Ti tuđi, pokraj nas. Ne znam kada se počelo događati, ali od nekog vremena su pomalo nestajali. I dalje su, istina, bili tu, i dalje jednako brojni - srećom, manje ih je nego nas! - i dalje su živjeli u svojim naseljima po rubovima gradova, i u onom jednom getu usred prijestolnice, ali nisu više bili onako prisutni. Put im se istanjila, blijedjela je kao da im se koža topi u vodi, sve dok jednom, ne znam kad je to bilo, nisam shvatio da gledam kroz njih. Tad sam to nekom i rekao, ocu možda, ili majci, ili će prije biti da sam nekom u školi rekao, zar bih se usudio njima dvoma reći, ali tko god to bio, samo je slegnuo ramenima i prazno me gledao, kao da o avetima pričam. Tako sam shvatio da je ovo nešto o čemu se ne govori. Nema se s kim. A možda je i opasno. Ustvari, sigurno je opasno. Nije nikad dobro govoriti o onome što za druge ne postoji, ili što drugi drukčije vide.

Ali krenimo s pričom otpočetka, tako da je mogu razumjeti svi kojima će biti ispričana. U početku, bilo je to vrlo davno, mi smo živjeli na svojoj zemlji i u svojim gradovima, usred srijede velikoga svijeta, tamo gdje je odvajkada svega bilo, hrane, vode i zemlje, nebodera koji su se izdizali nad oblake, automobila, vlakova i aviona, kojim smo nadlijetali drugi svijet. Živjeli smo na zemlji knjiga, gramofonskih ploča i gramofona, na zemlji koja je istovremeno bila načinjena od betona, kamena, stakla i drva, i od legende, pripovijesti i duha. Ako na svijetu postoji hiljadu bogova od hiljadu vjera i hiljadu čovjekovih očaja i deluzija, onda je svaki od hiljadu bogova lebdio nad našom zemljom i pojavljivao se na jednom od stotina, hiljada i tisuća hiljada svjetlećih reklama i billboarda na glavnoj ulici našega velikog grada, u kojoj su oni, ti tuđi pokraj nas, uglavnom radili kao sakupljači opušaka, i malenim su oštrim nožićima, jedva malo većim od nokta na palcu, s kamenih pločnika strugali žvakaće gume, i pogled bi im se rijetko dizao prema šarenim svjetlima i slikama koje su se izmjenjivale svakih sekundu-dvije, tako da ni jednom od tih hiljadu bogova od hiljade svjetskih vjera i čovjekovih očaja i deluzija, oni nisu bili u prilici povjeriti na čuvanje i brigu svoje duše. Nisam o njima u to vrijeme mislio, ali sad kad pomislim, učini mi se da je strašna bila njihova samoća, i u toj samoći da je strašna bila ta sloboda od svakoga boga.

Njih je tad bilo malo. Radili su i kao sluge po našim kućama. Živjeli su u potleušicama načinjenim od papira, zimi su umirali ili od hladnoće, ili od vatre kojom bi se u kućama od papira pokušavali zagrijati, ali bi ih do proljeća preteklo uvijek taman onoliko koliko i treba. Na njima bi se tad naši upravo stasali dječaci učili ljubavi, da im život ne poteče mrsko, u nesnalaženju. Tako je to, valjda, vjekovima bilo. Nismo imali razloga brojati godine ni bilježiti kad je što započelo a kad završilo, jer se na našoj zemlji tad živjelo po redu, u blagostanju i svakoj vrsti bogatstva.

