Još se 1990. znalo da će biti rata jer do mirnog raspada Jugoslavije neće doći. Rođeni sam Vukovarac, odrastao sam i živio na Mitnici koja je oduvijek bila najhrvatskiji dio Vukovara. Bio je kraj 1990., kad se nas desetak prijatelja počelo okupljati oko ideje da se pripremimo za neizbježno. Svi smo bili privatni poduzetnici, imali smo neki novac, poznavali smo mnogo ljudi i krajem te godine smo na Mitnici već organizirali mnogo toga. U listopadu 1990. pozvani smo u centar grada u kuću prijatelja i suborca Pere Čikotića te smo tad dobili šest Kalašnjikova, prisjetio se početka okupacije grada svojedobno u razgovoru Zdravko Komšić (63), jedan od zapovjednika obrane Mitnice.
Tih šest preuzetih Kalašnjikova imali su do kraja borbi za Vukovar.
- Predali smo ih kad su nas strpali u logore. Postoje snimke na kojima se vidim kako ga predajem jugovojsci.
Kopali rovove već početkom 1991.
Onda su došli poznati događaji početkom 1991. godine, kad je JNA zaprijetila intervencijom u Hrvatskoj.
- Mi koji smo dobili te Kalašnjikove zavedeni smo u rezervni sastav MUP-a. Nismo imali uniforme. Po Mitnici smo kopali rovove i utvrde. Ljudi su nas gledali i govorili nam da smo blesavi - početak 1991. godine, a mi kopamo rovove. Bilo je noći kad nisam ni spavao kod kuće, iz straha od KOS-ovaca. Vukovar je već tad funkcionirao kao svaki dio grada za sebe jer nije bilo zajedničke organizacije. To što smo mi radili na Mitnici, nisu mogli raditi na Sajmištu, kad je tamo bilo mnogo Srba. Tad su se i Srbi organizirali u tajnosti, ali su oni dobivali oružje od JNA. Bilo je nekoliko akcija kad je došao general Roso. Njegovi su vršili pretrese srpskih kuća te našli oružje i eksploziv. Srbi su dizali barikade na ulaze u svoja sela, a mi na ulazu u Vukovar, na Mitnici. Kad nam je rečeno da je stavimo, stavili smo je, a kad su nam rekli da je maknemo, uklonili smo je. Sve u dogovoru s MUP-om. Barikade su počele već početkom 1991. godine pa su Srbi izbjegavali ići na našu stranu. Išli su na Negoslavce - priča dalje Komšić.
'Tih dana u Vukovarce su se uvukli strah i panika'
Dodaje kako nikad neće zaboraviti dan kad su prvi avioni nadletjeli Vukovar. Bilo je to 24. kolovoza.
Smjenjivali su se na barikadi. Osjećala se napetost u zraku.
- Stalno su stizale dojave da dolaze tenkovi i avioni, od Šida i od Negoslavaca. Ludjeli smo od tih dojava, uglavnom lažnih. I toga dana, 24. kolovoza, javljeno nam je da idu tenkovi. Ali tad su stvarno i došli. Njih 10-15 stizalo je kroz šumu kraj prvih kuća na Mitnici. Vidjeli su barikade i naše mine te naših nekoliko dečki. Potom su se okrenuli i otišli desno prema Ovčari te se zabarikadirali nedaleko od ulaza u grad. Da su taj dan krenuli na Vukovar, sve bi palo za pola sata. Vukovar bi već tad bio završena priča.
- Istodobno je na borovskoj cesti jedan kamion JNA vozio hranu vojsci i naletio na minu na barikadi. Tu je jedan vojnik poginuo. Zbog toga su na grad poslali avione koje je naš Luka Andrijanić skinuo puškomitraljezom. Zasuli su nas s nekoliko granata pa smo pozvali naše topništvo i oni su iz Borova ispalili nekoliko granata na njihove tenkove.
- Onda je nastalo uzajamno napucavanje. Predvečer nam je Merčep poslao nešto mina koje smo mi odlučili postaviti u kukuruze. Odjednom čujem Šoljića kako viče da brzo bježimo, da idu avioni na nas iz Sotina. Ivica i ja smo pobjegli u tu malu i mladu šumu, gdje drveće tek što je izraslo. Tek što smo ušli, avion mitraljira i raketira. Ti tražiš drvo iza kojega će se sakriti. To grmi, tutnji posvuda. I sad kad se sjetim tog vatrenog krštenja, naježim se.
- Kad smo došli do barikade, vidjeli smo da su se svi razbježali. Nas desetak skupilo se tamo, gledamo se šutke, šokirani. Tek onda smo shvatili što nas čeka. Tih dana u Vukovarce su se uvukli strah i panika. Neki su već tad odlučili otići iz grada, neki su ipak odlučili ostati, ma što god se desilo. Oni koji su ostali uglavnom su pristupili obrani grada. Mnogi su poginuli - prisjeća se Komšić.
Grad je branio do posljednjeg dana.