On je jedan od najgorih serijskih ubojica koje svijet pamti. Djetinjstvo mu je bilo prožeto nasiljem i jezivim obiteljskim tajnama, sklonost prema nastranom pokazivao je već u ranoj dobi... U prvom feljtona o Tedu Bundyju pisali smo o njegovoj mladosti, a sad otkrivamo detalje njegovih krvavih pohoda...
Ljudi odu u šumu, upucaju jelena, namontiraju ga na krov automobila i odvezu kući. Meso iskoriste, a glavu ponosno stave na zid – rekao je u jednom razgovoru serijski ubojica Ted Bundy, uspoređujući svoje žrtve s lovinom.
Jer za njega, oni su bili samo to. Simbolički objekti koje je lovio. A svoju želju za 'lovom', kako je sam priznao, nikad nije mogao obuzdati. Kad je prvi put ubio i napastovao žene, nije poznato. Često je mijenjao priču pred policijom i novinarima. Prva žrtva koju priznaje da je napao bila je 18-godišnja Karen Sparks.
Početkom siječnja 1974. godine, tad 27-godišnji Bundy provalio je u stan mlade studentice te je pretukao s metalnom palicom, a kasnije i silovao. Kad je završio svoj gnjusni čin, samo je mirno išetao iz zgrade, a žrtva je ostala nepomično ležati. Prijatelji i policija tek nakon deset dana pronašli su Karen na podu. Nekim čudom je preživjela napad, ali on joj je ostavio fizičke i psihičke posljedice za cijeli život. Idućih mjeseci mlade djevojke su nestajale, jedna po jedna. Nitko nije znao što se događa, u Seattle i njegovu okolicu uvukao se veliki strah.
Strah u Seattleu
- Mislim da sam, malo po malo, samog sebe oblikovao u ovo što jesam danas. Nekad prije, sama pomisao na to da nekoga napadnem izazivala mi je gađenje, ali, u isto vrijeme, htio sam to napraviti. Pa sam to i napravio – ispričao je Bundy psihijatrici Dorothy Lewis u jednom od njihovih susreta dok je ubojica čekao pogubljenje.
Iako su se žrtve gomilale, a scene koje je policija zaticala na poprištima zločina su bile kao iz najmračnijih horor filmova, Bundy je mirno nastavio sa svojim svakodnevnim životom. Družio se s političarima, drugim studentima, intelektualcima... A obnovio je i svoju ljubavnu vezu s Liz Kendall. I zbog te je odluke na kraju i prvi puta uhićen.
Za vrijeme studija psihologije, Bundy je naučio i određene stvari koje je lagano uklopio u svoj modus operandi ubojstava. Jednom je od profesora dobio zadatak da istraži jesu li druge osobe sklonije pomoći nekome tko nosi gips ili je na štakama. Ubrzo je shvatio da jesu. Pa je tako naočiti Bundy nekoliko žrtava namamio u smrt pretvarajući da ima slomljenu nogu ili ruku. Zamolio bih djevojku da mu pomogne nositi stvari do automobila, s njom bi se upustio u ugodni razgovor o svakodnevnim temama, a kad bi žrtva došla do automobila, udario bi je po glavi metalnim predmetom, a onda bi ih iskorištavao na najgore moguće načine, ispunjavajući svoje bolesne seksualne fantazije.
- Ono što razdvaja Bundyja od većine drugih serijskih ubojica ovog tipa je činjenica je mogao uredno održavati normalne seksualne odnose s partnericama. I tu, baš kao kod njegove osobnosti, postojala su dva tipa, dva pristupa. Seks s pristankom i nasilni seks, tj. silovanje, koje je s vremenom postajalo sve mračnije, kao i njegove fantazije. Neke žrtve napastovao je i nakon njihove smrti – otkrila je dr. Lewis.
Fantazije postajale sve mračnije
Broj žrtava nastavio je rasti, Bundy je nastavio održavati svoj imidž perspektivnog mladića pred kojim je velika budućnost, a iako je njegovo ime dodano na listu sumnjivaca nakon poziva njegove djevojke policiji, čak ni policija na prvu nije vjerovala i smatrala ga realnim sumnjivcem za te zločine. Nije se uklapao u 'kalup' serijskog ubojice. Mlad, uspješan, bez policijskog dosjea...
A sa svakim novim ubojstvom, Bundyjev apetit za ponavljanjem čina je rastao. Tražio je nove žrtve. I nije htio ubiti bilo koga. Prostitutke, beskućnice, narkomanke... Sve bi one bile puno lakši plijen za Bundyja. Ali on je htio, po vlastitim riječima, 'višu klasu'.
Cijelo to vrijeme, dok je ubijao i dok su žene nestajale bez traga, Ted je imao i uredan posao. I to ne bilo kakav posao. Radio je u centru za prevenciju nasilja, pisao je sadržaj za žene o tome kako spriječiti silovanje, a kasnije se zaposlio u državnoj agenciji čiji je zadatak bio pronalaženje nestalih žena.
