Po mojeg oca Mirka četnici su u Bukovčane dolazili dva puta. Prvi put su upali u dvorište, prekinuli ga u branju kestena za moje tri tad maloljetne kćeri i odveli u šumu koja se naslanjala na naš šljivik.
Brzo su ga vratili, potpuno blijedog. Ne znam što su mu rekli. Dva dana kasnije, 1. rujna 1991. godine, vratili su se ponovno. Pitali su moju majku: ‘Strina, gdje vam je muž?’. Pojavio se, zamolio ih da pričekaju da skine gumene čizme i radno odijelo, no rekli su mu da ide odmah s njima. Majka je vikala: ‘Ako ćete njega ubiti, ubijte i mene!’. Odgurnuli su je, zavezali mu oči i odveli prema selu Šeovica. Do dana današnjeg nismo pronašli njegove posmrtne ostatke, govorio nam je 2017. Ivan Adžijević (66).
POGLEDAJTE VIDEO Oca traži od 1991.
Hrvatski branitelj se tad u pakračkoj bolnici liječio od tuberkuloze koju je zaradio na stražama koje su čuvali nerijetko mokri do gole kože. Oca je posljednji put vidio sredinom kolovoza, dok je bio na liječenju u pakračkoj bolnici. Došao je u posjet sinu, no nije ga uspio nagovoriti da sa suprugom napusti svoj dom.
- Rekao sam mu da napusti selo i ode rodbini jer nema što čekati. Odgovorio mi je: ‘Sine, ja moram ostati kod kuće. Imamo traktore, razne priključke, ne mogu to ostaviti’. Uvjeravao sam ga da mu to ništa ne znači i upozoravao kako će doći, sve zapaliti, a njega odvesti i ubiti.
Nije me poslušao. Policija ga je prevezla iz bolnice do kuće i od tada ga više nisam vidio - priča Ivan. Iz kuće nije željela otići ni njegova majka. Nije, kaže, mogla napustiti svoju majku koja je bila prikovana uz krevet.
- Mi smo oduvijek bili Hrvati. Kraj zvona smo imali križ, vjerske simbole na koje su stavili automatske puške kad su ušli u selo. Imali smo i kip Isusa koji su uzeli i stavili na tenk. Ljude iz sela, među kojima je bila moja majka, 11 su puta vodili na strijeljanje - s mukom se prisjeća Ivan. Kao hrvatski branitelj ratni put proveo je na prvoj liniji obrane Pakrac - Lipik. Iako se trudio pronaći očeve posmrtne ostatke, u tome do danas nije uspio.
- Mojem ocu trag se gubi u Šeovici, kraj streljane. Čuo sam da je pokopan tamo. Došao sam osobno u selo gdje je bilo pretežno srpsko stanovništvo. Čim su me vidjeli, pobjegli su sa svojih dvorišnih ograda. Nitko nije znao ništa. A znaju.
No vremenom sam od jednog pravoslavca saznao da je mojeg oca ubio njegov rođak.
- Bio je otac, djed, obožavao svoju unučad. A nemamo mu gdje zapaliti svijeću. Napravio sam mu čak i grobnicu, a sve u nadi da ću ga naći. Naslušao sam se svakakvih obećanja, ali previše je godina prošlo. Ipak, htio bih ga dostojno pokopati da mu imam gdje zapaliti svijeću i pomoliti se, a ne da je palim kraj centralnih križeva. Ma makar da nađem samo jednu, jedinu kost.
Znate koliko bi mi to značilo? Kao da sam dobio milijun eura - priznaje nam Ivan.
Pitamo ga naslućuje li što se dogodilo s njegovim ocem. Šuti, promišlja malo i tiho kaže:
- Mislim da su ga ubili.
A zašto? Samo zato što je bio Hrvat. Zato što su ga vidjeli da kroz Pakrac hoda s hrvatskom zastavom. A to im je smetalo.
Mi se naše nacionalnosti nikad nismo sramili - iskreno nam pripovijeda Ivan, koji je i sam umalo izgubio život na liječenju u pakračkoj bolnici. Naime, dok je ležao na zaraznom odjelu u bolnicu su upali četnici.
- Sakrio sam se iza nekog hidrofora. Mahali su s puškomitraljezima, ni pucati nisu znali iz njih, a sredili su ih naši kad su stigli. A kad je bila evakuacija psihijatrijskog odjela 29. rujna 1991., uspio sam pobjeći i sa sobom povesti mladića pravoslavca. On se liječio na psihijatriji i u jednom trenutku morali smo prijeći preko minskog polja i vode. Četnici su nemilo pucali. Govorio sam mu da ide u vodu, da se skloni. A on mi je odgovorio: ‘Ne, ja ću ostati ovako stajati i štititi te. Ako će pucati, ubit će mene. Ti moraš živjeti, imaš troje djece’. I sad mi suze krenu na oči kad se toga sjetim. Taj mladić je dolazio kod nas, moja ga je majka naučila prekrižiti se i moliti.
I tog su mladića ubili u Banjoj Luci. A bio je njihov - preplavljen emocijama priča Ivan.
U jeku rata, punih šest mjeseci, nije znao što mu je s djecom i suprugom. Tražio ih je, a kad ih je konačno našao, opet ga je slomila tuberkuloza. Pod rotirkama su ga odvezli u Zagreb, gdje se liječio puna dva mjeseca.
- Kad sam se vratio kući, nisam mogao u njoj ostati. Prijavio sam se ponovno u postrojbu i otišao na ratište. Uspio sam izboriti neku mirovinu i status hrvatskog ratnog vojnog invalida. Obnovio sam i kuću, posložio život i doveo ga u red. No još u sebi osjećam nemir. Boli me neriješena sudbina nestalog oca. I to je ono što još želim napraviti u životu. Još samo da ga nađem, dostojno pokopam, pa da napokon osjetim potpuni mir - zaključio je Ivan.