Diskriminacija i ucjena. Tim riječima najbolje je opisati situaciju s kojom je suočena Zagrepčanka Kristina Prepelić (37), majka teško bolesnog Bernarda Čička (10).
Dječak svakodnevno provodi šest sati u Malom domu, dnevnom centru za rehabilitaciju djece s teškoćama u razvoju. Ima niz dijagnoza - teški oblik cerebralne paralize, psihomotornu retardaciju, epilepsiju... Nepokretan je, slijep i ovisi o skrbi i ljubavi svoje mame Kristine. Jedina rehabilitacija koju dobiva je u Malom domu, no u ovoj apsurdnoj državi upravo je to razlog što mama Kristina ne može dobiti status roditelja njegovatelja. Jer zakon kaže da dijete mora provoditi manje od četiri sata dnevno u ustanovi da bi roditelj imao pravo na status.
Dakle, Kristina bi bolesnog sina morala lišiti jedine rehabilitacije i terapije koja mu je omogućena da bi dobila status. Budući da joj je dobrobit dječaka ispred svega, Bernarda i dalje vodi u Mali dom, a kako bi imala od čega živjeti, radi u pekarnici četiri sata dok joj je sin na terapiji.
- Radim jer nemam drugu opciju. Da nisam zaposlena na četiri sata u pekarnici, ne bih imala nikakva primanja - tumači mama Kristina, još jedna žrtva nebuloznog Zakona o socijalnoj skrbi koji je trenutno na snazi. Čim završi s prodajom kruha i peciva, žuri kući kako bi ostatak dana hranila i njegovala nepokretno dijete.
Da apsurd bude veći, Kristina se ne bi našla u ovakvoj situaciji da joj dijete svakodnevno odlazi u bolnicu Goljak ili u Centar za rehabilitaciju Sloboština. Te ustanove, naime, imaju drukčiji status od Malog doma, pa s njima roditelji mogu potpisati ugovor o pasivnom dežurstvu, koji zapravo znači da je roditelj angažiran oko djeteta i dok je ono u ustanovi. U tom slučaju centri za socijalnu skrb odobravaju status roditelja njegovatelja.
U Malom domu propisi ne predviđaju potpisivanje pasivnih dežurstava, pa je samim time Centar za socijalnu skrb Sesvete dva puta odbio mami Kristini dati takav status.