Posljedice koje je ostavila černobilska katastrofa na Ukrajince ali i na cijeli svijet su ogromne, a nekima je i dan danas Černobil bolna rana o kojoj ne žele pričati. SSSR-ov pokušaj zataškavanja opasne radijacije danima nakon eksplozije reaktora ostavila je neizbrisive tragove na zdravlje i psihu ljudi, ali i na okoliš godinama nakon...
Posljedice zračenja trajale su godinama
Reaktor broj 4 nuklearne elektrane Černobil na sjeveru Ukrajine eksplodirao je tijekom sigurnosne provjere nešto prije pola dva ujutro 26. travnja 1986. godine. Idućih deset zastrašujućih dana gorjelo je nuklearno gorivo, raspršujući oblake otrovne radijacije diljem kontinenta. Posebno su teško bile zahvaćene Ukrajina i susjedne Rusija i Bjelorusija.
POGLEDAJTE VIDEO:
I dok su se na mjestu nesreće počeli razabirati razmjeri užasa, sovjetske vlasti javno su šutjele u skladu s tradicijom da se ne govori o nesrećama koje bi mogle okaljati ugled sovjetske supersile u doba Hladnog rata. Tek su idućeg popodneva evakuirali 48 tisuća žitelja Pripjata, grada izgrađenog za zaposlenike nuklearke i njihove obitelji tri kilometra od elektrane. Svjetsku su javnost uzbunili Šveđani 28. travnja detektiravši neobjašnjiv porast radijacije iznad svoje zemlje. Tek kad se saznalo za nesreću, Sovjeti su premjestili 116.000 ljudi iz zone 30 kilometara oko nuklearke. U idućim godinama ista će sudbina zadesiti još 230.000 stanovnika. Ali pet milijuna Ukrajinaca, Rusa i Bjelorusa još živi u području s povišenom radijacijom.
Oko 600.000 ljudi, koje će poslije nazvati 'likvidatorima', a uglavnom su to bili vojnici, policajci, vatrogasci i državni zaposlenici, poslani su po naredbi Moskve da pomognu u gašenju požara, postavljanju prvog betonskog sarkofaga iznad uništenog reaktora te u sanaciji terena. Likvidatori su tako mjesecima radili kako bi spriječili daljnju radijaciju te osigurali ozračeno područje od 30 kilometara. Napravili su betonske sarkofage oko uništenog reaktora, gasili požare, evakuirali ljude te distribuirali tablete s jodom. Nikad nisu bili educirani za takav posao, no upravo zahvaljujući njima, širenje radijacije je stavljeno pod kontrolu te su spašeni mnogi životi.
POGLEDAJTE VIDEO:
No, godinama nakon Černobilske katastrofe počeli su mahnito rasti zdravstveni problemi, pa je tako SSSR tri godine nakon nesreće priznao da je više od 250 ljudi koji su radili u nuklearki za vrijeme eksplozije, kao i oni koji su sudjelovali u njenom saniranju - već bili mrtvi. Nažalost, ruska medicina nije imala iskustva u liječenju ozračenih, niti je bilo zabilježenih slučajeva u povijesti na kojoj bi se moglo bazirati liječenje takvih bolesnika. Mnogi od njih, umirali su u strašnim mukama. Visoke doze zračenja isprva daju osjećaj mučnine, povraćanje i gubitak apetita. Nakon toga dolazi razdoblje bez simptoma i ljudi vjeruju da je najgore prošlo, barem oni koji ne znaju ništa o štetnim učincima tako visokih doza zračenja, da bi ih samo nekoliko dana kasnije vlastito tijelo izdalo. Štetno zračenje toliko uništi ćelije, dijelove našega tijela, da se ne mogu normalno dijeliti, a tijelo ih ne može reciklirati. Nezamisliva bol, ekstremni gubitak tekućine povraćanjem i visoka temperatura tek su neki od simptoma koji prate ovo razdoblje.