Na kraj naše zemlje je more, a s one strane velikoga mora je pustinja. Do nje se može stići i tako da se krene na sjever, pa sa sjevera na istok, more se zaobiđe, pa se prođe kroz dvanaest istočnih zemalja, te se spusti na jug. U toj pustinji malo je ičega osim pijeska i kamena, i ruševina onih davnih civilizacija iz kojih je, kako se u školi uči, sve poteklo. Što se to dogodilo da su se mjesta s kojih smo potekli pretvorila u pustinju, da su se tako okamenila i smrvila, nikad se neće znati. O tome postoje različita mišljenja, ali sva odreda su posljedica duševnih bolesti. U našoj ludnici, sumornoj sivoj zgradi na periferiji grada, sedamsto je bolesnika, žena, muškaraca i djece, tek poniklih djevojaka i dječaka, starica i staraca koji bi odavno umrli da nisu poludjeli. Ovako, i smrt od njih zazire. Svaki od njih ima svoju bolesnu viziju o tome što se zbilo sa svijetom u pustinji, s civilizacijom iz koje smo potekli. Jedino djeca, ludnička, luda djeca, ne znaju o tome ništa. Ali kada poodrastu, i oni će o tome steći neko ludo mišljenje i vjeru, i to će se mišljenje razlikovati od onog što misli bilo tko drugi. Nema dva ljudska stvora, dva luđaka ili dvije luđakinje, koji bi mislili isto.

Pustinja, načinjena od kamena i pijeska, pustinja od prašine, jedino je ono o čemu svaki luđak ima svoje, od svih drugih različito mišljenje. A normalni se poznaju po tome što o pustinji ne misle ništa. I dobro paze da ne počnu nešto misliti, jer to će biti znak da silaze s uma.

U pustinji živjeli su sunarodnici tih tuđih, pokraj nas. U šatorima i kamenim potleušicama, među ruševinama, profundama i urvinama davnih dvoraca i hramova, bez automobila, električnoga svjetla i telefona; ako bi im bilo hladno grijali bi se uz svoje pitome i tihe životinje, govoreći svojim prastarim, nama nerazumljivim jezikom, čiji je alfabet podsjeća na ptice, visoko na nebu. I ne samo da na ptice podsjeća, nego je prema njima i načinjen. Ti ljudi, sunarodnici naših slugu, svijet tumače tako što čitaju rečenice koje po bistrom nebu ispisuju ptice selice, dok dvaput godišnje prelijeću s jednog na drugi kraj svijeta. One, dvaput godišnje, prema njihovom vjerovanju, na čistom nebeskom svodu, kao na svježe prebrisanoj školskoj ploči, ispisuju Božju objavu. Premda nikada nisu skupljali opuške po našoj glavnoj ulici, s tisuće hiljada svjetlećih billboarda s kojih prolaznici biraju one koji su im po duši među hiljadu svjetskih bogova, od hiljade vjera i hiljade čovjekovih vjera i deluzija, oni dvaput godišnje čitaju Božju objavu, ispisanu tijelima ptica, po vedrom pustinjskom nebu. A nebo je uglavnom vedro, jer iznad pustinje rijetko kad pada kiša. Kad pada, dobro je to za život u pustinji, za izvore vode i za povrtnjake i voćnjake po oazama, a najbolje je za pustinjske maslinike, čija se stabla odvajkada otimaju žeđi, ali zna biti grdno zlo i nevolja za pustinjski narod, koji, ako se nebo naoblači za vrijeme seobe ptica, propusti riječi Božje objave, nakon čega ljudi u očaju i strahu masovno silaze s uma…( Ovo, kao i mnogo toga drugog iz života i vjerovanja pustinjskog naroda saznajemo iz spisa antropologa Milutina Ponedeljnika, koji je godinama živio s tim ljudima i proučavao njihove običaje.) Nije lako miriti koristi tijela koje su istodobno stradanja duše. U ona doba kada bi se nad pustinjom u nedoba naoblačilo, pa bi osjetljiviji ludjeli od samoće i pustoši bez Boga, premda bi vode bilo više nego ikad, probujali bi povrtnjaci, voćnjaci i maslinici, ti tuđi pustinjski ljudi krenuli bi u seobe. Bježali su gonjeni strahom, ili su išli u potragu za onim što im je nedostajalo.

