Prije desetak godina svi politički akteri zaklinjali su se u reforme, nabacivali reformama, pa čak i okupljali oko reformi.
Sigurno se sjećate Mostovih postizbornih pregovora.
Nakon čega je sve puklo, raspalo se, svi su se posvađali i burno razišli.
Sada nas, pak, uvjeravaju da je korupcija to ljepilo koje će povezati političku oporbu u akciji rušenja HDZ-a i Andreja Plenkovića. Pa se već vidi kako i tu ne ide sve baš glatko.
Sukob u Mostu
Evo, Mostovci su se već uspjeli posvađati oko pobačaja: Marija Selak Raspudić odgovorila je potvrdno na pitanje u debati je li pobačaj pravo žene, na što joj je Marin Miletić uzvratio da se "pogrešno izrazila". A njihov premijerski kandidat Nikola Grmoja u kampanji obećava kako pod njegovom vladavinom neće biti nijednog drugog roda osim muškog i ženskog.
Osim toga, Sandra Benčić javno se reklamira kao "brana dolasku desnice na vlast", poručujući kako Možemo! sigurno neće podržati vladu u kojoj će sudjelovati Domovinski pokret i Most, konzervativni i klerikalni elementi.
Ivan Penava, šef Domovinskog pokreta, govori o globalizmu i suverenizmu, huška protiv Milorada Pupovca i SDSS-a, izjašnjava se protiv suradnje s Možemo! i najavljuje deratifikaciju Istanbulske konvencije.
Milanović mimo SDP-a
Zoran Milanović ne govori apsolutno ništa o SDP-ovu izbornom programu, dok s biračima SDP-a i ljevice komunicira samo u općenitim pojmovima rušenja HDZ-a i Plenkovića, kao da to isto nije parola, još i glasnija, političke desnice.
Most i Domovinski pokret međusobno se ne podnose. Most optužuje Penavu i Marija Radića da su plaćenici Pavla Vujnovca i da nastupaju kao desno krilo HDZ-a, a Karolina Vidović Krišto, antikorupcijska jurišnica, napada Mislava Kolakušića na listi DP-a.
Istodobno, Domovinski pokret optužuje Most da "treći puta na parlamentarnim izborima igra za protuhrvatsku opciju". "Još je gora činjenica da namjeravaju sastavljati nakon izbora, ako dobiju dovoljno mandata, vladu sa SDP-om i Možemo", poručili su iz DP-a.
Plenki se naslađuje
Nad svime time naslađuje se Andrej Plenković, nabacujući provokacije u formi pitanja kako će u vladi nacionalnog spasa sudjelovati oni koji imaju dijametralno suprotne stavove o Istanbulskoj konvenciji i pobačaju.
Ili imaju suprotne stavove o pobačaju u vlastitoj stranci.
Korupcija je trebala povezati oporbu, neovisno o njihovim ideološkim i svjetonazorskim razlikama. Rušenje HDZ-a trebalo je također spojiti one koji su navodno nespojivi. Pa se sada čini kako je Plenkovićev HDZ po nekim stavovima bliži dijelovima lijeve oporbe, nego one desne.
Ne pomaže ni hajka
Čak i sam Milanović po svojim stavovima koje je iznosio u protekle četiri godine na Pantovčaku dramatično odstupa od politike i ideologije SDP-a, što možda samoj stranci željnoj saborskih mandata nije toliko važno, ali moglo bi biti važno njihovim glasačima.
Pa ako je borba protiv korupcije ljepilo koje veže i ono nepovezivo, onda se to ljepilo počelo sušiti, popuštati i pucati.
Ne pomaže čak ni hajka protiv HDZ-a.
Korupcija je postala izrauban pojam, kao što su to svojedobno postale one famozne reforme, prilično apstraktna parola ispražnjena od sadržaja, pa čak i smisla.
Priprema za cjenkanje
U predizbornoj kampanji stranke bježe u toplu sigurnost svojih ideoloških i svjetonazorskih ognjišta, dodvoravaju se svojoj biračkoj bazi kako bi nekako uspjele skupiti dovoljno mandata za postizborno cjenkanje i ucjenjivanje. Pritom je korupcija tek jedan od obaveznih likova koje birače često ostavlja hladnim. Pljesak se želi izmamiti umjetničkim piruetama: Pupovcem, migrantima, desničarima, pobačajem...
A kad se krene formirati nova većina, stranke će ponovno gurnuti korupciju na stranu i gledati kako da izbore komadić vlast ili što bolju poziciju na vlasti.
Možda čak i s HDZ-om. Nekima ne bi bilo prvi put.
Zasad se čini da ni Zoran Milanović neće biti dovoljno snažan integrativni faktor koji bi okupio ideološki i svjetonazorski razbarušenu opoziciju.
Očito je najlakše HDZ-u koji korupciju stavlja ispred ideologije i svjetonazora. Ali ne onako kako bi to trebala učiniti opozicija.