POGLEDAJTE VIDEO:
Od dana Černobilske tragedije, zabilježen je porast bolesnika s raznim oblicima karcinoma, od leukemije, raka dojke, pluća i želudca do raka štitnjače koja se pojavljivao najviše kod djece. No, pojavili su se i problemi s dišnim putevima poput upale pluća i astme, a porastao je broj ljudi s kardiovaskularnim problemima - srčane udare doživljavali su i mladi ljudi. Također, mnogi liječnici tvrdili su kako se povećao i broj alergija, glavobolje i obične prehlade. Ono što je zastrašujuće jest porast broja urođenih bolesti, a neke žene su se bojale za moguće rizike kod fetusa pa su se sve češće odlučivale za pobačaj. Tako je u Ukrajini koncem 80-ih godina prošlog stoljeća bila veća stopa smrtnosti od stope nataliteta.
Kobni reaktor sada je siguran, no...
Cijelo to mjesto sada je oklopljeno golemom strukturom poznatom kao 'sarkofag', predviđenim da u sebi čuva jedan od najopasnijih otpada na svijetu tijekom sljedećih 100 godina. Projekt je trajao više od 20 godina. Vince Novak iz EBRD-a u vrijeme katastrofe bio je u svojim 30-ima, sada je u 60-ima i ovdje doslovno prati dovršetak svog životnog djela. Struktura od 35.000 tona centimetar po centimetar klizila je po šinama kako bise smjesila na predviđeno mjesto. Sarkofag je viši od Kipa slobode, površinom je veći od stadiona Wembley. On nije samo najveći predmet koji je čovječanstvo ikada transportirao, on je i simbol što se sve može napraviti kad su ulozi najveći. Ideja o njegovoj izgradnji u 90-ima se isprva činila totalno ludom. 26.travnja 1986. četvrti reaktor je eksplodirao tijekom rutinskog testa. Vatra je bjesnila devet dana. Čelični i betonski zidovi srušili su se i superzagrijano rastaljeno gorivo iscurilo je u podrum. Reaktor je radijaciju bljuvao u atmosferu, padaline su radijaciju prenijele sve do Skandinavije, apsolutno najgore su stradale Ukrajina, Rusija i Bjelorusija. Gasili su treći i četvrti reaktor, a potom radili i na strukturi kojom su oni zatvoreni. Taj prvi sarkofag izgrađen je u noćnoj mori koja je trajala 206 dana, u koju je ugrađeno 400.000 kubičnih metara betona i 7300 tona čelika.
POGLEDAJTE VIDEO:
Ukupno je milijun žena i muškaraca iz cijelog Sovjetskog Saveza radilo na inicijalnom čišćenju Černobila i tom prvom sarkofagu. Helikopteri su iznad reaktora ispuštali pijesak, olovo i ostale tvari za gušenje vatre i zaustavljanja radijacije. Rudari iz ugljenokopa su ispod reaktora izbušili tunel u koji su potom upumpali tekući dušik kako bi se rashladilo rastaljeno nuklearno gorivo iznad. Ostali su uklanjali kontaminirani materijal i civile. Izvještaji navode tisuće koji su umrli tijekom tog posla. Općenito se smatra da je većina oboljela od izloženosti radijaciji.
Prvi sarkofag od početka je planiran samo kao privremeno rješenje. I čim je Ukrajina postala neovisna, raspisala je međunarodni natječaj za drugi koji bi obuhvatio i prvi i razoreni nuklearni reaktor u njemu. Morao je biti ogroman, moralo se zaštititi radnike koji će koračati po visoko radioaktivnom mjestu. Zato je struktura izgrađena sa strane i potom odgurana na željeno mjesto. Natječaj je osvojio francuski konzorcij, projekt se zvao 'Resolution', samo tek u srpnju 1997. državnici zemalja skupine G7 uspjeli su se u Denveru dogovoriti da skupe 300 milijuna dolara za projekt. Nekoliko mjeseci poslije američki potpredsjednik Al Gore, ukrajinski predsjednik Leonid Kučma i predsjednik EBRD-a.