One godine kada se tuđima, koji rade poslove za koje mi nismo i žive na periferiji, u kućama od papira koje lako planu i brzo izgore, počela prozirati put, zatrudnjela je, premda je bila virgo intacta, čuvena naša pjevačica. Lijepa i nujna, sva od nevinosti načinjena, u haljini od svijetloplave svile, pokrivene glave, kao u žena s Istoka, tužnih očiju, pogleda vječito zagledanog negdje visoko iznad publike, u reflektore sjajnije od sunca, pjevala je glasom livadske leptirice. Godinama je već živjela s jednim od najbogatijih ljudi u državi, vlasnikom industrije namještaja, postarijim čovjekom tužna lika, trostrukim udovcem, za kojeg se znalo da je u nju smrtno zaljubljen, toliko da ju se ne usuđuje obležati i spoznati, jer da će i ona umrijeti kao što su umrle prethodne tri. Zajedno su se pojavljivali u javnosti, viđalo ih se po kazališnim premijerama, na otvorenjima izložbi i na književnim večerima - oboje bili su ljubitelji književnosti, naročito romana u stihovima - redovit je bio u svečanoj loži na njezinim koncertima, govorkalo se i da su se u tajnosti vjenčali, ali naravno da se to nije moglo provjeriti. O svom životu on nikada nije u javnosti govorio. Nije davao novinske ni televizijske intervjue, osim što bi na kraju godine, u svojoj kancelariji, za uvijek istim prostranim pisaćim stolom, s bibliotekom za leđima, za emisiju o gospodarstvu kratko govorio o rezultatima industrije namještaja u proteklom razdoblju. Sakrivao se iza mnoštva stručnih izraza i stranih riječi, kao sramežljiva i ne baš lijepa nevjesta iza dvadeset i jednog vela od paučine. Ona je, međutim, govorila o koječemu, jer je to dio pjevačkog posla. A najviše govorila je o svojim osjećajima, onim koji se tiču djece, domovine i publike, ali i onim koji se tiču njega. Nikad ga, naravno, ne bi imenovala, ali publika je znala na koga ona misli. Ono što ne bi znali, ljudi su izmaštavali. I u tom izmaštavanju gradila se, nadopisivala i nadopjevavala velika priča, naš veliki roman u stihovima. Ljudi su živjeli s njima i s njihovom ljubavlju, živjeli su s njegovim strahom da će, bude li joj prišao, ubiti onu koju voli.

A onda se najednom dogodilo da ona zanese. Baš tako su govorile stare žene u našemu gradu: iz čista mira je zanijela! Ni iz čega, ostala je trudna! Vjerojatno je bilo i onih od zle mašte, koji su mislili i govorili nešto drugo. Ali njih nitko nije slušao, niti smo bili od volje da s takvima razgovaramo. Izbjegavali smo te kvaritelje priče, i zurili u njezin trbuščić. Premda je bila u istoj onoj svijetloplavoj svilenoj haljini, širokoj kakve već jesu haljine u žena s istoka, od rana se prozirao taj izdajnički znak da se dogodilo nešto. Možda je bila tek u trećem mjesecu, svakako još u vrijeme kada je mogla otići na abortus, na čišćenje, kako su to govorili naši ginekolozi, ne bi li tom riječju medicinski zahvat oslobodili svih moralnih i metafizičkih opterećenja, ali se nekako znalo da ona to ne može učiniti. Kako da pobaci nešto što nije ni začeto? Ili barem nije na način koji je svima nama poznat. Osim toga, od prvoga trenutka, od prve fotografije i prve televizijske snimke, na kojima se pojavljuje u toj svojoj vječnoj svijetloplavoj odori, pod kojom se nazirao plod, to nije bilo samo jedno dijete, to je bio cijeli svijet. I svatko od nas u tom svijetu. Netko se tad našalio, jer vazda je među nama bivalo ljudi koji nas šalom prenu iz sanjarija, da je to ona ustvari progutala globus. Onaj globus na kojem svi skupa živimo.

Naravno da je bilo sumnjivaca i onih koji ne samo da ne vjeruju pripovijestima, nego ih se i plaše. Prvi među njima, ministar zdravstva. Sumoran mlađi čovjek, onkolog. On je istoga tjedna nadigao javnost na uzbunu, dao je veliki televizijski intervju, u kojem je rekao da žena pod hitno mora na pretrage. Jer da to što svi mi vidimo baš i ne mora biti trudnički trbuh. Javnost se zgrozila pred takvom čovjekovom maštom. Ona je, međutim, odmah otišla na pregled. Bili smo ganuti prizorom: u njezinoj je pratnji bio čovjek njezina života, postariji čovjek tužna lika, vlasnik drvne industrije. Kamera ih je s leđa pratila sve do ulaza u ginekološku ordinaciju, sve do bijelih vrata na bijelome, do pola masnom bijelom bojom namaljanom zidu, a otpola onom bojom kojom se i inače zidovi kreče. Samo tanka zelena crta između njih nije bila bijela.