Novine i televizije cijelo su to vrijeme objavljivali skeč muškarca za kojeg sumnjaju da je počinitelj ovih zločina, otkrilo se i da koristi bijelu Volkswagen bubu, a njegova tadašnja djevojka Liz Kendall opet ga je prijavila policiji. Ona je živjela u Seattleu, Bundy je bio u Salt Lake Cityju i povremeno su se posjećivali. Primijetila je da žene nestaju uvijek u Tedovoj okolici. Nije joj bio vjeran, već je održavao i nekoliko veza u mormonskoj prijestolnici svijeta. Ni ta njezina prijava nije urodila plodom.
Iako je sad već bio sumnjivac policije, jednostavno nisu imali nikakav fizički dokaz da ga povežu sa zločinima. Tek nakon što ga je treći put prijavila, uhićen je. Policajac ga je zaustavio te je u automobilu pronašao masku za skijanje, konop, šipke, lisice... Priveden je te ispitan, a na sudu mu je, nakon što su roditelji položili jamčevinu od 15.000 dolara, dopušteno da se brani sa slobode.
Iako su ga povezivali s nizom ubojstava, policija tad nije imalo dovoljna dokaza da ga za njih optuži.
Ted ubojica? Ma nema šanse...
Ali imali su Carol DaRonche. Ovu studenticu Bundy je pokušao oteti i fizički ju je napao, ali uspjela se izvući iz njegovih ralja i pobjeći. Prepoznala ga je na policiji te je podignuta optužnica protiv njega za pokušaj otmice i fizički napad. Nitko iz Bundyjeva kruga prijatelja i kolega nije vjerovao da on stoji iza tog zločina, a on je bio smiren te je sve uvjeravao da je to veliki nesporazum koji će se ubrzo riješiti. Nije se riješio. Godine 1976. proglašen je krivim te poslan u zatvor. No uspio je pobjeći iduće godine te je u bijegu proveo deset dana skrivajući se u šumi. Od ideje bijega nije odustao, pa je krajem 1977. godine opet uspješno pobjegao iz ruku policije.
Ovaj put skovao je bolji plan te je njegov bijeg otkriven tek 17 sati nakon što je napustio zatvor.
Za Bundyja je sloboda značila samo jednu stvar – nastavak suludog ubilačkog niza. Nakon bijega kratko je boravio u Chicagu, da bi na kraju završio u Floridi. Tamo ga je luđački, ubojiti bijes potpuno preuzeo. Jedne noći provalio je u ženski dom i krenuo u pohod. Ubio je dvije studentice, još dvije je teško ozlijedio. Zločin je otkrila njihova kolegica koja je za Vanity Fair ispričala jezivu scenu koju je pronašla u domu.
- Mislila sam da je došlo do pucnjave kad sam vidjela koliko je krvi po sobi bilo. Pokušala sam pokriti prijateljicu koja je polugola ležala na krevetu, vidjela sam da joj je pokušao odgristi bradavicu – rekla je.
Dvije studentice koju su preživjele napad, Karen Chandler i Kathy Kleiner imale su stravične ozljede. Karen je imala frakturu lubanje, slomljeno rebro, slomljenu ruku, slomljene prste i bila je prepuna krvi i modrica. Kathy je Bundy izbio zube i toliko ju je brutalno pretukao da je krvi bilo i na plafonu sobe. U sobi do mrtve su ležale Margaret Bowman i Lisa Levy. Margaret je ubio, Lisu je prije ubojstva i silovao. I ostavio trag koji će na kraju dovesti do njegove smrtne presude. Na njezinoj su stražnjici pronađeni otisci zuba za koje se kasnije utvrdilo da pripadaju Tedu.
"Žao mi je što me nisi ubio"
No ni dvostruko ubojstvo i još dva pokušaja ubojstva te večeri nisu bili dovoljni da ispune Tedove mračne fantazije. Koju ulicu niže od ženskog doma provalio je u stan 21-godišnje studentice Cheryl Thomas i fizički je napao šipkom. Slomio joj je rame, vilicu i imala je frakturu lubanje. Uspjela je preživjeti, ali od posljedica napada ostala je trajno gluha.
Zadnju žrtvu, 12-godišnju Kimberly Leach, ubio je koji tjedan kasnije. Nedugo nakon toga policija je zaustavila Teda kako vozi ukradeni automobil, pokušao je pobjeći, ali policajac ga je oborio na pod i stavio mu lisice. Dok ga je privodio nije znao da privodi najtraženijeg čovjeka u Americi. Za vrijeme vožnje nisu razgovarali, policajac se sjeća da je Ted rekao samo jednu rečenicu „Žao mi je što me nisi ubio“...
