Supruga sam zadnji put vidjela 31. srpnja 1991. godine. Hrvatska Kostajnica je bila pod opsadom. Nije se moglo ni u Zagreb ni za Petrinju. Jedini otvoreni put bio je u BiH koju su držali Srbi. Dražen je bio pričuvni policajac. Tog dana srela sam ga na ulici i rekla mu da odlazim iz Kostajnice čim mi sestra doveze sinove od 9 i 10 godina koji su bili kod mojih roditelja u selu Donji Kukuruzari. Samo je slegnuo ramenima i rekao: “Ok, stara, čujemo se”. Nakon toga čuli smo se kratko 15. kolovoza 1991. na Veliku Gospu. I to je bilo zadnje, pripovijeda nam Višnja Kostrić (58) iz Pule, koja već 29. godinu traga za posmrtnim ostacima supruga Dražena.

POGLEDAJTE VIDEO:

Kako je čula, zarobili su ga nakon pada Hrvatske Kostajnice. Oko 150 zarobljenika, kaže Višnja, završilo je na Manjači, a petorica domaćih dečki, među kojima i tad 33-godišnji Dražen, mučeni su i ispitivani u šamaričkim šumama.

- Prema mojim saznanjima, nakon ispitivanja i mučenja masakrirali su ga na Zelenoj tržnici u centru Kostajnice. Njegove posmrtne ostatke nikad nisu pronašli. Mi, obitelj, što službeno, što neslužbeno, saznali smo da su navodno treći dan nakon masakra i ubojstva zapaljeni i bačeni u Unu - govori s gađenjem Višnja.

Vijest o padu Kostajnice saznala je u Beogradu, kamo je dospjela sa sestrom, svojim sinovima i nećacima.

- Donji Kukuruzari bili su naseljeni pretežno srpskim stanovništvom sa svega deset hrvatskih kuća. Kad su počeli prijetiti djeci, znala sam da tamo više nisu sigurna i odlučila sam se s njima maknuti. Sestra je uspjela moju i svoju djecu dovesti do Kostajnice, uzeti auto i zaputili smo se u Bosnu, u koju se jedino moglo ući. Planirali smo preko Broda ući u Hrvatsku i vratiti se za Zagreb. Međutim, nismo mogli. Bila je noć, moraš naprijed, moraš ići nekud. Tako smo otišli za Beograd - prisjeća se Višnja.

Tamo je saznala da je Kostajnica pala. Budući da je srbijanski tisak izvještavao o oslobođenju Kostajnice, Višnjini sinovi veselili su se povratku. A Višnji je bilo muka. Znala je da su Kostajnicu preuzeli Srbi, a nije znala što joj je sa suprugom i svekrvom koji su ostali u njoj. Već u Beogradu se njezina sestra počela raspitivati o sudbini Dražena i njegove majke.

I već tad je saznala da je zarobljen i najvjerojatnije pogubljen.

- To su bila ta ratna vremena. Ostali smo bez ičega. S dvije putne torbe i bez sredstava za život. Odjednom sam postala i prognana, i supruga nestale osobe, i udovica s dvoje male djece i bez sredstava za život. Bez posla, bez doma. Resetirala sam se na dnevnoj bazi i kad sam se s djecom uspjela dočepati Hrvatske, nisam mogla ništa planirati, jer ništa nisam znala. Velika potpora bila mi je svekrva, Draženova majka, s kojom sam do njezine smrti imala prekrasan odnos. Prilikom proboja iz Kostajnice pala je s kamiona i ozlijedila kičmu. I ta žena, takva polomljena, ganjala mi je papire za dokumente i stambeno zbrinjavanje - govori Višnja.

Povratkom u Zagreb, Hrvatska je već bila međunarodno priznata država. Zahtjevi za stambeno zbrinjavanje MORH-u, Gradu Zagrebu i MUP-u već su bili predani te je Višnji i djeci ostalo samo čekati gdje će se napokon smjestiti i pokušati nastaviti sa životom. Bili su 150. na listi za dodjelu stanova te su prihvatili stan u Puli, u koji su se uselili 4. srpnja 1992.

- Mislim da nam je to preseljenje puno pomoglo. Pulske ulice nisu podsjećale na supruga, kao ni stan. Čak nije bilo ni puno prijatelja ni poznanika koji bi u tom vremenu, dok su naše rane bile otvorene, evocirali neka sjećanja. I mislim da su moji sinovi, u odnosu na drugu djecu u istoj situaciji, sve lakše preboljeli - govori Višnja.

Na početku sinovima nije mogla reći da im oca nema. Govorila im je da se još ništa ne zna, da su mnogi nestali, ali da će tražiti, gledati i slušati.

- Listali su novine i na slikama svih koji su bili u maskirnim odorama tražili oca. Mi smo ostali uskraćeni za taj pogreb, crninu, lijes... I koliko god je teško što smo bili zakinuti za taj dio pohranjivanja njegovih posmrtnih ostataka, bili smo i sretni jer nam nije ostala ta trauma. U to vrijeme tisuće Hrvata bilo je raseljeno, tisuće ljudi nalazilo se u puno težoj situaciji od mene. Nikad se nisam pitala zašto baš meni. Prihvatila sam tu situaciju kao nešto što se dogodilo s nekim razlogom - kaže Višnja i nastavlja:

- Znala sam djecu izvesti na travu i reći im da se izuju. Čudno su me gledali kad sam ih pitala osjete li zemlju pod nogama. A još čudnije kad bih im rekla da se okrenu zidu i krenu. Preko ramena bi okrenuli glavu prema meni, zbunjenih izraza lica. A onda sam im rekla: ‘Sad se okrenite i slušajte me. Vidite li da ne možete glavom kroza zid? Samo zajedno moramo ići naprijed. Imamo što imamo i koliko imamo, gladni nismo, krov nad glavom imamo. A sve će dolaziti, korak po korak’ - prisjeća se Višnja.

Iako je već davno stvari posložila u glavi i bez ikakvih sredstava za smirenje podigla se i hrabro nastavila život, priznaje da nije bilo ni lako ni jednostavno.

- Da nisam imala djecu, ne znam kakav bi bio moj život. Ne znam je li bilo teško i bolno jer nisam smjela biti depresivna, nisam smjela plakati i tugovati. Jer se svako moje raspoloženje odražavalo na njih. Moglo je biti svakojakih scenarija. Naš je ovakav kakav je. I svaki put sam rekla: ‘Ajmo izvaditi što se da, malo očistiti i idemo dalje. Ne možemo žaliti za prolivenim mlijekom’. I to je bio naš moto ovih 30 godina - zaključila je Višnja.