Ona je ušla unutra, a njega je jedna ispružena muška podlaktica, s teškim kromiranim satom podno bijelog rukava, zadržala vani. Postoje mjesta na koja ni najbogatiji i najpovlašteniji nemaju pristupa! Okrenuo se prema kameri, lica mirnog i bezizražajnog, kao na slici. Samo mu šake nisu mirovale. Kršio je prste, lomio ih kao da zamrznuto granje krši, kao da mu se šake, jedna protiv druge, bore na život i smrt. Kamera ga je takvog snimala, njega i te njegove ruke, šake jednog od najbogatijih ljudi u našoj zemlji, šake nekadašnjeg stolara, teške, grube, pune ožiljaka, a onda je ona izašla, obasjana trakom sunčeve svjetlosti što se probijala kroz prozor čekaonice, koji je gledao na park. Noseća sam, rekla je, izgovorivši tu pomalo već staru riječ, u kojoj nema viškova sentimenta. Šake su mu se naglo opustile i pale, kao da niz njih vise mrtvi prsti. Nasmiješio se, i to je, vjerojatno, bio prvi njegov smiješak koji je zabilježilo oko kamere.

Narod je nakratko odahnuo, kao da su ovim otklonjene sve loše stvari koje su se još mogle dogoditi.

Bježeći pred oblačnim nebom, koje je te iste jeseni zaklonilo Božju objavu, ispisanu tijelima ptica, i pred sunarodnicima koji su gubili razum od straha koji je potom nastupao, u našu zemlju, preko mora ili kopnenim putem, preko pustinje i nekoliko opasnih državnih granica, stigla je živa jedna pustinjska obitelj: majka, otac i malena djevojčica. Negdje na četvrtini puta, kada su već prešli pustinju, a da nisu umrli od žeđi i gladi, mati je shvatila da je bremenita, pa se tome začudila. Muž je upita što se dogodilo. Dogodilo se to, rekla mu je, dogodilo se to, ponovila je, ali ne znam kako. On ju je zagrlio, rekao pa to je lijepo, pa to je jako lijepo, ali kako, upitala se ona, nije važno kako, odgovorio je, valjda onako kako to biva, ali što ćemo sad, nastavila je, bit ćemo sretni, rekao je, sretni i gladni, upitala je zabrinuto, sretni se hrane srećom, zagrlio ju je još čvršće. I tako su zagrljeni, njih dvoje, išli preko strane zemlje, i nitko tko bi ih vidio nije mogao znati da su pred ludošću pobjegli od svog svijeta iz pustinje, i da pripadaju najprezrenijem narodu svijeta, narodu izbjeglica. A djevojčica, ona im se udijevala u zagrljaj, koji je bio toliko čvrst da za nju u zagrljaju nije bilo mjesta, pa ih je onda jabukama svojih stisnutih šaka udarala po leđima, da je puste unutra. Na to su se njih dvoje razdvojili, pa su se smijali dugo i gromko, kao dvoje najslobodnijih ljudi na svijetu. Da ih je netko gledao, a možda i jest, da ih je, recimo, gledao policajac, graničar ili neki bijesan građanin, netko tko bi ih bacio u tamnicu ili ih podavio u rijeci i moru, da ih je, kažem, gledao, kao što vjerojatno jest, pomislio bi, kao što vjerojatno jest, da to ne mogu biti izbjeglice iz pustinje, ljudi iz prezrenog naroda, jer se tako gromko smiju samo oni koji su tako bogati i u svoj život sigurni da im se ne može dogoditi više nijedna nesreća na svijetu. Malo je u našoj zemlji, i u preostalih dvadeset i sedam sretnih zemalja svijeta, onih koji su baš toliko sretni i slobodni kao ta trudna mati i otac, i ta djevojčica koja se smije skupa s njima, nakon što je razbila njihov zagrljaj, koji se onda rasuo po kamenitim pločnicima njima tuđeg grada, baš poput čaše od kristala.

