Nedavna vijest da beogradski gradonačelnik planira iz glavnoga grada Srbije izmjestiti grob Josipa Broza Tita samo je jedan u nizu dokaza da lik, djelo, a očito i (raspadnuto) tijelo tog najpoznatijeg, najmoćnijeg i najpopularnijeg južnoslavenskog državnika svih vremena ne prestaju intrigirati javnost “ovih prostora” ni 44 godine nakon njegove smrti. Toliko je već kolumni napisano o Titu da je teško pronaći nešto što bi većini čitatelja predstavljalo novost. Bilo da je riječ o detaljima iz njegova života ili o zanimljivostima vezanima uz njegov sprovod koji s pravom nosi titulu jednog od najvećih u 20. stoljeću.

A 4. svibnja je opet tu pa bi ipak bio red nešto napisati. Tog dana 1980. bila je nedjelja, Tito umire oko 15 sati, ali je javnost obaviještena nekoliko sati kasnije. U tom trenutku život je u cijeloj Jugoslaviji jednostavno stao. Prekinute su i sve utakmice jugoslavenske nogometne lige. I dok je u kolektivnom sjećanju ostala utakmica između Hajduka i Crvene zvezde na Poljudu, rijetki “pamti” da su istovremeno na Maksimiru igrali Dinamo i sarajevski Željezničar. Jedan od razloga zašto se pamti baš utakmica iz Splita je i reakcija prisutnih. Igrači oba tima okupili su se na sredini terena i počeli plakati, dok se s tribina zaorila pjesma: “Druže Tito mi ti se kunemo”. Možda je upravo činjenica što su se igrači Dinama i Želje, ali i navijači, mirno i u tišini povukli sa stadiona, razlog zašto taj događaj nitko ne pamti.

Jugoslavenski državni vrh donio je isti dan odluku da će se Titov pogreb održati 8. svibnja, a da će mjesto pokopa biti Kuća cvijeća, jedna od predsjedničkih rezidencija u Beogradu. I tu dolazimo do nekoliko zanimljivosti za koje vjerujem da najveći dio javnosti ne zna. Odlukom Predsjedništva SFRJ glavnim koordinatorom prijenosa Titova lijesa iz Ljubljane, u kojoj je preminuo, do Beograda, a zatim i samog sprovoda, imenovan je poznati hrvatski general Bruno Vuletić. Riječ je o uglednom dalmatinskom komunistu i partizanu, a nakon rata i jugoslavenskom diplomatu. Jedna od titula na koju je ovaj Sinjanin ipak možda bio i najponosniji bila je ona alkarskog vojvode koju je nosio više od 20 godina. Ali Vuletić ustvari nije neposredno koordinirao posljednjim ispraćajem Tita. Za glavnog operativca, sa službenim nazivom “načelnik Štaba pogreba druga Tita”, imenovan je također hrvatski general Martin Špegelj. On je izradio protokol koji je doslovno iz minute u minutu od 4. do 8. svibnja pratio svaki korak tog složenog, zahtjevnog i izuzetno osjetljivog događaja.

Zahtjevnost je, između ostalog, uključivala i dolazak brojnih svjetskih državnika u Beograd, od kojih su mnogi pripadali suprotstavljenim vojnim i političkim blokovima. Unatoč više od 250 liječničkih intervencija i tri smrti uzrokovane stresom, sprovod je odrađen besprijekorno. To uključuje i uglavnom nepoznati detalj da je umjesto prave mramorne grobnice, teške nekoliko tona, koju se moralo namjestiti posebnom dizalicom, na samom sprovodu korištena lakša “kopija” napravljena iz dva dijela koju se rastvorilo i zatim zatvorilo uz pomoć kotačića.

S obzirom na priče, uglavnom i točne, o Srbima kao dominantnom oficirskom kadru u JNA, zanimljivo je da je ovakav društveno i politički delikatan zadatak usred Beograda povjeren Hrvatima. Jer osim Vuletića i Špegelja te Špegeljevih zamjenika, i dvojica najviših predstavnika Ministarstva unutrašnjih poslova (SUP-a) u štabu bili su također Hrvati.

Možda, s obzirom na sve rečeno, još zanimljivije zvuči priča da je Franjo Tuđman generalu Vuletiću 1990. nudio da se iz Beograda, u kojem je živio, vrati u Zagreb i postane zapovjednik Hrvatske vojske koja se tek stvarala, ali je ovaj to odbio. Za razliku od njega, Špegelj je pristao i postao najprije ministar obrane RH, a zatim i zapovjednik Zbora narodne garde, prethodnice Hrvatske vojske.

Vuletića, Špegelja i Tuđmana toliko je toga razlikovalo. Ali ih je toliko toga i spajalo. Između ostalog, bili su komunisti, partizani i generali JNA. I ne manje bitno, imali su slično mišljenje o Titu, koje je možda najpreciznije izrazio upravo Franjo Tuđman 1997: “Zasluge Tita su, što se hrvatskog naroda tiče, u tome što je on s antifašističkim pokretom doveo hrvatski narod na stranu pobjedničkih, demokratskih sila, antifašističke koalicije, što je omogućilo da se stvori federalna država Hrvatska i po Ustavu, od prvog Ustava 1945. do Ustava iz 1974., što je omogućilo da imamo i pravne osnove za samoodređenje i proglašenje samostalne Hrvatske”.