Komadom platna veličine 4,36x1,10 m, u kojem je navodno bilo umotano tijelo Isusa Krista nakon razapinjanja na Kalvariji, a zatim neobjašnjivo ostavilo trodimenzionalne obrise osobe koja je neosporno bila mučena kao što pričaju Evanđelja, bavio se fra Josip Marcelić, hrvatski egzorcist i omiljen svećenik u crkvi Svete obitelji u Splitu.
POGLEDAJTE VIDEO:
O tome je snimio i film, a proučavajući ga, došao je do zaključka da je ono neraskidivo povezano s Kristovim uskrsnućem. Torinsko platno fra Josip naziva Turinskim, što je arhaični hrvatski naziv. Turinsko platno bilo je “samo relikvija” sve dok ga 1898. nije fotografirao Secondo Pia. Tad se zaprepastio jer se na negativu jasno vidio otisak razapete osobe, a posebnu pažnju privukla je jasnoća otiska lica, čovjeka s trnovom krunom koji je patio prije smrti.
Slijedila su istraživanja svih mogućih stručnjaka s rezultatima koji u većini slučajeva idu u prilog autentičnosti relikvije. Fra Josip kaže da je jedan od prvih bio Yves Delage, predavač anatomije na Sorbonni, koji je otkrio da na otisku Razapetoga nema nijedne anatomske pogreške, što bi bilo nemoguće da je sliku naslikao netko u srednjem vijeku, i to u negativu, kako tumače njezini osporavatelji.
Lik s platna bio je bičevan, probodene su mu grudi, okrunjen je trnjem... Točno prema evanđeoskim opisima Kristova mučenja. Taj rad Francuska akademija nije željela objaviti.
Pariški liječnik dr. Barbet potom je uočio da na slici dlanova Razapetoga nema palčeva, a baš takav se efekt postigne kad se čavlem probodu zapešća, čime se presiječe živac koji upravlja palcem. Stručnjaci za tkanine okarakterizirali su platno kao skupo tkanje u obliku “riblje kosti”, što također odgovara biblijskom opisu, jer je Kristovo tijelo od rimske vlasti uzeo i u svoju grobnicu pokopao Josip iz Arimateje, koji je posebno štovao Isusa i bio bogat čovjek - objasnio je svojedobno fra Josip te dodao da je nastavkom istrage utvrđena i krvna grupa, odnosno otkriveno je da krvavi tragovi pripadaju muškarcu AB krvne grupe.
Torinsko platno puno je mistike, a ono što je dan danas prava enigma znanstvenicima, a vjernicima pravi dokaz da je Isus Krist uskrsnuo, jest što na platnu nije bilo nikakvih tragova raspadanja tijela. A Isus je u grobu bio tri dana i zbog klime u Izraelu bilo je za očekivati da će se raspasti. Mnogi su znanstvenici bili zaluđeni istraživanjem torinskog platna, pa je tako Max Frei, inače švicarski forenzičar i botaničar, pronašao tragove peludi od 49 biljaka, od kojih određeni broj raste samo na području Jeruzalema. Potom su na očima pokojnika otkrivena dva različita novčića rimskog upravitelja Judeje Poncija Pilata, koji je Isusa Krista dao razapeti, baš kao i tragovi natpisa oko glave – Ješua Nazarenos.
Važnost torinskog platna prepoznala je i NASA, čiji su stručnjaci godinama proučavali platno. Posebnim aparatom tako su otkrili da je slika razapetog čovjeka na platnu trodimenzionalna. Kako bi platno mogli što bolje proučiti i možda otkriti još nešto, Amerikanci su sliku razapetog povećali. Tad su uočili da su rane od bičevanja poput malih kratera čiji su rubovi dobro očuvani, što ne bi bilo moguće da je netko strgao platno s mrtvog tijela.
Iako je Amerikance platno intrigiralo, o čemu svjedoči i toliko godina proučavanja, oni su s velikim predrasudama krenuli u istraživanja. To je i fra Josip posvjedočio te zaključio kako su ih na kraju demantirali rezultati. Naglašava i važnost tehnologija jer što znanost i tehnika više napreduju, to je sve više dokaza da je platno Kristovo.
- Ranije se nikako nije moglo utvrditi išta slično, poput 3D projekcije, medicinskih i botaničkih analiza, golemih uvećanja mikroskopskih detalja... Važno je spomenuti sljedeće: kad su Isusa pitali za znak da je on Mesija, Isus je rekao da im neće biti dan znak osim znaka Jone proroka. A biblijski prorok Jona je tri dana boravio u utrobi ribe, baš kao što je Krist tri dana bio u grobu - rekao je fra Josip.
Torinsko platno ne privlači samo vjernike već i nevjernike.Utjeha je i jednima i drugima jer govori da je život nakon smrti stvaran.
Govori o tome da je Isus doista postojao, da je mučen i razapet, da je umro, bio pokopan,ali i da je uskrsnuo.