Obitelj koja je bježala iz pustinje da spašava razum, trudna majka, otac i malena djevojčica, bila je vođena radoznalošću. Riskirali su svoje živote - nisu imali previše šansi da prežive prelazak pustinje, a ako to i prežive, pogubit će ih razjareni graničari i narod iz tuđih zemalja, uvjeren da njih troje stižu samo da bi pojeli njihov kruh - i učinili su to, uglavnom, iz puke radoznalosti. U tome bila je njihova vjera i bio je njihov razum. U radoznalosti, naime, najveće je čovjekovo bogatstvo, njegova mašta, iz koje onda nastaje sve drugo. Iz čovjekove mašte nastaje Bog, i svih hiljadu bogova od hiljadu vjera i hiljadu čovjekovih očaja i deluzija. U mašti jednoga slabog i nemoćnog čovjeka, ili još bolje: u mašti djeteta, nastaje i sva silna Božja moć, veća od moći hiljadu atomskih centrala, hiljadu hidrogenskih bombi i one jedne crne rupe put koje će jednom sunuti naš svijet, iščezne li mašte. I ako bismo birali najveće čudo među čudima, onda bi najveće čudo moralo biti ono da moć Stvoritelja, najveća, umu našem neshvatljiva moć, djelo je mašte najranjivijega i najslabijeg među ljudima.

Obitelj je bila obična: mati iz silno bogate kuće, jedne od bogatijih u pustinji, od oca čudaka i brižne majke. Rodila im se nakon što su mislili da neće imati djece, skoro pa pod starost. Od oca naslijedila je čudaštvo, od matere brigu. Spoj je to koji čini ljudsku dobrotu, a privlači nevolje. Otac, pak, bio je od najveće pustinjske sirotinje, otac njegov bavio se proricanjem sudbine te je igrao ulogu lude, a majka je rađala. Imali su devet kćeri i nijednog sina. Kad im se deveta rodila, najstarijoj je bilo sedamnaest. Da ne pomru od gladi i zime - jer ledene su noći u pustinji - ili da tolike žene ne šenu pameću s jedinim muškom u kući, koji je proricatelj bez mašte i pustinjska luda, odlučila je da od sutrašnjeg dana ona postane muško. Ali, za razliku od oca, ono pravo muško, koje će se pobrinuti za svoje, spasiti ih od gladi, žeđi i svake nevolje od koje sinovi i očevi spašavaju svijet i Bogu čine da mu bude milije i lakše s ljudima.

Kako je odlučila, do tog časa gizdava i rodna djevojka, tako se najstarija kći u muškarca i preobrazila. U sina tog proricatelja bez mašte i pustinjske lude, blagog i mudrog, kakvi znaju biti samo oni rijetki ljudi koji su u sebe sigurni tako da se nikad ni pred kim nemaju potrebu dokazivati, i u kojima je sve tako nedvosmisleno i istinito da ni pred sobom ni pred drugima nemaju što da sakriju. Premda se dobro sjećao onog što je bio prije, i ne bi se na njemu ikakva poznala nelagoda kada bi ga netko iz tog vremena spomenuo, nego bi i sam nastavio govoriti o zbivanjima iz svojih djevojačkih dana, i to vazda o nekoj sreći i veselju, nikada, ni u jednom trenutku nije osjetio čežnju za onom koja on više nije. Milo mu je bilo sjetiti se kad je sa svojim sestrama bio jedno, ili kad je bio jedna od njih. Ja vas znam, šalio bi se, a vi mene ne znate onako kako ja vas znam, pa bi im, tobož prijekorno, priprijetio prstom, na što bi se one kikotale dobroj šali, koju ne može razumjeti nitko osim njih, šali koja ostaje izvan jezika.

Otkako je on postao glava kuće, sve je najednom bilo sigurnije i bolje. A otac, nesretnik, što je bilo s njim, to nije lako reći. Kao da je iz krletke na kojoj su vratašca ostala slučajno otvorena u nebo odlepršala duša lude, sjedio je u kutu izbe, grijao se na ljetnim vrućinama uz mrtvu kućnu peć, i nije govorio.