Na suđenju je vodio svoj privatni show, često je upadao u riječ svojim odvjetnicima, iskoristio je rupu u zakonu i oženio se u sudnici s Carol Ann Boone i cijelo je vrijeme inzistirao na svojoj nevinosti. Nije mu pomoglo. Osuđen je na smrtnu kaznu.
Ali iako je tvrdio da je nevin, paradoksalno, htio je i priznati svoje zločine. Pa je tako ponekad kroz treće lice prepričavao svoje užasne zločine u detalje.
- Najveća greška koju možemo napraviti je pokušati razumjeti zašto određeni ljudi rade ovakve stvari. Pokušavamo ih analizirati iz vlastite perspektive, ali oni ne razmišljaju na isti način kao ostali ljudi. Ne znamo zašto, ali jednostavno nisu – rekao je u razgovoru za Vanity Fair FBI-jev agent Jim Wright, koji je razgovarao s Bundyjem.
U tim razgovorima razotkrivene su neki užasni, javnosti dotad nepoznati detalji. Bundy je prije napada gotovo uvijek pio, a žrtve bi potom seksualno napastovao, sodomizirao, a na koncu ubio. Nakon toga nastavio bi s alkoholom, a onda bi ponovno napastovao beživotna tijela žrtava. Neki pronađeni ostatci žrtava, iako su tijela bila potpuno raspadnuta, imala su savršeno nanesenu šminku i čistu kosu. Ted je pazio na njih. Bili su to njegovi trofeji. Glave nekoliko žrtava čak je držao kod kuće.
U razgovoru s istražiteljima Bundy je priznao kako se uvijek vraćao na mjesta zločina. Da su mu postavili zasjedu na nekim od tih mjesta, lako bi ga uhvatili. FBI i policija su na primjeru Bundyja otkrio još jednu svoju veliku slabost. Mjesna, državna i lokalna policija nisu surađivali kako treba i razmjenjivali sve dostupne podatke. Iako su svi tražili istu osobu, nisu je tražili zajedno ujedinjenim snagama, nego su svi imali svoje istrage. Bundy je to itekako znao iskoristiti za izbjegavanje uhićenja.
Poput brojnih drugih serijskih ubojica za svoja djela je krivio alkohol i ovisnost o pornografiji. Ali to su, kako su kasnija istraživanja otkrila, bili samo katalizatori, ne i uzroci njegova ponašanja.
'Nevoljen i kažnjen što se rodio'
Prema jednom FBI-jevu istraživanju iz 80-ih godina na uzorku od 30-ak serijskih ubojica, otkriveno je kako je više od 70 posto njih u mladosti bilo izloženo ekstremnom nasilju, nezdravim obiteljskim odnosima i zlostavljanju. Često su rani znakovi uznemirujućeg ponašanja kod takve djece zanemareni, baš kao što je bio slučaj kod Bundyja, koji je već kao trogodišnjak upadao svojoj teti u sobu sa setom noževa dok je spavala.
Joel Norris, autor uspješnice „Serijski ubojice“, iznio je i svoju teoriju o njihovu nastanku:
- Mnoga djeca su zanemarena i zlostavljanja, ali serijski ubojice pripadaju još ekstremnijoj kategoriji. Ne samo da su zlostavljanja, nego su nevoljena i kažnjena su zbog same činjenice što su se rodili – rekao je Norris.
Tu se opet vraćamo na Bundyjevu majku Eleanor Louis. Ona je cijelo vrijeme tvrdila da je Ted imao sretno i normalno djetinjstvo te da su ona i sin oduvijek imali dobar odnos. Oni koji su promatrali majku i sina za vrijeme zatvorskih razgovora, ostali su šokirani sličnošću njih dvoje. Bili su hladni i nisu pokazivali emociju.
- Dok su razgovarali izgledalo je kao da se dogovaraju što će reći kako se imidž obitelji ne bi okaljao. Nije to izgledao kao razgovor sina i majke – rekli su neki od svjedoka.
A koliko je to bio poremećen odnos, najbolje opisuje Tedov opis djetinjstva.
- Ona (mama) je plaćala račune i nikad nije vikala – hladno je odgovorio Ted istražiteljima na to pitanje. Nikakve druge detalje nije pružio...
Posljednji put kad je razgovarao s majkom, ona je dovela novinare u dom da zabilježe taj trenutak. Nije se ispričao za svoje zločine, nije pokazao nikakvo empatiju prema žrtvama, žao mu je bilo to jedino što su ga uhvatili.
- Žao mi je što sam ti donio toliko tuge, ali jedan dio mene oduvijek je bio skriven... - kazao je majci.
A taj jedan dio, taj najmračniji kutak Tedova mozga, pokušala je otkriti psihijatrica Dorothy Lewis koju je Bundy pozvao na razgovor u zatvoru 24 sata prije nego što će ga pogubiti. Otkrila je neke šokantne stvari...