Stigao nam je Uskrs. Već danima posvuda sve pršti od idiličnih slika razdraganih obitelji i bogatih blagdanskih stolova. Šunka, jaja, slasni komadi mesa, fina riba, zdravo povrće... Sve u šarenilu zečića i bezbrojnih dekoracija pod sunčanim proljetnim nebom. No za mnoge će građane Hrvatske ovo ostati samo nedostižne slike. Grimmove bajke. Skoro milijun ljudi u našoj državi već dulje živi na rubu siromaštva, a inflacija koja nas je pogodila poput tsunamija i cijene koje su odletjele nebu pod oblake za sve te ljude, ali i mnoge druge, znače još težu borbu s egzistencijom. Sustigla nas je najviša inflacija od one mrske nam 2008., koju još dobro pamtimo koliko nas je iscijedila i koliko je mučna bila. I predstavljala je samo početak agonije koja je trajala nekoliko godina, a sad opet sve nanovo. Nije ni u međuvremenu bilo blistavo jer (pre)živjeti u Hrvatskoj muka je kod koje nikakva nauka ne pomaže, nadrealno umijeće egzistiranja s primanjima koja su daleko od stvarne vrijednosti rada i životnih troškova. Ako se posla uopće i nađe i ako pritom poslodavac nije moderna verzija robovlasnika.