U godinama kada je otac umirao, sestre su se, jedna za drugom, udavale. Smrt je u kuću ušla kada se najmlađa udala. Ubrzo, za ocem žaleći umrla je i majka, pa je najednom on ostao sam u kući. Grdna je čamotinja kada muško ostane samo u kući. Niti umije oko sebe, niti umije samo sa sobom. Samo krov i kućnu ogradu popravljati, to umije. Tako se on u samoći svojoj i zaljubio u djevojku koja se ranije već bila zaljubila u njega. Ali on to tada nije primjećivao. Njeni su bili protiv njihove ljubavi, manje zato što je on ostao sam u kući, a više zato što ni otac njezin ni mater nisu kćeri svojoj, jedinici, našli ženika, nego je, eto, ženika pronašla ona sama. Nikada im zet nije omilio, i zapravo nije bilo načina da im omili. Ljudima je uvijek milija njihova nesreća, od tuđe sreće. Makar im tuđi bili rođena djeca. Kći je roditelje žalila, žalio ih je i neželjeni zet, ali ni od žaljenja nikad neće biti neke sreće.

Bile su to još uvijek sretne i blagorodne, ali gladne i žedne godine suše, kada je nebo bivalo čisto i u vrijeme selidbe ptica, pa se živjelo od objave do objave, u razboru, vjeri i zadovoljstvu. On je u to vrijeme uveo telefon u staru roditeljsku izbu i kupio maleni japanski auto. Po svemu, bio joj je dobar muž, a ona je njemu bila dobra žena. Ako bismo ih sa strane gledali, a premda je pustinja prostrana, uvijek postoje oni koji gledaju preko ograde i sa strane, mogli smo pomisliti da će nešto kvariti njihovu sreću. To nešto je opet izvan jezika, neizgovorivo. Ili se može izreći samo jezikom koji ne priznaje maštu i ne vjeruje u Boga: pomišljali smo da njihovu sreću kvari to što postoje anatomske i hormonalne prepreke tome da se u njihovoj ljubavi začne plod, ili da meso uzgoji pa porodi drugo meso.

Tu smo griješili, kao što bi pogriješio svatko. Naime, ni njoj, ni njemu kao da nije na um padalo da ne mogu imati djece. Sigurno su to, racionalno govoreći, znali, ali nije sve u znanju, niti živimo i radujemo se samo od znanja. Ako je čovjek izmaštao Boga, ako je ono najmanje i najslabije dijete izmaštalo strašnu i neusporedivu Božju moć, zašto Bog ne bi izmaštao dijete? Na kraju tako i bi! Jedne od posljednjih sretnih i blagorodnih godina, kada su pustinjski ljudi već masovno umirali od žeđi i gladi, jer voda koja godinama nije stizala s neba nije više izvirala ni iz zemlje, sklupčanu ispod svoga malenog japanskog auta pronašli su djevojčicu. Mazda nam se porodila, šalila se mati, dok ju je onako promrzlu i pomodrjelu u kuću unosila. Otac ju je dugo grijao u svojim pazusima i njedrima, govorio joj: neće, neće, neće!, onako kako usred najvećih nevolja djetinjstva svi roditelji svijeta govore svojoj djeci, pa je djevojčica još prije sumraka postala njihova prvorođenka. Čija je prethodno bila, to za ovu priču nije važno, jer je između nje današnje i tog prethodnog života stajala opća pustinjska morija, izazvana glađu i žeđu jedne od posljednjih sretnih i blagorodnih godina, kad nebo još nije tajilo Božje objave.

Dijete bješe milo i požrtvovno. Jednako se uvrglo u mater i u oca, preozbiljno za svoju dob. Jedno od one malene čeljadi kojoj otpočetka sve biva jasno. Kada su polazili od kuće, bježeći u bolji i sigurniji svijet, nije žalila ni za čime što ostavlja. Gledaj dobro, otac joj je govorio, jer sve što budeš vidjela, stići će s tobom gdje god pošla. Djevojčica se nasmijala. Nisam ja glupa, odgovorila mu je. Nisi, rekla je mati. I tako su pošli na put, vedri. Na tom će se putu začeti njen mali brat. Kako, o tome će biti riječi.

