Nakon dvije filmske drame u posljednjih par godina, Vinko Brešan vratio se žanru po kojem je najpoznatiji, komediji. Najnoviji film “Svećenikova djeca”, po svim do sad poznatim detaljima, podsjeća na njegove dvije filmske uspješnice: “Kako je počeo rat na mom otoku” i “Maršal”. Sva tri filma povezuju elementi izrugivanja ljudskim manama, radnja je smještena na zabačeni otok, i kao oko prethodna dva, i oko „Svećenikove djece“ su se već i prije službene projekcije koja će se održati u Zagrebu 27. prosinca stvorile kontroverze. Aktualna tematika filma u kojoj glavni lik, svećenik, u dogovoru s vlasnikom kioska, buši kondome kako bi povećao natalitet, izazvala je brojne reakcije. Ono što do sada još nismo imali prilike vidjeti u Hrvatskoj jesu pretpripreme u kojima se novinari moraju obvezati da neće otkrivati kraj filma. Vinko Brešan jedan je od rijetkih redatelja u Hrvatskoj čiji je svaki film bio hit usprkos činjenici da domaća kinematografija oskudijeva hitovima. Zašto?

- Takva stvar bi se trebala dovesti u red tako da se u pravilnim razmacima snimaju filmovi. Moje mišljenje je da se svaka tri mjeseca mora u Hrvatskoj pojaviti film koji će zauzeti određeni medijski prostor. Ne mora to biti nužno komedija. Može biti drama, dječji film... To bi bio jedini način da zauzmemo medijski prostor i onda će se o hrvatskom filmu govoriti – kazao je Brešan.

24express: Prema vašem mišljenju što je razlog za to?

Prvo, da razlučimo pitanje što je veliki, a što mali film. Da se razumijemo, nikada mi nećemo raditi velike filmove, pod uvjetom da se tog pojma držimo onako kako vi to razumijete, a to je u financijskom smislu, jer se to u Hrvatskoj ne radi. Zabluda je da mi radimo filmove s velikim produkcijama. Nemamo novca. Posljednji veliki film je bila Bitka na Neretvi. Ja bih vrlo rado volio raditi, kako vi kažete, veliki film. Ali ne ide. Imam već dugo u glavi jednu renesansnu priču koja bi se snimala u Šibeniku, u vrijeme Mletačke republike, kostimi, tisuće statista, ratne bitke, zabranjena ljubav, intrige. To mi je velika želja. Ali nema za to kod nas novca i sumnjam da ću to ikad raditi. U Europi, ako izuzmemo Njemačku i Englesku, također nema više velikih filmova. Film ne mora biti velik samo po produkciji, on može biti velik i u smislu umjetničkog dosega. “Svećenikova djeca” su sigurno najbolje produciran film koji sam do sad radio. Izgleda najbolje od svih, a snimao sam ga s najmanje javnog novca jer je HTV odbio koprodukciju pa se snimalo isključivo od sredstava HAVC-a. Unatoč tome, izgleda fantastično.

24express: Zašto je HTV odbio koprodukciju za vaš film?

S bivšom upravom HTV-a sam bio u vrlo ozbiljnom sukobu. A sad da razglabam zašto, to mi se čini ko da tučem mrtvog konja, a to nema smisla. Ispast će kao da se osvećujem. Nova uprava državne televizije je kasnije ušla u projekt, kupili su i seriju Svećenikova djeca, i stvar se riješila. Tadašnja me uprava jako oštetila na nivou snimanja. Moj film je bio jedini film iz nacionalnog programa koji je HTV odbio financirati.

>>> Cijeli intervju pročitajte u 24sataExpressu uz koji poklanjamo i Blagdanske kuharice