Prvi je zadatak bio spriječiti raspadanje prvog sarkofagam izgrađenog desetljeće ranije u jezivim uvjetima. Radijacija unutar njega procjenjuje se na 10.000 röntgena na sat, što je 20 puta više od smrtonosne doze. Sarkofag je bio u lošem stanju, ali direktni popravci nisu dolazili u obzir, jer je zaštita radnika od radijacije koja je probijala bila prioritet. 12 nuklearnih stručnjaka iz cijelog svijeta, inženjeri, političari, regulatori radili su na tome.
Tek deset godina poslije moglo se početi raditi na novom sarkofagu.
- Smatrali smo da svim sredstvima moramo spriječiti rušenje prvog reaktora jer bi to uvjete za rad učinilo ekstremno kompliciranima, ako ne i nemogućima - kazao je Carlo Mancini, nuklearni stručnjak iz Italije.
Godine 1999. su postali svjesni koliko su stvari loše stajale. Sovjeti su iz helikoptera spuštali i slagali grede jednu do druge kako bi napravili krov iznad reaktora. Nisu ih mogli povezati, ostale su nepovezane. Kad su 23 godine poslije nesreće došli to popravljati, shvatili su da se zidovi pomalo pomiču i da nedostaje još samo nekoliko centimetara prije nego što će se srušiti. Stigli su u posljednji trenutak. 2004. godine vlada Ukrajine odobrila je projekt drugog sarkofaga. Počeli su ga graditi 300 metara od reaktora, da bi ga potom odgurali na predviđeno mjesto.
Dijelove su, zapravo, sagradili u Italiji i onda ih sa 18 brodova transportirali do Ukrajine, a potom i sa 2500 kamiona do Černobila. Osnovnu konstrukciju su dovršili 2014., 28 godina nakon katastrofe. U tom razdoblju Ukrajina je prošla kroz dvije revolucije i zapela je u jednom ratu. Naredne dvije godine montirali su ventilacijski sustav i robotske kranove kojima su, nakon što je novi sarkofag premješten 300 metara i zapečaćen, rastavili onaj stari sarkofag iz sovjetskih vremena. Na tom projektu je radilo 10.000 ljudi i sve je konačno bilo gotovo 29. studenog 2016.
Na koncu, da li je strah od nuklearnih elektrana zaista opravdan?
Iako možda posvijest piše drugačije priče, nuklearnih elektrana se ne trebamo bojati. Iako je zbog te nesreće došlo do napuštanja nuklearne tehnologije u mnogim zemljama, unatoč tome još uvijek se 30% energije koju apsorbira Europa poizvodi iz nuklearnih izvora. Stručanjci i znanstvenici su iz te nesreće mnogo naučili, a također se i dizajn uvelike promjenio upravo zbog černobilske tragedije. Više se ulaže u materijale koji su sigurnu, rade se dodatne provjere, a operateri u elektranama prolaze adekvatnu obuku.
Modernije elektrane dizajnirane su izgrađene na način da 'prežive' potencijalne ugroze bez previše uplitanja ljudskog faktora. Uglavnom se stručnjaci u elektranama oslanjaju na pasivne sisteme zaštite, a ako se nesreće i dogode dizajnirane su tako da ne mogu uzrokovati radioaktivne čestice koje bi se raspršile po zraku i okolišu. Primjerice, 99 posto takvih čestica zadržavale bi se na filteru čak i ako se dogodi da se reaktorska jezgra u nekom slučaju rastavi. Dakle, ni u tom slučaju ne bi ispuštala radioaktivnost veća od dozvoljene, odnosno, u slučaju nesreće, ne bi bilo potrebe evakuirati stanovništvu iz kontaminirane zone. Slično je i u slučaju elemntarnih nepogoda, dizajn je takav da naprosto eliminira svaku potencijalnu opasnost koja bi drastično narušila zdravlje ljudi.