U Željezničkoj radionici Vaso Miskin Crni pedesetih je godina radio čovjek kojeg su zvali Crveni Štef. Nijemac, tridesetih se pojavio u Sarajevu, na glasu kao najbolji bravar u Radionici, ali bolesni lažljivac. Nitko nije mogao razabrati što je u njegovim pričama plod minhauzenovske mašte, a što mu se stvarno u životu dogodilo. Jer nešto se zacijelo dogodilo, pa je vrhunski bravar u europska nedoba bježao iz Ludwigsburga sve do Sarajeva. Živio je na Čengić vili, u jednosobnom stanu koji je dobio kao neženja. Znalo ga se isključivo po nadimku - imao je neko preozbiljno ime i prezime, kao da je Kantov i Hegelov suvremenik - a taj nadimak povezan je s njegovom pričom o bijegu iz Njemačke. U toj priči on je bio komunist i sindikalist, borac za radnička prava, zvali su ga Crveni Stephan, junak bez mane i straha. Pa pripovijeda Crveni Štef: “Onoga dana kad je Adolf Hitler postao kancelar kuca neko meni na vrata. Pogledam kroz špijunku, a ono Hansi, moj maleni grbavi komšija, šepav na lijevu nogu, otac sedmero djece, crkvenjak, žena mu školska čistačica, ja im za gladnih zima pomagao da prežive, iako sam znao da je mom Hansiju drag Hitler. Otvorim mu vrata, rekoh šta je bilo komšija, a on poskoči, pa me pljunu posred lica. Obli me svog, kao da je dugo tu svoju pljuvačku skupljao. Kaže, marš iz Njemačke, svinjo komunistička!” I tad ti, u toj priči, koja se toliko prepričavala da se usjekla u pučku i uličnu memoriju jedne generacije, Crveni Štef spakova svoj mali kartonski kofer i pođe bježati, sve do Sarajeva. “Ne bi mene prepalo da su mi na vrata došli Hitlerovi batinaši, ama ne bi me prepalo ni da su me tu, na mom kućnom pragu, zaklali ko ovna, ali da me mali, grbavi i šepavi crkvenjak Hansi onako pljune, to me je prestravilo. I rekoh sebi, bježi, ako se od ovog ima gdje pobjeći! A ima, hvala Bogu, čovjek uvijek ima gdje pobjeći…”

Priče o Crvenom Štefu sjetio sam se opet ovih dana, nakon pobjede Donalda Trumpa na izborima u Americi. Sljedećega jutra agresivni sudionici u prometu postali su u Zagrebu još malo agresivniji, hejteri na fejsbuku postali su u svojoj prostodušnoj mržnji još malo bodriji, a nama je dvoma, dok smo u jednom od finijih novozagrebačkih kafića sjedili i za otvorenim kompjutorima obavljali svoje dnevne poslove, za susjedni stol sjela jedna krupnija dama neodredivih godina, možda kasnih tridesetih, pa je glasno krenula tobože telefonirati. I onda je u svoj telefon govorila kako bi neki tekst s portala Narod hr. morao prenijeti upravo svaki hrvatski medij, i još je govorila o svojoj djeci, o vjeronauku, o školi, o skandaloznom postupanju gradskih službi. A kada sam je pokušao osmotriti, naišao sam na njezin fokusiran pogled, ravno u moje čelo. Taj pogled, tup i agresivan, pun entuzijazma, najavljivao je revolucionarne promjene upravo na onaj način na koji je te promjene najavljivao siroti crkvenjak Hansi, u minhauzenovskoj pripovijesti Crvenog Štefa, rođenog Nijemca i najboljeg bravara u Željezničkoj radionici Vaso Miskin Crni.

Dva dana nakon pobjede Donalda Trumpa u Splitu je, u organizaciji neformalne mjesne mladeži, upriličena mjesna Kristallnacht. Kako strani radnici u tom gradu nemaju svoje dućane i izloge, mladež je bila primorana razbijati njih i njihove bicikle i mopede. Akcija je bila precizno organizirana i koordinirana, premda će je mediji umanjivati ili predstavljati kao izolirani huliganski ispad. I naravno da nikome neće na um pasti da je gvozdena splitska mladež inspiraciju našla u pobjedi Donalda Trumpa na američkim izborima. Uslijedilo je policijsko privođenje, nakon čega će tužiteljstvo i sud učiniti sve da nestašnim dječacima povrate poljuljanu nevinost, te da odgovornost za organizirane i koordinirane terorističke napade na strane radnike bude podijeljena sa širom društvenom zajednicom i državnim institucijama. Time akcija gvozdene mladeži u Splitu zapravo i ispunjava svoju temeljnu svrhu. Poslije na red mogu doći i drugi gradovi, možda već sutra i Zagreb?, i može započeti temeljita rekonstrukcija Hrvatske, za koje će nakon stranih radnika na red doći i ostali nepoćudni elementi.

