Nakon tisućite bebe prestali smo ih brojiti! Mnogim ljudima, pa i najtežim invalidima, pomogli smo da postanu očevi, a s nekim smo ljudima i danas u kontaktu.

Sve bebe koje su začete biomedicinski zovemo svojom djecom i imamo ih po cijelom svijetu, na svim kontinentima, govore nam Zagrepčani Tatjana (71) i Alfred (73) Kniewald, pioniri na području reprodukcijske biologije, koji su svoju karijeru i ugled izgradili u njemačkim klinikama. Tijekom desetljeća rada na području izvantjelesne oplodnje, supružnici Kniewald pomogli su i mnogim liječnicima i biolozima po cijelom svijetu da usavrše metode rada.

Supruga upoznala na vježbama iz kemije

Priča o njihovoj karijeri počela je još sredinom šezdesetih godina, na studiju biologije na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. I nije bilo nimalo lako. Oboje su bili izvrsni studenti i imali su zajednički cilj: biologiji, znanosti koju su voljeli iznad svega, željeli su posvetiti cijeli život.

- Supruga sam upoznala na vježbama iz anorganske kemije. Otišli smo u kino Balkan 1. prosinca 1964., a četiri godine kasnije se vjenčali. Kako oboje volimo prirodu, željeli smo zajedničke snage usmjeriti u spašavanje kišnih šuma u Brazilu. No dospjeti u Brazil iz tadašnje Jugoslavije nije bilo nimalo lako. Studij sam nastavila u Beču, semestar kasnije stigao je i Alfred. Godinu kasnije studij smo nastavili na njemačkom Friedrich Alexander Universitätu Erlangen/Nürnberg – pripovijeda Tatjana.

Mladi supružnici prijepodne su provodili na predavanjima i vježbama, a zatim su odlazili na posao u tvrtku SEL (Standard Elektrik Lorenz). Alfred je radio na kontroli, a Tatjana u uredu na obračunu plaća, statistici, prijevodima...

Poslijepodnevna smjena bila je od 14.45 do 23 sata. I nakon što su diplomirali 1972. godine, još su se nadali i čekali odskočnu dasku za Brazil, ali i posao u struci. Kad im se 1977. godine rodio sin, dali su mu, uz ime Adrian, ime Ramiro, kako ne bi imao problema s okolinom kad se jednog dana presele u Brazil.

Sedam godina radila bez slobodnog vikenda

- Radili smo i nadali se ispunjenju našeg sna i poslu u struci. Jednog dana suprug je u novinama našao da sveučilišna ženska klinika traži asistenticu iz citologije i osobno je odnio moje papire u kliniku. Za dva dana stiglo je pismo od direktora. Pozvao me na razgovor i ispričao mi o svojoj viziji stvaranja i organiziranja IVF laboratorija (in vitro fertilizacija, odnosno oplodnja izvan tijela). Kako sam se nakon rođenja našeg sina osjećala kao prava kvočka, mislila sam kako bi bilo predivno ako bih radom svojih ruku mogla pomoći i drugim ženama da osjete tu divotu majčinstva - pripovijeda iskreno Tatjana.

Počela je raditi 1. svibnja 1979. godine, a sedam je godina radila bez slobodnih vikenda. Učila je i iskustvo brusila na životinjskim modelima koji su bili jedino dostupni. Mogla je birati između štakora, miša ili zeca. Izabrala je miša i od crne mišice operativnim putem dobila jajne stanice te isto tako i spermalne stanice crnog miša. Nakon što su se 3. travnja 19781. okotili prvi in vitro miševi u Njemačkoj, i nakon što je uzgojila još tri generacije, bila je spremna krenuti u rad s pacijentima.

Krenuli od nule

- Krenuli smo od nule, a prema savjetu šefa grupe, ginekologa dr. Siegfrieda Trotnowa, odslušala sam na Medicinskom fakultetu cijelu ginekologiju kako bih do u detalje razumjela što se zbiva u tijelu žene prije, tijekom i poslije trudnoće. U studenom 1981. dijagnosticirana je prva intaktna trudnoća, a devet mjeseci kasnije na svijet je došao Oliver, prva beba iz epruvete. Kako mu je glavica bila velika, rođen je carskim rezom. Svaka dva-tri mjeseca Oliverova majka posjećivala nas je sa svojom bebom, no kad je odrastao, više nije želio kontakt - priča Tatjana u svom domu u Tittmoningu u kojem se skrasila sa suprugom.

Nakon Oliverova rođenja Tatjana i njezina Erlangenska grupa bili su zasuti zahtjevima za intervjue, ali i pismima i telefonskim pozivima. Tatjanin život vrtio se oko posla, obitelji, ali i smirivanja crkvenih krugova, koji su oplodnju in vitro dočekali “na nož”. Proučila je Bibliju od prve do zadnje stranice i bez straha, suvereno, sudjelovala u svim diskusijama.

