U nedjelju ujutro u mjestu Trojeglavi pored Daruvara, djevojčica (6) izgubila je život pod kotačima traktora. Pisali smo o tome, 39-godišnjak se traktorom, na koji je bila prikvačena prikolica, kretao unazad i pregazio 6-godišnjakinju.
Dijete je prevezeno u Opću županijsku bolnicu Pakrac, no nažalost, preminulo je zbog zadobivenih ozljeda. Tragedija koja je u crno zavila Trojeglave i okolicu, a prizor je bio toliko strašan da je potresao i djelatnike Hitne pomoći koji su tada bili na intervenciji.
Dijete je već bilo mrtvo, ništa nisu mogli
Jedan od tih medicinskih djelatnika je i Tomislav Petrušić. Dan kasnije, objavio je potresan status na svom Facebooku, ogolio je dušu i podijelio nešto s čim se gotovo svi djelatnici u Hitnoj pomoći suočavaju, samo o tome nitko ne može govoriti. Emocije kojim je pisao status proizašle su iz nemoći i ljutnje zbog cjelokupnog sustava koji - ne funkcionira.
Razgovarali smo s njim nakratko, još je bio potresen.
Ispričao nam je da je dijete već bilo mrtvo i da mu nije bilo pomoći, bilo je neprepoznatljivo. On i njegovi kolege, plakali su cijelim putem, a kada su stigli i donijeli dijete na Hitni prijem, svima je srce napuklo. Nitko nije mogao suzdržati suze. Nakon toga, bilo je još nekoliko intervencija. Ono što ga je potaknulo da napiše dirljiv i emotivni status je situacija kad su stali na parking uzeti nešto za pojesti i kad ga je kolega pitao zna li tko je čovjek koji je sad ušao u auto. Kad mu je rekao da ne zna, kolega mu je rekao da je taj čovjek nedavno s 2,6 promila udario dijete na zebri. I dalje vozi, kao da se ništa nije dogodilo.
Tomislav se tu slomio, nesreća u kojoj je poginula djevojčica i ova nepravda... Bilo je to previše. Priznao je da nije jedan od onih koji se žale i plaču, no ovo je bila kap koja je prelila čašu. Tomislav je morao nešto reći, gorčina koju je osjećao bila je prejaka.
Njegov status prenosimo u cijelosti.
- Jučer sam se raspao psihički i emocionalno prvi put u ovih 18 godina kako radim u Hitnoj. Plakao sam za vrijeme intervencije kao malo dijete jer nismo mogli ništa (osim plakati). Do sada sam se nagledao svakakvih tragedija i nakon svake od njih sam bio siguran da je to to i da gore od toga ne može biti. Prešao sam se - započeo je Tomislav.
- Zlo ovog svijeta je prejako za čovjeka, koliko god da se trudiš ostati priseban i profesionalan desi se nešto što te jednostavno izuje iz cipela. Na terenu sam do sada doživio svašta, strašne prometne nesreće s više poginulih i ozlijeđenih. Pružao sam pomoć jednome dok je mozak drugoga curio po meni. Čekao da vatrogasci dignu kamion s auta očekujući da su u njemu troje djece i tata. Popeo se među prvima na brdo kad je pao avion u Daruvaru i vidio scene koje niti jedan film ne može dočarati. Gledao kako ljudi umiru od uboda pčele, kako elevator reže majku u dvorištu pred obitelji. Traktore koji se prevrću na ljude. Stradale motoriste i pješake. Bilo je situacija kada danima nisam mogao jesti ono što se grabi šefljom i izbiti miris krvi iz nosa. Svašta sam vidio, a to sam samo ja - napisao je Tomislav pa nastavio.
- Svatko od nas 2000 u Hrvatskoj koji trenutno radimo ovaj posao, ima sličnu priču. Oni koji su u ovom poslu duže od mene mogu i knjigu napisati što su sve prošli. Radimo posao koji nije baš normalan, posao koji te ubija polako psihički, fizički, duševno. Za nas ne postoji neradna nedjelja niti bilo koji blagdan. Mi vam sa tim nemamo problema. Moje kolege i ja trebamo raditi ovaj posao 40 i kusur godina, a od nas se očekuje da ostanemo normalni, profesionalni, ljubazni i da ispunjavamo želje i željice onih koji NAS PLAĆAJU! Jer onaj koji te plaća, njemu je dozvoljeno da ti pijan psuje mater, prijeti ti batinama, razbija ti po sanitetu, ambulanti... Dok se od tebe očekuje da se smješkaš i budeš sretan, jer eto, radiš. Uostalom, koliko god da voliš ovaj posao radiš ga jer živiš od njega. Policija i vatrogasci imaju beneficiju na radni staž, a mi 'hitnjaci' smo zadnja rupa na sviralu kada su u pitanju bolji uvjeti rada. No, kad zagusti, većinom se sviralo okrene pa zadnji postane prvi. Osobno bi trebao raditi ovaj posao još 22 godine, a već sada nisam normalan.
- Za mog poslodavca ja sam samo broj, da se sutra razbolim ili završim na psihijatriji, on će si naći drugu žrtvu koja će biti sretna da ima posao i da se može davati za druge dok i on sam ne izgori. A mene će moja obitelj ovakvog ludog trpjeti ostatak života. Uostalom, sve se na kraju svede na obitelj, i jučer nakon te tragedije, prvo me je nazvala moja Latica koja isto ima 6 godina i pitala "Tata, jeste danas koga spasili? " Morao sam joj reći da nismo. Nažalost nismo... - napisao je.
Priznao je da oni, kao medicinski djelatnici u Hitnim službama nemaju pravo na beneficirani radni staž, nemaju pravo na psihološku pomoć... Uvjeti rada, zastrašujući su, a nemaju to s kime podijeliti, osim s ostalim kolegama na poslu. Pisali su oni i Ministarstvu zdravstva da im se barem omogući beneficirani radni staž, no, na svaku molbu, dobili bi 'košaricu'. No, to je već neki drugi par rukava. Tomislav i njegovi kolege, prepušteni su sami sebi, na milost i nemilost sustava, ne znajući koliko će još dugo moći izdržati radeći posao koji vole u ovakvim uvjetima.