Odakle toliko i takvo svrstavanje u krvaviji koja je na Bliskom istoku započela 7. listopada? Ljudi vide žrtve samo na jednoj strani, a zlo samo na drugoj strani. I onda su u stanju racionalno i emocionalno opravdavati i nešto što nikad dosad nisu opravdavali. Jedni će, na primjer, reći da su bolnice i vrtići u Gazi legitimne vojne mete, jer da je Hamas izgradio svoja uporišta pokraj ili ispod bolnica i vrtića. Drugi će, opet, prethodni pokolj na jednom izraelskom omladinskom festivalu legitimizirati činjenicom da je 1948, protiv volje lokalnoga arapskoga stanovništva, tu uspostavljena država Izrael. Jedni će u palestinsko-izraelskoj povijesti u dvadesetom stoljeću precizno zabilježiti sve masovne zločine koje su Židovi (Izraelci) počinili nad muslimanima (Palestincima), dok će drugi u tom istom vremenu precizno zabilježiti sve masovne zločine koje su muslimani (Palestinci) počinili nad Židovima (Izraelcima). I skoro da u javnosti, hrvatskoj, bosanskohercegovačkoj, srpskoj, ali i zapadnoj, američkoj i europskoj, neće postojati diskurs koji bi u isto vrijeme podrazumijevao, primjećivao, bilježio sve masovne zločine, bez obzira na to tko ih je počinio.

Zašto je tako? Zato što se ljudi informiraju u skladu sa svojim uvjerenjima, tojest u skladu s ideološkim algoritmima, koji im život čine jednostavnijim. A onda i zato što više ne postoje mainstream mediji, ne postoji televizija, a nema ni novina, koji bi najprije o događajima izvještavali s uvidom u obje strane, niti komentatora koji bi događaje komentirali razumijevajući ih na kompleksniji način. Čak i da je ispod dječjeg vrtića sklonište vođe Hamasa, to vrtić ne čini legitimnom vojnom metom. Čak i ako se u kolima hitne pomoći voze vojnici Hamasa, to kola hitne pomoći ne čini legitimnom vojnom metom. Čak i kada bi bila do kraja istinita legenda prema kojoj su Židovi 1948. na nečijoj tuđoj, recimo arapskoj zemlji, stvorili svoju državu, pokolj izraelskih mladića i djevojaka na omladinskom festivalu bio bi jednak zločin. Ta židovska djeca, rođena ili odrasla u Izraelu, tu su starosjedioci, kao što su (vjerojatno) starosjedioci i oni koji su ih ubijali. U razumnom svijetu vrijeme se ne mjeri po Bibliji (tojest Starom zavjetu), ali se u istom tom razumnom svijetu vrijeme ne mjeri ni po Kuranu. Tako bi trebalo biti, a čini se da više nije. Nije, ne samo dok slušamo ljude po ulici i na trgovima, nego tako nije u govorima političara i istupima do maloprije razumnih i pribranih intelektualaca, pisaca, povjesničara. I svi su u prilici da s pravom u onoj drugoj strani, među onima koji su se svrstali drukčije od njih, vide bezosjećajne, nepravedne, propagandom manipulirane i koječime zadojene ljude. Pravo je vrijeme da se gube prijatelji.

Od 1948, kada je koalicija ujedinjenih arapskih zemalja prvi put napala upravo formiranu židovsku državu, pa u nizu ratova koji su se odvili u sljedećih sedamdesetak godina i upisali se ne samo u veliku povijest, nego i u našu svakodnevicu i kulturu, te u privatne kalendare naših života, krv se prolijevala u Palestini i zločin se nastavljao na zločin, osveta se nadovezivala na osvetu, a da mi u tome, zapravo, nismo sudjelovali. Ili nismo sudjelovali navlačeći na sebe uniforme i ulazeći u emocionalna stanja zaraćenih strana. Jugoslavija je od 1967. bila sasvim propalestinski angažirana, Jaser Arafat bio je naš veliki prijatelj, prekinuti su diplomatski odnosi s Izraelom, podrška PLO-u i arapskoj stvari podrazumijevala je prodaju oružja i municije, a ponekad, bogme, i sklanjanje palestinskih terorista po zagrebačkim i beogradskim hotelima, ali ne samo da se dobro pazilo da se antisemitizam ne dopusti ni u metaforama, nego je u svakom trenutku bila dostupna literatura koju bismo mogli okvalificirati proizraelskom, kao što je i u komentarima uglednijih i slobodnijih novinskih pisaca i intelektualaca nijansiranje događaja bilo precizno izvođeno, bez prevelikih proarapskih sentimenata. Vrijedi, recimo, pogledati po dokumentacijama kako 1972. zagrebačke i beogradske novine izvještavaju o palestinskom pokolju nad izraelskim sportašima u olimpijskom selu u Münchenu. Nakon što je Izrael 1982. provalio u Libanon i okupirao dijelove teritorija susjedne države, ne bi li vojno porazio PLO, u Beogradu su u lipnju 1982. održane propalestinske demonstracije. Zapaljena je lutka s natpisom Juden, viđen je transparent na kojem je pisalo: “Judini sinovi - osvetićemo Bejrut!” Incident je neugodno odjeknuo, premda se o njemu pisalo i govorilo samo na marginama javnosti. Konstatacija da je 1982. vladao nedemokratski, a 2023. vlada demokratski sustav niti je utješna, a nije baš do kraja ni tačna. Jest da je Jugoslavija bila jednostranačka zemlja i da su postojala jasna ograničenja političkog pluralizma, ali te 1982. novine su bile mnogo ozbiljnije, ali i slobodnije u izražavanju različitih mišljenja i stavova nego danas. Činjenica da u javnosti nije bilo antisemitizma proizlazila je iz prosvijećene i slobodne javnosti, a ne iz političkog diktata. Iz političkog diktata je, valjda, moglo proizaći odsustvo mržnje i predrasuda prema suprotnoj, dakle arapskoj i muslimanskoj strani, na kojoj su bila naša nesvrstana braća i sestre.