Počeli voditi vlastiti laboratorij

Krajem 1979. godine i Alfred je u istoj klinici u kojoj je Tatjana radila našao posao te se usavršio na području humane genetike. Karijera supružnika Kniewald krenula je nezaustavljivom uzlaznom putanjom. S vlastitom opremom Tatjana i Alfred preselili su se 1987. godine u privatnu žensku kliniku u gradiću Prienu, gdje su počeli vodili vlastiti laboratorij. U sjećanju će im zauvijek ostati slučaj supruga njihove medicinske sestre, koji je nakon teške prometne nesreće ostao prikovan uz invalidska kolica, a kojem su omogućili da postane otac.

- Posebno smo se posvetili tom slučaju jer je jedini način da dođe do potrebne sperme bio elektrošok, vrlo neugodna metoda. Nakon četvrtog postupka injiciranja spermija u jajnu stanicu (ICSI) i neuspješnog rezultata nakon embiotransfera i potrošenih slamčica sa zamrznutom spermom, žena je odlučila prestati s daljnjim postupcima. Nakon razgovora s našom ginekologinjom pristala je na još jedan i konačni pokušaj - pripovijeda Alfred.

Plan je bio i tekao na sljedeći način - aspiracija folikula s laganom narkozom u osam sati, potom priprema jajnih stanica za ICSI postupak, koji je slijedio oko podneva, te konačno transfer u operacionoj sali bolnice direktno u jajovode, i to s potpunom narkozom, oko 20 sati.

- Od pet dobivenih jajnih stanica samo sam u tri mogao injicirati po jedan spermatozoid. Dva su bila vraćena u desni jajovod i jedan u lijevi a da nismo vidjeli jesu li jajne stanice reagirale i jesu li stvarno oplođene. No prijašnja su četiri pokušaja pokazala da se stanice oplođuju i dijele. Nakon 17 dana bili smo izvan sebe od sreće, beta je bila pozitivna, a zdrava djevojčica rodila se nešto prije predviđenog termina – zadovoljno se prisjeća Alfred te dodaje kako su mu najdirljiviji trenuci oni u kojima su mu roditelji predstavili njihove toliko željene bebe. Supružnici Kniewald danas su u mirovini. Skrasili su se kraj Salzburga, a svoje iskustvo i savjete prema potrebi nesebično daju hrvatskim liječnicima.     

 Alfred je od 2008. zaposlen u iVF centru u Skoplju     

Pred kraj prošle godine mjesec dana proveo sam u splitskoj bolnici u njihovom IVF laboratoriju pomažući tamošnjoj kolegici. Od 2008. zaposlen sam u IVF centru u Skoplju, a imam čak i makedonsku osobnu iskaznicu. Supruga i ja pripremamo materijal za knjigu koju planiramo objaviti, a slobodno vrijeme provodim u slikanju i na putovanjima, kaže Alfred.

Volio bi po tri mjeseca živjeti u Brazilu, Japanu i Hrvatskoj.     

Zbog administrativnih problema su se vratili u Austriju

Njemačka zdravstvena reforma 2004. godine negativno je utjecala na bilancu supružnika Kniewald, te su se odlučili vratiti u Hrvatsku. Za nostrifikaciju njihovih njemačkih diploma trebalo je 120 dana, tijekom kojih nisu mogli raditi. Potraga za ginekologom, nositeljem licencije i mogućnosti osnivanja novog IVF centra bila je mukotrpna i trajala je dvije i pol godine.

- Profesor Šimunić mi je jednom prilikom rekao: ‘Fredi, sve ćeš uspjeti osim naći potrebnoga ginekologa’. Svi koje smo kontaktirali bili bi oduševljeni našim povratkom, ali niti jedan od njih nije želio nikakav rizik, ni financijski, a niti neku odgovornost. I kad smo upoznali dr. Škvorca iz Samobora, koji je bio voljan početi s nama, nastavili su se administrativni problemi. I to je bilo odlučujuće da opet napustimo Hrvatsku - priznao nam je Alfred.     

U gimnaziji je željela upisati astronomsku matematiku

Kao gimnazijalka, Tatjana je jedanput na tjedan odlazila na zvjezdarnicu te se u njoj rodila želja za studijem astronomske matematike. No u to vrijeme jedini takav studij bio je u Beogradu, a Tatjani je bilo nezamislivo otići od kuće. Tako je krenula na studij eksperimentalne biologije na zagrebačkom PMF-u, gdje je upoznala svoju životnu ljubav i partnera Alfreda. Voli prirodu, čitanje i klasičnu glazbu, a zahvaljujući telefonu, Skypeu i Viberu, u kontaktu je s pacijentima i prijateljima diljem svijeta...