Fra Zvjezdan Linić bio je hrvatski katolički svećenik i franjevac najpoznatiji po seminarima duhovne obnove koje je dugi niz godina održavao u Samoboru. Preminuo je krajem 2013. godine od tumora na mozgu, a godinu dana ranije za 24sata napisao je tekst u kojem je govorio o pravim božićnim vrijednostima.

Prisjetimo se njegovih riječi:

U posljednje vrijeme pomalo strepim da ne izgubimo Isusa dok slavimo Božić. Ima mnogo blještavila, reklama, borova i kuglica, divnih darova, priča i pričica, filmova i slično. Ipak, kao da je sve manje prisutan Isus. Neprestano se spominju blagdani, stalno se čuje na svim jezicima "Merry Christmas", neprestana utrka s vremenom da se sve pripravi za blagdane. A ipak, kao da gubimo Isusa iz vida. Gotovo bih rekao: ponašamo se kao čovjek koji od lišća ne vidi šume. 

A to je ipak kršćanski blagdan. To su temelji i naše civilizacije. U tom blagdanu slavimo bit kršćanstva. Kršćanstvo nije mit niti legenda, nego je događaj, povijesni događaj. Štoviše, kršćanstvo je osoba Isusa Krista, povijesna osoba Isusa Krista. Nekad su bezbožni režimi htjeli čak i tom događaju oduzeti kredibilitet povijesnosti, ali nije prošlo. 

Ima i previše jasnih dokaza i pokazatelja koji upućuje na to da je Isus Krist povijesna osoba, da se rodio u određenome vremenskom trenutku i da ga se može donekle i definirati, da se rodio u određenom geografskom prostoru. To je Betlehem, i to na početku ove ere, ove kršćanske ere koja broji svoje godine upravo od pojave Isusa Krista. 

To je bit, to je ponos kršćanstva. Ono što kršćani slave uz taj povijesni događaj je sadržaj vjere: da je taj Isus Krist pravi čovjek, ali je i pravi Bog i da se tu dogodilo čudo koje čovjeka poziva na ponizno povjerenje, na vjeru: 

Bog je htio postati čovjekom. Bog je htio proživjeti u tajni povijesne osobe Isusa Krista sve ono što je nama ljudima vlastito. Bog u Isusu postaje time naš put, i istina, i život. Isus je do kraja proživio svoje poslanje čovjeka, čovjeka predana u volju svoga nebeskog Oca. 

Taj Isus i nas poziva da budemo hrabri i da se usudimo pošteno živjeti svoje ljudsko poslanje, da živimo hrabro i predano te da naš život bude tako ispunjen smislom. Gotovo bih rekao: Božić nas poziva da se usudimo učiniti ono što je učinio Isus: kad je on postao čovjekom, poziva i nas da budemo ljudi, ljudi srca i ljubavi, ljudi odgovorni i vjerni. U ljudski poziv spada upravo to da smo upućeni jedni na druge, da jedni drugima obogatimo život ljubavlju i služenjem i da sve učinimo kako ne bismo nikoga unesrećili. Nadalje, postajući čovjekom, 

Isus je prihvatio sve što je nama vlastito. On je najprije bio dijete. Božić nas upućuje na dijete Isusa. To je tako bilo. Isus se rodio kao i svako drugo dijete. Potpuno je upućen na one koji ga prihvaćaju i vole, koji će se o njemu brinuti jer on sam ne bi opstao na ovom svijetu. A dijete u sebi nosi neku čaroliju, nudi ljubav, ne ugrožava nikoga, nudi osmijeh, veseli se raširenim rukama. Postanimo ono što je i Bog postao: budimo djeca srcem, iskrenošću. 

Konačno, Isus je rekao da će samo takvi shvatiti što je to Kraljevstvo nebesko. Možda je upravo blagdan Božića s jaslicama i štalicom, s volom i magarcem, s ovcama i pastirima i s anđelima poziv da nadvladamo ljudsku oholost zarobljenu racionalizmom koji ne dopušta nikakve čarolije u ljudskom životu. 

A život je obred, igra, ljepota, pa onda i hrabrost, ljubav, predanje. Poziv: budimo za Božić malo više djeca, tj. budimo jedni drugima upravo ono što dijete poručuje: mene se ne moraš bojati, tu sam da skupa živimo, da se skupa molimo, da se skupa igramo. Sretan vam Božić!