Hrvatska radio televizija društveno je sponzorirano Vladino i HDZ-ovo glasilo, što se osjeti i u tretmanu rata na Bliskom istoku. HRT ne propituje stvarnost, nego je priređuje upravo onakvom kakvom je doživljavaju i tumače Andrej Plenković i njegova skupina. Dakle, HRT je do kraja i bez ostatka vjeran istinama Benjamina Netanjahua. Palestinska stradanja na HRT-u su, u boljem slučaju, tretirana kao posljedica elementarne nepogode. To kod dijela javnosti stvara bijes i frustraciju. I što je pogubnije, iz toga se rađa neravnoteža u percepciji stvarnosti. Jedni će HRT-ovom propagandom nadohranjivati svoje predrasude prema muslimanima, islamu i arapskom svijetu, kao i prema svojim susjedima čija imena i naglasci zvuče ponešto orijentalnije. Dok će drugi, u otporu prema HDZ-u i prema HRT-ovoj propagandi, iz dana u dan nadograđivati istine koje su u suprotnosti s onim režimski proklamiranim. I tako će se stvarati novi model predrasude prema Židovima i Izraelu, kojima će biti nadograđene, ispunjene i potvrđene one već postojeće, premda neko vrijeme možda i hibernirane stare tradicionalne predrasude i omraze. Antisemitizam je civilizacijski poremećaj, bolest zajednice koja se kroz povijest, sve do današnjih dana, pokazala neizlječivom. Poput virusa koji spava dok god su uvjeti za njegovo razmnožavanje nepovoljni. Nevjerojatno je i duboko uznemirujuće koliko je u mjesec dana rata na Bliskom istoku prokuljalo antisemitskih sadržaja po medijima, na društvenim mrežama, u desnim i lijevim glasilima, po ulicama i na trgovima. A nema nikakve protuteže, jer protuteža ne može biti dehumanizacija, obezljuđenje i medijski teror nad Palestincima, koji se jednako provode na Sajmu knjiga u Frankfurtu ili po europskim nogometnim forumima, kao i u zvaničnim europskim i američkim političkim krugovima. Protuteža antisemitizmu ne može biti ni lažni filosemitizam ljubitelja izraelskog ratovanja po Gazi. Upravo je suprotno: nema goreg antisemitizma od pružanja legitimiteta raketiranju vrtića, bolnica i bolničkih kola u Gazi. Onaj tko to ne shvaća, neće u ovoj priči, koja je za sve nas jednako važna kao i za Židove i Arape, nikada shvatiti ništa.

Društvene mreže, kao i komercijalni mediji, osim što publici nastoje pružiti sadržaje koji ih zanimaju, sve čine da svijet prilagode onoj slici svijeta koju njihova publika ima u glavi. Pa će vam onda, ukoliko vjerujete u zavjere masonstva, svjetskog židovstva i američkih bankara protiv nedužne arapske sirotinje, kojoj su pridruženi i svi muslimani svijeta, pred oči prema fejsbučkom algoritmu izlaziti upravo takvi sadržaji koji će potvrđivati faktičnu istinitost onoga u što vjerujete. Onom, pak, tko vjeruje u nešto što je suprotno tome, premda je jednako ludo kao i to vaše, izlazit će pred oči sve što on poželi. Pritom, ni vi, ni on, nećete biti svjesni da se vaši sadržaji razlikuju, i da je cijeli Facebook poput vijesti Televizije Tirana iz onoga starog jugoslavenskog vica: kako počinje dnevnik na Televiziji Tirana? Počinje s dobra vam večer, druže Enveru Hoxha. Facebook svakoga svog klijenta tretira kao svoga Envera Hoxhu, pa mu emitira vijesti kakve upravo on hoće. I kao što je albanski diktator u jednom trenutku izgubio kontakt sa stvarnošću, jer više nije imao po čemu znati što je stvarno, tako svaki građanin koji danas ne čita neke relativno ozbiljne novine i ne promatra svijet iz barem dva ugla, onoga vlastitog i onoga antagonističnog, sebi protivnog, u situaciji je Envera Hoxhe. Ili u boljem slučaju samo ne zna tko mu glavu nosi.

I još jednom: na strani žrtava u Gazi moguće je biti samo ako se je na strani žrtava u Izraelu. Protiv Hamasa moguće je biti samo ako se protiv Netanjahua. Premda žrtve nisu iste, premda zločinci nisu isti. Premda ništa nije isto.