Što se tih dana, nakon što je ministar zdravstva, sumoran mlađi čovjek, onkolog, objavio da u utrobi čuvene naše pjevačice ne raste inoperabilni čudovišni tumor, nego u njoj raste djetešce, mislio vlasnik drvne industrije, i kakve su se u njemu strasti borile, koje misli i osjećaji, to znaju samo njegove šake. Je li veća bila sreća njegova što mu žena nije smrtno bolesna, kao što je ministar prije pregleda pretpostavljao, ili osjećaj izdaje, koji nikada nikome neće priznati, što je mimo njega ostala trudna? U strahu da mu ne umre, kao što su umrle prethodne tri, nikad je nije obležao, objahao ni spoznao - kako već pišu i govore, u različitim registrima, stručnjaci za te stvari u našoj zemlji, nego ju je ljubio u njenoj nevinosti. A što se sad dogodilo? I zašto mu barem nije rekla da se nešto dogodilo? Ona ga je, u svojoj svjetlomodroj svilenoj haljini, danima već raskopčanoj, ispod koje je zablistala bijela svilena spavaćica, gledala onim svojim najtužnijim pogledom, gledala ga je, kao što gledaju gipsane figurice, pogledom vazda istim, u kojem kao da je više nije ni bilo. Pokušavala mu je reći nešto što nije postojalo u riječima, pa je samim time bilo neizrecivo. Nije se nikom prije nje dogodilo, pa je bilo neizrecivo. Ili je možda bilo izrecivo, ali ona nije znala kako da to kaže. Pokušavala mu je reći da je i dalje nevina, da je, ordinacijskim i svećeničkom jezikom rečeno, i dalje intaktna. Da je to rekla i na pregledu, nije im dopustila da ju razdjeviče - zar vam nisu dovoljne sve te vaše kompjutorske tomografije i magnetne rezonance, prijekorno ih je upitala, pa su se posramili, i sklonili su tubu s lubrikantom - i da su nakon toga i oni, vodeći ginekolozi, subspecijalisti humane reprodukcije i opstetricije, skupa s onkolozima i kardiolozima, koji su se našli u zajedničkom timu, zanijemjeli pred onim što ni njihov leksik i sintaksa ne dopuštaju da bude izrečeno. Između svjetova, naime, postoje prepreke, postoje zidovi koji mogu biti široki i masivni poput bedema tvrđave ili poput blindiranih okvira podzemnih skloništa koja mogu podnijeti nuklearnu eksploziju, a mogu biti tanki poput djevičanske opne, jedva nešto deblje od balončića napuhane žvakaće gume, ali i jedni, i drugi zidovi jednako su čvrsti i neprolazni, jer dijele svijet na ono što je s ove, i ono što je s one strane. Dijele ga, tako ćemo to reći, na fizičke i metafizičke činjenice. Ako zid nije srušen ili probijen, jedna strana ne može utjecati na ono što se zbiva s druge strane. Prema tome, nije moguće, barem s medicinskog stanovišta da se dogodi ono što se upravo dogodilo. Ili to samo nije izrecivo.