No, fra Marcelić upozorava da platno nije dokaz uskrnuća, ali da ono upućuje da je takvo nešto moguće. Uskrsnuće se, ističe, ne može dokazati nikakvim instrumentima, budući da se radi o nekoj drugoj dimenziji postojanja, o samom pitanju smisla ljudskog života i nadživota.
Puno je znanstvenika ispitivalo torinsko platno, a među njima i Matteo Borini iz Liverpoola koji smatra da je Torinsko platno, bilo da je biblijsko ili srednjovjekovno, vrlo zanimljivo djelo umjetnosti i ljudske geijalnosti.Znanstvenik sa Sveučilišta Pavia u Italiji zauzeo je, pak, različite poze raspeća te si je nanio doniranu krv na mjesta gdje je pribijen čavao kroz dlan. Dvojica drugih znanstvenika potom su potvrdila da krvave oznake odgovaraju raspeću, ali samo ako je osoba rapeta na križ u Y poziciji umjesto T položaju, prema kršćanskoj umjetnosti. Upravo taj položaj stvara veliku bol i dovoti do gušenja. Borini tako smatra da je Isus umro do gušenja. Papa Benedikt XVI. Torinsko platno 2011. godine proglašava relikvijom.
U Hrvatskoj postoji također jedna važna relikvija za kršćanstvo.
Riječ je o kaležu u Ludbregu u kojem se nalazi prava Isusova krv. Sve je počelo 1411. godine kad je jedan svećenik slavio svetu misu. Za pretvorbe kada se na svećenikove riječi i djelovanjem Duha Svetoga kruh pretvara u Tijelo, a vino u Krv Isusovu, svećenik je posumnjao u istinitost tvrdnje kako on nakon pretvorbe u rukama drži pravo Tijelo Isusovo, a u kaležu pravu Krv Isusovu. Dospijevši do dijela svete mise gdje se Sveta Hostija lomi u tri dijela, a jedan mali dio se spušta u kalež s Krvlju Isusovom kako bi se simbolično označilo ponovno sjedinjenje Isusovog Tijela, Krvi i duše, svećenik je opazio da se u kaležu nalazi prava svježa krv. Silno zbunjen i prestrašen neočekivanim događajem, brzo je spremio kalež sa Svetom Krvlju iza oltara i završio misu. Brzo se pročulo za čudo u Hrvatskoj pa Papa Julije II za vrijeme svog pontifikata dva puta šalje svoje legate u Ludbreg kako bi pomno istražili događaj. Ispitivali su se svjedoci, a istragu je vodio odbor uglednih svjetovnjaka i svećenika. Glavnu je riječ vodio papin legat Leonardo Schketa, svećenik iz Aquileje.
Spomenuti legati preslušali su mnogo ljudi koji su tvrdili da su uslišani i ozdravili od mnogih bolesti, ali prihvaćene su izjave samo nekolicine. Radilo se o neshvatljivim čudesnim ozdravljenjima od raznih bolesti i tjelesnih povreda. Ozdravljeni su tvrdili kako su, kada su zatajile sve ljudske mogućnosti i nije više bilo nade u ozdravljenje, učinili zavjet Presvetoj Krvi Isusovoj u Ludbregu, i nakon toga zdravlje im se povratilo. Papa Julije II , potom je, želio i sam vidjeti relikviju pa je ona poslana u Vatikan. Ispitivanja su trajala dugo pa za svog pontifikata papa nije uspio završiti istraživanje, ali je svejedno redigirao sadržaj bule kojom je dozvolio javno štovanje relikvije. Njegov nasljednik na Petrovoj stolici, papa Leon X, prihvativši odredbe svog prethodnika, izdao je tu bulu pod svojim imenom 12. ožujka 1513., odobrivši javno štovanje relikvije Svete Krvi Isusove nastale euharistijskim čudom u Ludbregu. Relikviju je Leon X u svečanoj procesiji nosio Rimom, a zatim ju je zajedno s bulom vratio u Ludbreg. Do drugog svjetskog rata original bule nalazio se u arhivu obitelji Batthyany u Körmendu, a sačuvano je i nekoliko vjerodostojnih prijepisa.Vrativši relikviju Svete Krvi u župnu crkvu Presvetog Trojstva u Ludbreg, papa Leon X je crkvu obdario oprostima od vremenitih kazni. Četiri su uvjeta pod kojima se može ostvariti taj oprost u ovoj crkvi, gdje se relikvija čuva i izlaže vjernicima na štovanje i poticanje pobožnosti prema Euharistijskom Spasitelju, naročito prve nedjelje rujna: pohoditi crkvu u Ludbregu, ispovijediti se i pričestiti, na nakanu sv. Oca izmoliti neke molitve u čast Sv. Krvi, izvršiti djelo milosrđa.
Čudo u Ludbregu
Svećenik je slučajno otkrio da u posudi ima pravu krv. Uplašio se i naglo prekinuo misu, no kasnije je na tome mjestu došlo do nekoliko čudesnih ozdravljenja koja je potvrdio i Papa.