Profesorica hrvatskog jezika i književnosti Tehničke škole Nikole Tesle u Vukovaru Lilijana Radobuljac, dobitnica nagrade Ponos Hrvatske, žena koja je uvijek otvoreno i hrabro istupala i govorila o našem obrazovnom sustavu, u nekoliko je potresnih objava sažela svoje misli o tragediji u Prečkom. Prenosimo ih uz dozvolu autorice i bez intervencija:

Ja danas neću ništa raditi.

NIŠTA.

Zagrlit ću djecu u razredu.

Zagrlit ću u mislima roditelje ubijenog djeteta.

I šutjet ću.

• • •

Ogradili ste se željeznom ogradom na Trgu svetoga Marka.

Od naroda, od ljudi.

A djecu ste nam ostavili na vjetrometini.

Bez zaštite, bez ograde, bez zaštitara.

Što u ovoj državi može biti važnije od djece?

Od škole?

Sram vas bilo sve.

Sve koji ste morali nešto poduzeti da nam djeca budu sigurna.

Sretna.

Zaštićena.

Zaljubljena.

Radoznala.

A ne da ih ispraćamo u bijelom lijesu.

Stigao krizni tim u školu? Sada? Tko će sedmogodišnjacima koji su preživjeli pokolj objasniti da u II. polugodištu budu dobri? Sretni? Zaljubljeni? Radoznali?

Svjedočili su smrti u razredu.

U školi.

Sa svojom učiteljicom.

Svaka vam je današnja suza na duši. I sve sutrašnje.

Nadam se da je ovo dosta da vam kažemo - Ovo nije država! Nije!

Državi na prvom mjestu moraju biti djeca.

I bolesni.

I zaštita svih od svih.

Naročito od vlasti koja je zgrožena incidentom, kako kažu.

Nije incident.

Pokolj je.

• • •

Čvrsto zagrlite svoju djecu prije spavanja.

Čvrsto.

Recite im da ih volite.

Najviše.

Uvjerite ih da su sigurni.

I da ste tu.

A kada zaspu, još čvršće odlučite da ćete učiniti sve da ih zaštitite.

Baš sve.

I nemojte dati sustavu da ih usisa u ralje nesposobnosti i neodgovornosti.

Netko je odgovoran.

Uvijek jest.

Danas to nije učiteljica koja je spašavala živote svojih učenika, a još uvijek se bori za svoj.

I nije samo sutra Dan žalosti.

Ovo je dan koji će biti zapamćen u povijesti hrvatskog školstva. Dan u kojem, zajedno, stoje roditelji, učitelji i djeca. Rame uz rame.

Nasuprot onima koji odlučuju, kroje, planiraju i tako čvrsto zavežu kesu kada treba ulagati u sustav obrazovanja.

• • •

U 5. mjesecu ove godine moja je škola dobila psihologinju.

Tražili smo, molili, kumili od 2001.

23 godine im je trebalo.

Jedan pedagog na 400-500 učenika i osamdesetak nastavnika.

Problemi dvonacionalni, dvojezični, muški, vukovarski, navijački, puni hormona.

23 godine.

Do 5. mjeseca ove godine sve su brige, nesretluke i boli učenika na svojim plećima nosili razrednici i nastavnici.

Sve poremećaje u ponašanju, sve individualizirane i prilagođene programe, sve razvode, bolesti, smrti, samoozljeđivanja, ovisnosti, markiranja, nesretne ljubavi, maloljetničke trudnoće, neimaštinu, agresivnost...

Sada je potpuno drugačije.

Jedna osoba radi svoj posao. Rješava probleme, okuplja, razgovara, piše izvješća.

Često je slučaj, u školama, da npr. spremačica ode u mirovinu. I to je to. Ministarstvo ne da zapošljavanje nove osobe.

Moja škola ima administrativnog radnika. Trenutno uživamo u toj povlastici jer znamo da će, odlaskom u mirovinu sjajne radnice, to radno mjesto biti ukinuto. A onda će sve te papirusine rješavati tajnica koja se i sada ne vidi od hrpetina ispred nje.

Ne znam tko bi trebao sjediti na ulazu u školu. To neka rješavaju u ministarstvu u kojem nikada nema novaca za potrebe škola. Nema i nema. Ima za sve drugo. Za domjenke, službena putovanja, službene automobile, zaštitare, ograde ispred svojih vrata, jeftine obroke, velike dnevnice, razdvojen život, naknade za raznorazne odbore, mlaćenje prazne slame, za povišice od 80%.

Nema za sportske dvorane, stručne timove, kvalitetne dječje obroke.

Ima za neka tupava povjerenstva koja će donositi još tupavije odluke kojima ništa neće biti odlučeno.

Sjetite se višemjesečnih prepucavanja oko dječaka koji se selio iz škole u školu.

Nemoć sustava i nadležnih postala je tako jasno vidljiva.

Učiteljima su ruke zavezane.

Užetom na kojem je mornarski čvor.

Doslovno.

Mi smo jedini koji djecu gledaju u oči.

Sve inspekcije, nadzori, agencije, nacionalni centar, centri za socijalnu skrb, povjerenstva i ministarstva gledaju u papir. U glupi papir koji ima ime i prezime, OIB, urudžbeni broj, klasu i pečat.

Djeca nisu papir.

A nije papir ni učiteljica koja se jučer hrvala s ubojicom.

Učiteljica je.

Jučer ujutro nasmijana, danas u sobi za intenzivnu njegu.

Svi nadležni koji su se jučer sjatili oko škole i davali izjave ne znaju kako učiteljica izgleda.

Znaju njeni učenici.

Zauvijek.