Aleksandar Vučić uživa u performansima – on je katkad vlastita dvorska luda, ali to mu ne smeta. Predsjednik Srbije siguran je da svojim nastupima privlači pažnju ne samo nacije nego i regije. Što šašavije i melodramatičnije, to bolje. Više će se pričati o njemu, a manje o mrskoj opoziciji. Podnio bi on čak i da se o njemu priča dobro, samo neka je uloga glavna. Vučić je do savršenstva uvježbao duge dramske stanke, u pauzama kojih kažiprstom digne naočale, da pokretom unese dodatnu napetost i naglasi vlastitu misaonu zabrinutost za sudbinu napaćenog naroda, koji, eto, ima tu sreću da mu je on zaštitnik. Takav, nalik na lika iz Moliereovih komedija ili Fomu Fomiča iz “Sela Stepančkikova” Dostojevskog, idealan je predložak satiričarima, kojima je prošlog tjedna ukrao kruh, to jest parizer, jer je s košarom proizvoda kojima će baš on, golim prsima, zaustaviti poskupljenje, nadmašio sam sebe.