I Romano Bolković se osvrnuo na odlazak glazbene legende Davida Bowieja, koji je u nedjelju preminuo od raka. 

Njegovu objavu na Facebooku prenosimo u cijelosti: 

'Probudio sam se i našao Natalijinu poruku: Umro je Bowie.

Natalia, Heather, Neno, Samuel, moja obitelj, naročito je vezana uz glazbu, pa i stoga jer su dijelom glazbenici. Tijekom novogodišnjeg slavlja Neno je bio DJ, i Nova je je već došla, a ja sam kazao: Nevjerojatno da nismo čuli ništa od Bowieja!

Nakon dvije, tri stvari, na moje inzistiranje, iako Natalia misli da to nije Bowie trilogije, Bowie Berlina, Neno je pustio Tonight, stvar na koju ne mogu ostati ravnodušan nikada, ni u kojoj prigodi.

Ja sam došao prekasno da bih bio do Berlina kojega su oni dijelili s Bowiem. Pa ipak, slušajući Where Are We Now, unatoč nekim nepreciznostima Bowieva sjećanja, osjećao sam silnu zebnju: moj osjećaj propuštenog vremena na nesklapan je način nalijegao na Bowieovu potragu za nimalo izgubljenim vremenom.

U teenagerskoj dobi bio sam dio naraštaja koji je uletio u pucanj New Wavea: moj je idol bio Curtis, slušao sam Cabaret Voltaire, The Residentse, i nisam razumio ni znao u kojoj je mjeri Bowie promijenio kulturu. Neobično je to da sam tek posljednjih godina shvatio svu dubinu te promjene i veličinu njegova glazbenog genija. To je sretna okolnost: pokazuje da će i oni koji dolaze iza nas moći shvatiti što je moja generacija danas osjetila, koga smo danas izgubili. A kako kaže Natalia:To smo mi! Mi smo danas otišli. Dobar dio nas.

Odlazi svijet kakvog znam. I naravno da sam depresivan zbog te činjenice. No, moja je tjeskoba bila za broj, dva preširoka: iznenadio me je rush tuge koji me je preplavio. Zvao sam Nataliu, a onda i Maminha, koji je bio na kolegiju, i nisam imao kome pa sam svom najboljem prijatelju, Zoranu Kureliću, uputio sms. Odgovorio mi je kako on zna, prikladno, umirujuće, no naprosto sam depresivno tužan.

Noć prije s Mašom i Ćulijem pričao sam o Blackstaru. Kaže Maša, oprezno: Meni je već dva zadnja albuma premračan.

Da. Mrak Blackstara je očito tama koja se stere nad bezdanom, strašan mrak.

Znam voziti Berlinom slijedeći neke intimne topografije i itinerere: ovdje je živio Hegel, tu je prolazio Nabokov... naravno da, kao u Where Are We Now, jedan od tih puteva vodi putanjom boravka Bowieja u Berlinu. Problem je s Berlinom što svi njegovi stanovnici nastavljaju živjeti: prošlost ovdje ne prolazi, i sva su vremena sabita u sadašnjost, baš kao što je svaki dio Berlina cijeli svijet. Bowie je tu, prisutan, i neće otići, ali na naročit način, ostaje drukčije no drugdje. I s time nije jednostavno izaći na kraj, slušajući posljednja dva albuma.

Moj je naraštaj bio u nedoumici: Zagreb je Novi val shvatio rasplesano, a Curtis se objesio, Siouxie je pjevala svoje gotske litanije, da bi sve uskoro skončalo u melankoliji Durutti Column. Taj podvojeni osjećaj prati me i sada, a vidim da ga je Maminho nepogrešivo osjetio: My Death, njegov je oproštaj s Bowieom.

Neki filmovi ili slike, neka stranica, neki album ili samo pjesma ili stih, odredili su naše živote.

Postali smo takvi ljudi, jer smo ih pročitali, slušali, gledali.

Kad odlaze oni koji su ih napisali, spjevali, naslikali, snimili, a činili su to nama kao svojoj povlaštenoj publici, osjećamo naročit gubitak: odlazi zaista netko naš.

Bližnji.

Danas je umro netko tko je bio dio moje obitelji.

I neopisivo sam tužan.

A serious moonlight tonight, napisao je Tin Radovani.

Ja bih slagao sebi kad bih se ikako drukčije oprostio nego s:

I will see you in the sky

Tonight