Taj je dan, kao blagdan kojim se obilježava borba za humaniji i pravedniji odnos prema radniku, za njih izgubio smisao. U godinama dok su imali sigurna radna mjesta slavili su ga uglavnom feštama na otvorenom, roštiljanjima i radničkim grahom ili ribom koji su se dijelili na trgovima gradova. Danas više ne. Više od 320 tisuća ljudi u Hrvatskoj dočekat će Praznik rada 1. svibnja s radnom knjižicom u ruci.
- Taj dan mi apsolutno ništa ne predstavlja jer ne radim. Meni je svaki dan Praznik rada - kaže Zagrepčanka Sanja Senicki (33).
Na Zavodu za zapošljavanje je od prošlog ljeta. Radila je kao komercijalist i dala otkaz nakon što dva mjeseca nije primila plaću. Njezino mišljenje dijele tisuće radnika koji svakodnevno posjećuju Zavod za zapošljavanje, a posla niotkud. Praznik rada za njih se baš prema ničemu ne razlikuje od ostalih dana. Većina će ga provesti doma, a tek će si poneki priuštiti šetnju zagrebačkim Maksimirom, splitskim Marjanom ili riječkim Korzom. Danas, u vrijeme krize i nezaposlenosti, taj je dan samo jedan u nizu. Ljudi zbrajaju svaku kunu sakupljajući novac za kruh, mlijeko i skroman obiteljski ručak. Slavlja više nema, a luksuza još manje. Čak su i mnogi gradovi odustali od proslava. Građanima neće dijeliti besplatne obroke jer za njih u gradskom proračunu više nema novca.
RADNICI 1.SVIBNJA NA MAKSIMIRU SLAVE VEĆ 120 GODINA
Više od 200 radnika su poginuli, a osam su osudili na smrt nakon što su se 1. svibnja 1866. godine u Chicagu radnici sukobili s policijom. Demonstracijama su zahtijevali kraće radno vrijeme. Vremenom je taj datum postao sinonim za slavlje socijalnih i ekonomskih uspjeha radničke klase i sindikalnog pokreta. U Hrvatskoj je prvi put obilježen 1890. godine u Maksimiru.
IVO JOSIPOVIĆ: RADNICI SU ŽRTVE LOŠE POLITIKE
Predsjednik Ivo Josipović čestitao je hrvatskim radnicima Međunarodni praznik rada. Zaključio je kako su oni 'najveće žrtve loših ekonomskih politika'.
1. Miroslav Mutić (60): Na zavodu sam deset godina. Prije toga sam promijenio puno poslova, ali danas nema ponuda. Što imam slavito praznik rada kad je meni svaki dan praznik nerada!
2. Biserka Baranović (50): Do prošlog petka sam radila u šibenskom TLM-u. Meni 1. svibanj više ne znači ništa. Sad čekam što će premijerka novo smisliti, kako će ograničiti pomoć za nezaposlene.
3. Emina Muratović (42): Završila sam dva fakulteta i tražim posao u struci. Samohrana sam majka, a izdržavam se radeći na crno. Praznik rada je u današnje vrijeme izgubio na prvobitnom značenju.
4. Duška Lakoš (53): Praznik rada mi ne znači ništa jer ne radim. Na birou u Zadru sam od 1990. i roditelji me uzdržavaju. To je žalosno. Dok sam radila Praznik rada značio mi je nešto.
5. Mladen Jedvaj (54): Nezaposlen sam pet godina. Nekad sam slavio 1. maj odlaskom na more, a danas eventualno prošetam Maksimirom. Inače, sve ostalo je isto kao i svaki drugi dan.
6. Ivan Pedić (30): Meni je doslovno svaki dan Praznik rada jer nisam zaposlen. Čekamo bebu, supruga i ja smo nezaposleni, ali trudimo se, uvijek se da nešto zaraditi. Teško, ali se da nekako.
7. Mihaela Zaharija (25): Dobila sam otkaz u Rijeci dok sam bila na rodiljnom dopustu. Za mene Praznik rada ne predstavlja ama baš ništa. Dan kao i svaki drugi koji treba nekako preživjeti.
8. Blaženka Marić (50): Po struci sam ekonomski tehničar, a na osječkom birou sam 20 godina. Praznik neću nikako obilježiti jer mi taj dan ništa ne znači. Radnici ovdje nemaju nikakva prava.