Zadnji put majku Barbaru Ćorić vidjela sam u srpnju 1991. godine u Baćinu. U našoj rodnoj kući okupile smo se nas četiri sestre, ispekli smo i prase. Mama nas je non-stop nutkala gaziranim sokovima koji su tad bili jako rijetki.
POGLEDAJTE VIDEO
Mama je bila presretna što smo napokon svi zajedno na okupu, otpočinje priču Marija Brnad (69). Dok sjedimo u njezinoj kući u selu Staza kraj Sunje, s čežnjom se prisjeća majke koju je tog srpanjskog dana vidjela posljednji put. Nekoliko mjeseci kasnije četnici su Barbaru ubili u Baćinu i ostavili da leži nasred puta.
U leđa su joj ispalili tri hica.
- Moj tata Matija brinuo je o sebi i majci. Kad su počela sporadična, a potom sve žešća puškaranja, tata je saznao da je prvi na četničkoj listi za odstrel. Svaku noć odlazio je bratiću u Novsku i jutrom se vraćao. Zvao je i majku da ide s njim, no nije željela. Čekala ga je da se vrati doma. Tog dana nije se mogao vratiti u Baćin jer su svi putevi bili blokirani. Mama ga je krenula tražiti. Sišla je prema Donjem Baćinu i došla do dijela puta gdje su stajali četnici.
Odbacivala da je mrtva
Pitali su je: ‘Baba, šta ti hoćeš?’. Ona ih je upitala je li njezin Matija tu, a oni joj odgovorili neka ide kući i tamo ga čeka jer će doći. Okrenula se i pošla kući te su joj tad tri puta pucali u leđa. Preminula je odmah. Njezino beživotno tijelo je tri dana ležalo na cesti, a onda je nestalo. Ne znam jesu li je negdje zakopali ili bacili u Unu - tiho nam Marija prepričava majčinu nesretnu sudbinu. Sve što je čula ispričao joj je otac. A ona... Dugo nije željela vjerovati u tu istinu, dugo je plakala i oplakivala majku. I dugo vjerovala da je to sve samo ružan san.
- Nisam vjerovala, čak sam joj u progonstvu kupila i garderobu, nadajući se da ćemo se vidjeti i da ću joj to pokloniti. Te nesretne 1991. zarobili su mi i sina te sam bila potpuno jadna. Nisam imala volje ni za čim. Čak ni napustiti Stazu kad je situacija već bila prilično loša.
Strah se osjetio u zraku, uokolo su bila pravoslavna sela. Neki ljudi kružili bi noću Stazom i čula bih ih kako viču: ‘Ustaše, majku vam j...., klat ćemo vas’. Suprug mi je u to vrijeme bio u Njemačkoj, a ja se zaputila kumovima u Popovaču.
U auto sam jedne večeri natrpala pregršt stvari iz škrinje, ponijela šunke i meso da se ne pokvari. Sin je bio u HV-u, kći u Splitu, a ja sam svaku noć gledala vijesti i čekala kad će se situacija smiriti da se vratimo kući - prisjeća se Marija.
Bila je samozatajna i blaga
No umjesto smirivanja situacija je postajala sve gora. Marija je otišla kod supruga u Njemačku. Dogovorili su se da će kupiti radio, vratiti se kući i slušati što se događa. Međutim, vratili su se 26. kolovoza 1991., baš na dan kad je selo Staza, pa i njihova kuća izgorjela. Povratka više nije bilo. Smjestili su se kod Marijina bratića u Sisku i svaki dan strepili za život. I kad su se napokon vratili u svoju kuću, Barbarin nestanak supružnicima Brnad nije dao mira. Nisu odustali. Tražili su je i raspitivali se posvuda.
- Majku pamtim kao dobru ženu. Tihu, nedominantnu, uvijek suglasnu s onim što bi tata rekao. Bila je blaga prema nama djeci. Još pamtim miris njezine pite s kvascem, kakaom, žutim i smeđim tijestom te njezine riječi kako uvijek moram slušati muža, što se kosilo s mojim karakterom i stavovima.
Mislim da je moj tata sve do smrti osjećao krivicu zbog njezine pogibije i nestanka. Uz to, mislio je da smo mi, kćeri, ljute na njega. Ali nismo bile. Razumjele smo situaciju. O maminu nestanku nije nam puno pričao te je stalno mislio da će on to riješiti preko svojih poznanika i saznati nešto više. Nije nas htio puno uplitati da se mi na nekoga ne naljutimo i ne počnemo poduzimati nešto na svoju ruku, bez njega - govori Marija.
Krvnike prijavila, oni umrli
A poduzimale su. Da nađu mamu, Marija, njezin suprug Ivan (72) i sestre koristile su sve što im je bilo dostupno da saznaju istinu.
- Prijavljivali smo gdje god smo nešto čuli. Pa smo tako i prijavile imena ljudi za koje smo čuli da su ubili moju majku. Taj čovjek dao mi je papirić s tri napisana imena, meni nepoznatih ljudi, koji sam predala policajcima u Hrvatskoj Kostajnici. Uveli su to u protokol, no ti ljudi koje sam prijavila u međuvremenu su umrli te se i dalje ništa ne zna. Pokopana sigurno nije, pretpostavljam da je bačena u Unu. Njezin pronalazak značio bi mi jako puno. I mojim sestrama. Da se to završi, da njezine kosti odnesemo u grobnicu na čijem spomeniku i dalje piše da je nestala u ratu. I tako se iz godine u godinu nadam - mirno zbori Marija. Na mjestu gdje joj je majka pokošena četničkim hicima Marija je sa suprugom Ivanom donijela križ s njezinim imenom i cvijeće. To je smetalo ženi iz obližnje kuće.
Križ na mjesto pogibije
- Nije željela križ u blizini svoje kuće. Maknuli smo križ i cvijeće te šaku zemlje s tog mjesta na kojemu smo pretpostavljali da je ubijena položili u grobnicu. Prvih godina nestanka majku sam sanjala nekoliko puta. U snu sam osjećala obavezu da nešto za nju napravim, no stalno sam to odgađala. I u snu sam bila jako nesretna što joj to nisam napravila - priznaje nam Marija.
I njezin suprug Ivan, baćinski zet, tužan je zbog nestanka punice. I danas pamti kako mu je oprala i ulaštila blatne cipele koje je uprljao kad je iz Staze putovao do Baćina kako bi isprosio svoju Mariju.
- Moja punica je bila privržena svojoj djeci. I koga je njezina kći voljela, s radošću je prihvaćala i ona. Pa tako i mene. A i ja nju, jer je bila blage naravi i dobrostiva. Teško mi je pao njezin nestanak. Bili smo izgubljeni, zbunjeni. I danas, nakon toliko godina, nevjerojatno mi je da je nema - zaključio je Ivan.