Premijer Plenković iznenadio je javnost najavom žalbe na rezultat UNCITRALOVE arbitraže jer se na arbitražne postupke obično ne ulažu žalbe. Šanse u žalbenom postupku su, naime, minimalne. 

No da nevolja bude veća, u Vladi još ne znaju što će biti sa žalbom. Rok za predaju žalbe je za tjedan dana, 1. veljače. Novinari Večernjeg lista pitali su premijerov kabinet tko radi na žalbi, no tamo su bili zatečeni pitanjem jer je za žalbu, kako su rekli, nadležno Ministarstvo pravosuđa. U Ministarstvu pravosuđa su bili zatečeni pitanjem jer, kako su rekli, žalbu radi Ministarstvo gospodarstva, koje je i otpočelo arbitražu pa je logično da je i završi. 
U Ministarstvu gospodarstva su, međutim, bili zatečeni pitanjem o žalbi jer, kako su rekli, Ina je na zahtjev Mosta prebačena u resor zaštite okoliša pa bi bilo logično da je oni završe. U Ministarstvu zaštite okoliša nemaju odgovor, a nema ga ni Vlada, na čiji smo se glavni ured opet obratili, no nismo dobili odgovor. 

U ovom slučaju treba biti realist. Žalba na arbitražu nije predviđena kao redovita instanca i dio postupka, nego je izvanredni pravni lijek čije je djelovanje zamislivo samo u nekoliko slučajeva. Oni su taksativno nabrojani: Hrvatska bi trebala dokazati da se arbitraža kosi sa švicarskim zakonima, da je odluka premašila početne koordinate arbitraže, da je postupak vođen protivno arbitražnom ugovoru i sl. 

No ako se žalba na arbitražu u tako složenom predmetu piše posljednjeg dana i ako nastaje u takvoj konfuziji, tko može očekivati da će biti efikasna? Podsjetimo: arbitražna je odluka donesena jednoglasno. S njom se suglasio i hrvatski predstavnik Jakša Barbić. Na arbitražu nije bilo sadržajnih prigovora u Hrvatskoj, čak ni medijskih - svi su, nakon objave ishoda, rekli isto: kako arbitraža može presuditi da su Mađari upravljačka prava u Ini stekli korupcijom kad u Hrvatskoj nema ni jedne pravomoćne presude za korupciju? Zašto bi arbitraža išla ispred hrvatskih sudova? 

No ovdje ima mjesta postaviti neka druga, važna pravna pitanja. Je li hrvatski predstavnik u arbitraži mogao tražiti odgodu pravorijeka, s obzirom na to da hrvatski sudski procesi nisu oslobodili Sanadera, nego su samo vratili proces na početak? Nije li arbitraža trebala čekati pravomoćne presude? Zašto hrvatski svjedoci u predmetu o najvažnijoj hrvatskoj tvrtki, vrijednoj između 20 i 30 milijardi kuna, nisu otišli svjedočiti?

Na kraju, tko je odgovoran za ovaj šeprtljavi postupak žalbe koji, po svemu sudeći, nije puno više od blefa? 

Ako se sve ovako nastavi, Ina neće dobro proći.