Mato Bičanić iz Rokovaca imao je 39 godina kad je počeo rat u njegovoj Slavoniji.Kad je u napadu na hrvatske policajce u Borovu Selu izgubio nekoliko prijatelja, od šoka je zaplakao. Idući dan se otišao prijaviti u postrojbe ZNG-a.
Imao je suprugu i dvoje male djece te nije imao oko čega dvojiti - ide braniti svoj dom.
- Došao je kući i rekao nam je da će se priključiti u obranu. Tata nije bio za to, odgovarao ga je. Rekla sam: "Pa pusti ga, svi idu, i moj suprug je otišao. Ako nitko ne ide, tko će nas braniti". Tata je bio lovac pa mu je dao svoj pištolj i streljivo. Taj je pištolj Mato nosio stalno. Sa suborcima je držao liniju Bogdanovci - Marinci - kukuruzni put - prisjetila se 2019. godine brata Mate sestra Marija Dekanić (67) iz Rokovaca koja je, od njihove obitelji, jedina ostala da ga još traži.
Tata i mama su umrli.
- Njegova supruga i dvoje djece, kćerkica koja je tad imala 4 godine i sin od 6, živjeli su s mojim roditeljima u kući. Ja sam živjela nekoliko kuća dalje sa svojom obitelji, imala sam dva sina. Mato je u početku češće dolazio doma s položaja, a kad su počeli napadi i granatiranja, sve je rjeđe navraćao. Jednom mi je rekao da se moram pobrinuti za njegovu djecu ako se situacija pogorša i ako padne Vukovar. Rekao mi je da ih moram odvesti kod kume u Njemačku. Na kraju je on nestao, a ja nisam ispoštovala taj dogovor jer nisam mogla otići od kuće, ostaviti supruga i sinove koji nisu htjeli ići nikamo. Snaja i djeca otišli su sami - priča dalje Marija, koja je cijeli život bila iznimno povezana s bratom.
- Bio je 1. listopad kad je Mato došao kući s položaja. Sin mu je imao rođendan i to nije htio propustiti. Proslavili smo ga zajedno i Mato je rekao da ima tri dana slobodno, ali da će se vratiti kući ponovno 5.listopada jer mu je tad i kćerkica imala rođendan. No idućeg dana saznao je da se obruč oko Vinkovaca steže i da je Cerić pred padom. S trojicom suboraca dogovorio je povratak na položaje u Marince.
- Sjeli su u mali kamiončić i krenuli prema Ceriću. Tad to nisam znala, nego me je ujutro, kad sam pošla raditi, zaustavila susjeda i rekla: "Tata ti je ispratio brata na položaj, plakao je, govorio mu je da ne ide nazad na liniju jer sva sela u okolici padaju, ali on je otišao". Zabrinula sam se. Brat, a ni mi, tad nismo znali da je Cerić već pao. Već drugi dan se po selu šuškalo da se bratu nešto dogodilo. Jedan od seljana nam je rekao da se priča da su oni poginuli, da su ih iz tenka dočekali i pogodili. Tata to nije htio vjerovati. Tako smo danima živjeli s tim pričama uokolo koje su stizale do nas i jako nam je bilo teško. Tražili smo vijesti na sve strane. No kad 5. listopada Mato nije došao kćeri na rođendan, kako je rekao, počeli smo sumnjati - priča dalje Marija, koja je potom danima zvala sve ljude koji su ostali u Ceriću ne bi li saznala bilo kakvu informaciju o tome gdje joj je brat.
Saznala je da je jedan od njih četvorice preživio napad i da se nalazi u Slavonskom Brodu u bolnici.
- Doktor mi je rekao da je teško ranjen u prsni koš i da još nije pri svijesti. Čovjek iz Cerića mi je rekao da su pred njegovom kućom ležala tri mrtva vojnika na cesti te da su ih nakon tri dana pokupili kamionom i odvezli. Našla sam vezu i pošla s UNPROFOR-om u Cerić. Vidjela sam mrtva tijela po selu, sve porušeno, bilo je prestrašno. Odvezli su me na to mjesto gdje je pogođen bratov kamion. Kamion je bio tamo, prevrnut - govori Marija, koja se nije ustručavala pokucati ni na koja vrata ne bi li saznala nešto o bratu.
- Danima i tjednima smo tražili, išli na sva iskapanja, pisali pisma Crvenom križu i u logore. Tražila sam ga i preko Njemačke i Mađarske, čak i preko poznanice udane za oficira JNA, koja mi je također pokušala saznati gdje je brat pokopan. Istinu sam saznala onda kad sam konačno razgovarala s bratovim suborcem koji je sve vidio i ostao živ, iako je bio ranjen. Tenk JNA je stajao u šumici na ulazu u Cerić od strane Vinkovaca. To je bio četnički tenk, ali su, da zavaraju naše dečke, na njega stavili hrvatsku zastavu.
No ni jedan od njih nije bio njezin brat.
- Dugo sam se nadala da je možda zarobljen, da je preživio. Ne shvaćam ni danas da je mrtav, očekujem da se odnekud pojavi, tako mi je lakše. Nemam njegova groba i dok živim tražit ću ga. Teško je i njegovoj djeci koja žive ovdje u selu, u toj istoj kući. Sad već imaju svoje obitelji, ali uvijek se sjećaju tate. Jako mi je žao što se nigdje i nikad ne spominje da je moj brat bio taj koji je početkom rata srušio prvi avion pucajući na njega mitraljezom. Bio je skroman pa se nije hvalio, ali ja to znam Moj brat će zavijek biti moj heroj - ističe Marija.