Ako je suditi prema našim povijesnim udžbenicima, Zagreb je u vrijeme Kraljevine Jugoslavije stenjao pod velikosrpskim terorom kraljevske kuće Karađorđevića. Međutim, kulturne prilike toga vremena pokazuju da baš i nije bilo tako.
Kraj tridesetih godina 20. stoljeća donio je Zagrebu poludržavnu tvorevinu zvanu Banovina Hrvatska čime je, mislilo se, trajnije riješeno hrvatsko pitanje unutar Kraljevine. Pod vodstvom iznimnog člana obitelji Karađorđević, namjesnika Pavla, Kraljevina Jugoslavija otvarala se Europi i svijetu više nego ikad. Logično, i kultura cvijeta.
Uzbudljivo je to vrijeme u kojem strane filmske kompanije iznimno često snimaju filmove na Jadranu, vrijeme u kojem svijet pjevuši “Marijanu” Vlahe Paljetka i vrijeme u kojem u Zagrebu vrhunac doživljavaju kabareti.
Još 1984. godine podsjetio nas je Igor Mrduljaš u svojoj knjizi Zagrebački kabaret na jedan vrlo važan – kabaret Dverce. Osnovan je u samo predvečerje rata kod nas, početkom 1940. pod vodstvom velikana domaćeg teatra, Ace Biničkog a zatim i Tita Strozzia. U kabaretu nastupaju velikani zagrebačkog HNK – Joža Rutić, Jozo Laurenčić, Borivoj Šembera, Margita i Dejan Dubajić, Micika Žličar i dr. Međutim, među njima posebnu je popularnost stekao Ivan Đumlin.
Taj je daroviti Zagrepčanin stekao je svoju popularnost nastupajući po zagrebačkim kinematografima. Njegov dar bio je sjajno oponašanje glazbala ali i poznatih ličnosti.
Danas ne možemo u potpunosti rekonstruirati koga je sve Đumlin imitirao, ali u kolektivnom pamćenju upisan je podatak kako je njegov Adolf Hitler ipak bio najupečatljiviji. S obzirom na to da je u to vrijeme njemački kancelar svojim blitz-kriegom doslovno proždirao europske zemlje, subverzivna relevantnost Đumlinovih nastupa nije mogla doći u bolje vrijeme.