Isobel Bowdery jedna je od preživjelih ljubitelja glazbe benda Eagles of Death Metal na čijem je koncertu u Parizu u petak ubijeno 89 ljudi. 

Isobel (22) je na koncert u dvoranu Bataclan otišla s dečkom. Očekivala je zabavu i dobar provod, a umjesto toga u strahu za vlastiti život sat je vremena ležala u krvi nepoznatih ljudi pretvarajući se da je mrtva. 

Svoju priču objavila je na Facebooku:

- Nikad ne misliš da bi se moglo dogoditi baš tebi. Bio je tek koncert petkom navečer. Atmosfera je bila zaista odlična. Kada je u dvoranu ušao muškarac i počeo pucati, naivno smo povjerovali da je to sve dio showa. 

Ovo nije bio samo teroristički napad. Ovo je bio masakr. Deseci ljudi ustrijeljeni su točno ispred mene. Pod dvorane ispunio je bazen krvi. Odrasli muškarci plakali su nad tijelima svojih djevojaka, obitelji  su slomljene, uništene su budućnosti. Potpuno sama, ostala sam ležati i pravila se mrtva. 

Imala sam nevjerojatnu sreću što sam preživjela. Zadržavala sam dah, susprežući suze, nisam im htjela dozvoliti da u meni vide strah koji su željeli. Ti ljudi nemaju svijest o vrijednosti ljudskog života. Osjećala sam se kao da nisam u stvarnosti. Svakog trenutka očekivala sam da će me netko probuditi iz noćne more. To što sam preživjela daje mi šansu da rasvijetlim heroje te večeri. 

Ali ništa neće zaliječiti rane. Životi mnogih zauvijek su promijenjeni i na nama je koji smo ostali da budemo bolji ljudi. Živjeti život kojemu su sanjale nevine žrtve jer ga oni nikada neće moći ispuniti. Počivajte u miru, anđeli. Nikada nećete biti zaboravljeni - dio je njezina dirljivog posta na Facebooku. 

Do ponedjeljka, njezino svjedočanstvo 'lajkalo' je više od dva milijuna ljudi, među kojima i osnivač Facebooka Mark Zuckerberg, dok ih je priču podijelilo njih gotovo milijun. 

'Legao sam na djevojku i rekao da je volim. Čekao sam smrt'

I Britanac Michael O'Connor bio je siguran da će umrijeti kada su teroristi zapucali u pariškom Bataclanu, zato je svojoj djevojci, Sari Badel Craeye rekao "volim te" i pokušao je zaštititi vlastitim tijelom, a ona mu je odgovorila "nećemo ovdje umrijeti".

Michael je za BBC detaljno opisao horor kojeg su oboje, srećom, preživjeli.

- Zgrabio sam svoju djevojku i povukao je dolje kako bih je zaštitio. Pokušali smo doći do izlaza, ali od gužve je to bilo nemoguće. Pucali su iz automatskog oružja, a ljudi su na sve strane padali... Neki su ljudi padali na zemlju oko nas, vrišteći. Nisam čuo da su napadači išta govorili ili vikali kakve zahtjeve, samo su nasumično pucali po ljudima, a kada su zastali da ponovo napune oružje svi su ponovo ustali i pokušali doći do izlaza. Ali tada su ponovo počeli pucati... Bilo je nestvarno - prepričava mladić.

U jednom je trenutku primijetio izlaz pored pozornice, no ni do njega nisu uspjeli stići.

"Ljudi su se doslovno penjali po meni, bio sam siguran da će nas pogoditi kada počnu opet pucati tako da sam povukao djevojku ispod sebe i legao na nju kako bih je zaštitio. Netko je bio na njenoj glavi, a netko je stajao i na mojim nogama, doslovno smo bili prignječeni. Iza nas su bili strašno teško ozlijeđeni ljudi, još uvijek pri svijesti ali tihi, u strahu da njihovi jauci ne privuku pozornost napadača. Mnogi su bili ozlijeđeni, ali bilo je očito i da je jako puno ljudi poginulo - govori Michael o noći koju nikada neće zaboraviti.

- Mislio sam da ću umrijeti. Nisam mogao dobro vidjeti, ali bilo je jasno da pucaju s balkona iznad nas, tako da sam bio siguran da će nas pogoditi. Rekao sam mojoj djevojci da je volim... Što drugo možete učiniti u takvoj situaciji? Očekivao sam smrt i čekao sam - rekao je.

No, njegova djevojka mu je tada rekla: 'Nećemo ovdje umrijeti'. 

- Oko nas je bio kaos, ljudi su padali na sve strane, vrištali i trčali očajnički pokušavajući pobjeći. Bila je to klaonica... Ni oni najgore ranjeni nisu se usudili plakati da ne dobiju još jedan metak. Pravili smo se mrtvi... Mislio sam da će nas na mjestu ubiti ako se pomaknemo - govori Michael o proživljenom užasu.

Prisjetio se i da su ljudi govorili kako napadači redom ubijaju ljude i na balkonu.

- Bilo je to nešto najgore. Slušali smo kako netko metodično puni oružje kako bi ponovo počeo pucati po nama. Čuli smo da su na balkonu, pokušali smo tiho međusobno tješiti jedni druge, držati se za ruke i bodriti se... Polako se količina pucnjeva smanjila, činilo se da više nije nasumična. Vidio sam da je ulaz u dvoranu prekriven mrtvim tijelima - govori.

Oko sat i 15 minuta kasnije, policija je ušla u zgradu, a jedan od napadača je počeo vikati da su ovdje "zbog predsjednika Francoisa Hollandea". 

- Policija je ušla kroz vrata iza nas, a ja sam tada prvi put pomislio da ćemo možda ipak ovo uspjeti preživjeti. Izmijenili su vatru s napadačima, a onda je sve utihnulo. Bojao sam se da negdje ne postoji i bomba... Policija nam je nakon nekog vremena rekla da dignemo ruku kako bismo im dali do znanja da smo živi. Bilo je to takvo olakšanje, nikada u mom životu nisam bio sretniji - prisjetio se mladić.