Ivka Mihaljević (76) iz Antina za Petra se udala 1960. godine. Tada je imala svega 16 godina, no brak im, je kaže, bio prekrasan. Živjeli su pošteno, u ljubavi i slozi a tako su odgajali i četiri sina: Vladu (54), blizance Stjepana i Adama (50), te Zlatka (49).
Pogledajte video: Još traže svoje voljene
U selo su nam ušli četnici
Petar je bio izučeni majstor i radio u Osijeku, potom u Vinkovcima.
Što bi očima vidio, umio je rukama izraditi. Uz posao je supruzi pomagao i oko djece, odlazio na njivu, skrbio o obitelji. A onda je 1991. godine rat uništio njihove živote.
- Supruga Petra zadnji puta sam vidjela 29. rujna 1991. kada je palo naše selo Antin. U njega su ušli naoružani četnici i odvajali žene od muškaraca. Sinovi su mi bili na ratištu, a zadnje suprugove riječi bile su: “Ne boj se, svi ćemo se mi vratiti.” A eto, nema ga do danas - s uzdahom nam je pričala Ivka 2017. godine.
Došavši u Veliku Goricu kao prognanica, obilazila je vrata svih institucija, no nikakvu službenu informaciju o suprugu nikada nije dobila.
- Kontaktirala sam Crveni križ čim su krenule razmjene, i nije bilo razmjene na kojoj nisam bila. Nosila sam Petrovu sliku, gušila se u plaču, ispitivala je li ga netko vidio. Na žalost, odgovor koji bih dobia uvijek bi bio isti - da ga nitko nije vidio. Pisala sam čak i poznanicima Srbima znaju li sudbinu mog muža, preklinjala ih da mi kažu jesu li bar načuli nešto. No tko ga je odveo i kako, nikada nisam saznala - kroz suze govori Ivka.
Priznaje da joj je život bio jako težak. Brinula se i skrbila za svoje sinove nastojeći im biti i majka i otac. Slomljena srca u grčevitu traženju nestalog supruga, Ivka 2000. godine doživljava još jednu veliku tragediju. Sin Stjepan preminuo je nakon moždanog udara i to samo deset dana prije no što mu se rodila kćerkica Marijeta.
- On nikada nije bio bolestan. Skinuo se iz vojske 2000. godine i zaposlio kao kondukter na željeznici u Osijeku. Koji mjesec kasnije, samo ga je zaboljela glava, završio je u bolnici i nakon sedam dana umro. Ta bol i tuga kad izgubite dijete ne može se prepričati. Ja svog sina i danas čekam. Uvijek mi je govorio da izvadim ključ iz brave da može ući u kuću i ja vam i danas to radim, jer se nadam da će doći. Imam vjeru i samo me ona spašava - plače Ivka.
Pogledajte video: Ne mogu im ni na grob poći
Znam da si s tatom na nebu
Često odlazi na grob sina u Osijeku i tada, kaže, sjedne na hladnu mramornu ploču i satima priča sa njim.
- Kažem mu: “Sine, evo majka je tvoja došla. Znam da si sa tatom na nebu, i znajte da vas najviše volim.”Znam da gore imam nekoga tko će me dočekati kada umrem i ne bojim se umrijeti. A mog će supruga nastaviti tražiti njegovi sinovi. Ja znam da i moj muž i sin znaju da nisu zaboravljeni. Osjećaju tu moju ljubav za njih. I tako vam ja na grobu sjedim i po dva sata i u jednom trenutku samo osjetim da mi moj sin kaže: “Majko, idi kući, ozepst ćeš.” Ti naši višesatni razgovori na grobu me održavaju na životu sve ove godine – povjerila nam je Ivka.
Četnici su mučili i ubijali
Priznaje da joj je jako teško svih ovih godina te da bi joj najveća želja bila da svog supruga napokon pronađe. Da napoko pronađe svoj mir, da ne mora paliti svijeće pred nekim spomenicima ili na sinovom grobu.
- Upalim ja svijeću, platim i misu, ali nemam gdje kleknuti i pomoliti se. Iskreno, ja mislim da su mog Petra četnici mučili i na kraju ubili. Kako su mi pričali svekrva i svekar koji su do 1993. ostali u Antinu, to su selom odjekivali takvi strašni krici, kako su mučili i zlostavljali ljude. Mojoj svekrvi četnici su potrgali ključnu kost, no nikada mi nije u detalje željela pričati što su joj radili. Svekar je nekoliko godina nakon što su uspjeli otići iz Antina umro od posljedica zlostavljanja- pripovijeda Ivka.
Preko zime je na zagrebačkoj adresi, no čim granu prve zrake sunca, Ivka odlazi u svoju kuću u Antinu. Iako je bila potpuno razrušena, uspjela ju je obnoviti, a kad je tamo, kaže, silno osjeća supruga i sina.
- Ja znam da moj muž osjeća da nije zaboravljen. I da ga i dalje tražim. Ali, ne razumijem samo te ljude koji su naudili njemu i mnogima drugima, zar ih ne peče savjest što nikome nisu ispričali istinu? Ja u sebi ne osjećam nikakvu mržnju. Kada bi netko od Srba došao i rekao mi gdje su kosti moga supruga ja bih mu rekla: “Hvala, neka te Bog blagoslovi.” A ovako, mogu samo i dalje nagađati i živjeti u neznaju. Iako uživam u svoje četiri unučice, te sinovima, ja se često sakrijem i plačem. Sama. Da djeca i unuci ne vide moje suze. I vam to je moj život – kroz suze nam je rekla Ivka.
Cijeli njezin život i godine sreće koje je u Antinu provela sa suprugom i sinovima, pažljivo su poslagani u nekoliko albuma. Brižno ih čuva.
I tuguje za tim danima.