Ja živim u Zagrebu, ali moje je srce u mom gradu na Dunavu. Fali mi moj Vukovar, fali mi suprug, fali mi Dunav i fali mi život, kroz suze nam je 2018. godine priznala Jozefina Lada, pričajući nam potresnu priču o višedesetljetnom traganju za ocem Mihajlom Višnjakom i suprugom Herbertom.
Brižno je, kao najdragocjenije dragulje čuvala suprugovu i očevu košulju koju je uspjela iznijeti iz Vukovara nakon pada grada. Jozefina Lada, žena borac, preminula je 15. studenog ove godine u staračkom domu od teške bolesti.
Obitelj je ispoštovala njezinu želju i pokopala je u Vukovaru koji je toliko voljela.
Čuvala dvije košulje
- Evo, ove dvije košulje jedine su stvari koje su mi ostale od nestalog oca i supruga. U ovoj kariranoj, koju je šivala moja majka prije 40 godina, moja je kći izašla iz Vukovara. A ovu bijelu, očevu, stavila sam u torbu da ga, ako se nešto desi, obučem da izgleda kao čovjek jer je otišao u staroj košulji - pripovijedala nam je te 2018. Jozefina.
Iako je rođena u Daruvaru i u Vukovar doselila kao dvogodišnja djevojčica, zavoljela ga je svim svojim srcem i oduvijek se osjećala kao Vukovarka. U njemu se 29. listopada 1966. udala za Herberta Ladu i s njim dobila kćeri Biserku i Josipu te sina Tihomira.
Kao izučen trgovac radila je u trgovini, a suprug stolar u Kombinatu u Borovu. Život im je uništio rat.
POGLEDAJTE VIDEO: Nikad nije pronašla oca i supruga
Muškarce su odvajali od žena
- Živjeli smo lijepo kao svaka radnička obitelj, imali kuću, vikendicu i voćnjak. A onda je došao rat. Supruga, ali i svog oca sam zadnji puta vidjela 19.studenog 1991. u sportskoj dvorani u Borovom selu. Morali smo sjediti na tribinama, nisu nam dali da maknemo, a nakon toga su muškarce odvajali od žena. S kćerkom Josipom potrpali su me u autobus, a uspjela sam načuti da su mog supruga ispitivali na igralištu kraj dvorane. Od mene su odvojili i sina Tihomira i on je završio u logoru - pripovijedala je Jozefina koju su četnici autobusom prvo odveli u Dalj na ispitivanje, kontrolu i pregled, a potom u Novi Sad.
Šokirana, žedna, gladna, uplašena i iscrpljena žena ostala je sama sa svojom kćeri.
Njezina obitelj koju je uvijek držala na okupu, u nekoliko se sati raspala.
Kći je imaal Zenge. Četnik koj je prislonio pušku na bradu
- I moja Josipa je bila prestrašena, a pred Novim Sadom jedan vojnik SAO Krajine vidio je da na nogama ima Zenge, čizme broj 43 koje joj je dao otac. Natjerao ju je da ih skine i prislonio joj pušku na bradu. Pokušala sam doći do nje, ali nisu dali da joj priđem, a kad se izula, rekao joj je:" Marš otraga". Kako je ostala bosa, jedna joj je žena dala neke cipele – prisjetila se traumatičnih iskustava Jozefina.
Oči su joj se tek ponekad zacaklile, no nije plakala. Pitali smo je kako uspijeva biti tako čvrsta i hrabra.
- Ja sam morala sakriti svoje suze, jer nisam željela da moja kći osjeti moju tugu. Puno sam puta plakala pod dekom, hodajući sama ulicama Zagreba, sakrila se i vrištala, ali morala sam biti sabrana. Kad sam nakon torture u Novom Sadu napokon došla u Hrvatsku, došlo mi je da kleknem i poljubim hrvatsku zemlju. Stigle smo u Zagreb, a kad sam nas prijavila u Crveni križ, oni su nas htjeli vratiti u Slavoniju. Odlučno sam rekla da ne idem nigdje dok ne sakupim svoju obitelj. Nešto kasnije, u prosincu 1991. saznala sam i da je moj sin Tihomir završio u logoru Stajićevo. Razmijenjen je tek 15. kolovoza 1992. godine – pripovijedala nam je Jozefina.
Morala joj je biti i majka i otac
S Josipom je bila u progonstvu u Zagrebu i to isprva u barakama u Španskom.
Morala joj je biti i majka i otac, morala je naći snage postaviti je na noge i pomoći da prebrodi tragedije koje su zadesile i njezinu obitelj. Paralelno s podizanjem kćeri, intenzivno je tragala za nestalim suprugom i ocem.
- Doista sam radila sve ih nađem. Toliko sam željela znati gdje je moj suprug da sam ga sanjala iz večeri u večer. No ništa. Naša kuća u Vukovaru srušena je do temelja. Kada sam prvi puta nakon rata otišla tamo, u podrumu sam pronašla aluminijsku žlicu i ovu šalicu. One su preživjele. Odlomila sam i temelje kuće i ponijela ih sa sobom u Zagreb. Te temelje radili su moj muž i otac – kazivala nam je Jozefina dok je prstima nježno prebirala po metalnoj žlici i komadima betona u koje su utkane ruke njezinog supruga i oca..
Nikada nije digla ruke od traganja za njima, iako je, priznala nam je,bilo puno trenutaka kada je posustala i htjela odustati
- Jednom sam u očaju rekla djeci da ću ga proglasiti mrtvim. No, sin me tada mirnim glasom upitao:" A što ćeš sahraniti? Košulju?" I tu sam stala i podvukla crtu - pripovijedala nam je.
Svoju bol i tugu, ali i čežnju za Vukovarom i životom koji je morala napustiti, pretočila je u nekoliko zbirki poezija koje je izdala. U njima se isprepleću dirljiva sjećanja na ljepote grada na Dunavu, ali i bol i patnje koje je prolazio razoreni grad heroj.
Njezinu misiju traganja nastavit će njezina djeca.
A ti, draga Jozefino, počivaj mirno u svom voljenom Vukovaru.