Šta imaju Trump i američka politika s tupom i agresivnom ženom koja tobože telefonira na susjednim stolom, ili s terorističkim napadom gvozdene mladeži u Splitu? Kako se uzme! Istovremeno, Trump s time što se zbiva u Hrvatskoj nema ništa, i ima sve. Njegova vladavina, a vladat će, daj mu Bože zdravlja, od svoje sedamdeset i devete pa do osamdeset i treće, sigurno neće voditi tome da mladež bijelih suprematista po američkim gradovima krene prebijati svoje manje bijele sugrađane. Istovremeno, Trumpu i njegovim sumišljenicima nipošto neće biti mrsko da usred Europe postoji zemljica u kojoj organizirana bijela mladež prebija strane radnike, i da to čini s ambicijom transformiranja društva, i da u tome ima efektivnu podršku policije i države. Amerika će, unatoč Trumpu, ostati slobodna i (ograničeno) demokratska zemlja, ali bi se moglo dogoditi, i vrlo je vjerojatno da će se dogoditi, da se niz rubnih, civilizacijski beznačajnih zemljica s margina zapadnog svijeta pretvori u satrapijice iz Trumpovih negativnih projekcija. Na taj način mogla bi biti produbljena rekolonizacija svijeta, samo što kolonije više neće biti negdje u Africi i u Aziji, te po anonimnim otočjima Indijskog oceana i Pacifika, nego će kolonije biti po rubovima Europe, te na Bliskom i Srednjem istoku. Može biti da je Donald Trump došao na vlast u Hrvatskoj, mnogo više i sudbonosnije nego u Americi.

Ili, možda nije? Sve ovisi o stupnju organizacije gvozdene mladeži u Splitu i širom Hrvatske, kao i o marljivosti pobornika hrvatske autokolonizacije, koji čine vlast i temeljnu političku matricu u ovoj zemlji. Svima njima Trumpova je pobjeda šansa u mobilizaciji ološa. Pritom, žena koja se pravi da telefonira nije ološ, kao što ni mladi splitski teroristi nisu ološ. Oni su, kao i Hansi iz priče Crvenog Štefa, epizodisti u jednom povijesnom procesu, koji ne dorastaju do stvarnih protagonista, pa samim tim ni do ološa. A on je, taj zbiljski hrvatski ološ, sačinjen od relativno obrazovanih i u različitim društvenim poslovima afirmiranih ljudi koji vrebaju trenutak revolucionarnih promjena koji će od njih učiniti društvenu elitu. Takvi su uvijek spremni na sve. Od njih se nema kamo pobjeći, jer je njihov u pravilu cijeli svijet.

U vrijeme kada sam ga viđao - pretjerano bi bilo reći da sam ga i upoznao - sredinom sedamdesetih, na Trebeviću, u Domu invalida, pa kod Prvog šumara, i kako bodro pješači cestom prema Čelini, Crveni Štef bio je dobrodržeći starac u zelenim planinarskim pumphozama i s pastirskim štapom. Svi su ga znali, pa su uživo pokušavali provjeriti priče koje su od nekoga čuli, ili one što im ih je osobno on ispripovijedao, ali su ih u međuvremenu pozaboravljali. Sa svih su ga strana spopadali, možda su mu se i rugali, ja to ne mogu sa sigurnošću reći, jer sam bio dijete, a on je pomalo sramežljivo uzmicao i bježao dalje uz planinu. Kao da ga je s godinama napustila njegova minhauzenovska fantazija, dodijalo mu je fabulirati, ili čovjeku u neka životna doba i laži presahnu. Uglavnom, sve one njegove priče, od kojih sam upamtio samo tu jednu - kako je i zašto bježao iz Njemačke, na kraju su prepričavali i dopričavali svi osim njega. I oni kojima ih je nekad osobno ispričao, ali još mnogo više drugi koji su te priče kao i ja čuli iz druge i treće ruke. Uzalud je Crveni Štef bježao, jer je nemoguće pobjeći od vlastitih laži, ako su baš tako raskošne kakve su bile njegove, kao što je nemoguće pobjeći i od uloge koja ti je jednom u životu dodijeljena.

Donald Trump mnogo je u svojoj političkoj karijeri lagao. Ali je, za razliku od Crvenog Štefa, imao neusporedivo veću publiku. Njegove laži mogle su biti mnogo, mnogo lošije, jer su očekivanja niža što je publika brojnija. A nikako obrnuto. Osim toga, u Trumpovim lažima nikad nije bilo ničega što bi nadživjelo jednu sezonu i što ne bi bilo tako lako zaboravljeno. U vremenima kad zapadna civilizacija biva dementna, Donald Trump pojavljuje se kao gospodar zaborava. Crveni Štef nije bio te sreće, jer mene ni danas ne ostavlja na miru njegov grbavi i šepavi crkvenjak Hansi, otac sedmero djece, koji lupa na vrata Crvenom Štefu, s hračkom koji je pripremao cijeloga života, za trenutak u kojem će Hitler doći na vlast.