Dok se tako pred njim kipila i kamenila, u raskopčanoj modroj svilenoj haljini i u bijeloj spavaćici ispod haljine, nesposobna da mu išta kaže, ona mu je na čas omrznula. Nije joj to rekao i nikad joj neće reći, ali mu je kroz glavu prošlo da ju je, onako divljački, kao u pornografskim filmovima, kao ždrijebac plavušu u naročito odvratnim pornografskim filmovima, trebao zaskočiti i obilježiti, pa da nakon toga u blaženstvu svoga tugovanja još jednom postane udovac. Stresao se od te misli - zar to imaš groznicu, jesi li se prehladio?, upitala ga je zabrinuto - pa je odmah zatim odmahnuo rukom, i već je bio sretan što ništa nije rekao ni učinio. Te je večeri legao uz nju, pa je naslonio uho uz njezin trbuh, koji je na očigled rastao, poput filma u videokazeti na premotavanju. Bio je već toliko star da se sjećao i videokazeta i tog uzbuđenja pred negledanim filmom, koji se ubrzano namotava na jednom od dva unutarnja koluta. Ništa se iznutra nije čulo. Ustvari, čuo je, uha naslonjena uz njezin trbuh, samo šum svoga krvotoka, a možda i otkucaje vlastitog srca. Na trenutke mu se, naime, činilo da ih čuje. Potom je rubom uha i ušnom resicom osjetio toplinu njezina trbuha. Morao je to i ranije osjetiti, pomislio je. Pa zašto onda nije? I dok mu je do misli dolazila ta nenadano spoznana toplina, najednom mu je omililo to na što je naslonio svoje uho. Pomisao na djetešce potpuno ga je obuzela, ocrtala je granice njegova tijela i života, granice njegovih misli i osjećaja. Pokušao se vratiti na sve ono izgovorivo, pokušao ju je, provjeravajući svoje osjećaje, opet načas zamrziti tako što je zamišljao onog s kojim je legla i začela ovo dijete, ali najednom sve mu je to bilo smiješno. Zašto se smiješ?, upitala ga je. Tako, rekao joj je. I ona je u tom času prestala biti nijemi gipsani kip, i vratila se u istu onu ženu koja je bila ranije. Pjevala mu je, grlila ga, govorila mu je da je on najdraže njezino dijete, a uskoro će ih biti dvoje…

Da bi obitelj tih pustinjskih tuđih stigla do nas morala je nakon puta preko pustinje proći kroz sedam zemalja i preći sedam državnih granica. Svaka granica istodobno je smrtonosna i preobražujuća. Nakon što su, po prelasku pustinje koja ih je čudom poštedjela smrti od žeđi i gladi, jedva preživjeli prelazak prve granice, koja se smatrala najlakšom, otac je donio neobičnu odluku - jedinu oko koje se nije usuglasio ni s majkom ni s kćeri - uz potok je zapalio vatricu, i u nju bacio sve njihove dokumente. Zašto si to učinio?, zaprepašteno ga je upitala žena, dok se djevojčica rasplakala. Najprije je slegnuo ramenima, kao da ne zna što bi rekao. A onda je objasnio da nema razlike između bezimenog djetića, za koje ne znamo je li žensko ili je muško, i hoće li uopće živo stići na ovaj strašni svijet, i njih troje koji bi se trebali pobrinuti da se djetić rodi i da bude prihvaćen u okrilje razuma. On je, kao i oni, neželjen čim je granica pređena. A s one strane granice, odakle su upravo pobjegli, on je, kao i oni, bio samo dio opće ludosti svijeta. Ako ne postoje nikakvi papiri, ako nema nikakvih potvrda o njihovim imenima i podrijetlu, možda svi zajedno mogu početi ispočetka. Ili barem da budemo jednaki s onim najslabijim od nas, rekao je otac, i tako utješio majku. On će nas, možda, spasiti, još je rekao. Djevojčica je, međutim, ostala neutješena. Žalila je sličicu sa svog pasoša. Bila je to jedina fotografija koju je imala.

Nakon što ga je obuzela ljubav prema tajanstvenom djetetu, na koju ga je podsjećalo uho koje se više nije hladilo i kad ga ne bi držao prislonjenog uz njezin vreli trbuh, vlasnik industrije namještaja, jedan od najbogatijih ljudi u našoj zemlji i veliki filantrop, krenuo je uređivati vilu i kupovati stvari za buduće djetešce. Naravno da u tome nije imao mjeru. Industrija igračaka i dječje obuće i odjeće, kao i industrija sreće, zajedno sa svim tim kockarnicama i kladionicama, zasniva se čovjekovoj sklonosti da izgubi mjeru u životu. Jedni će je izgubiti tako što će postati kockari i bolesni ovisnici o kocki, a drugi će izgubiti mjeru dok budu čekali da im se rodi dijete. Mjera im se neće vratiti ni nakon što dijete bude rođeno. Njihova bolesna ovisnička mašta žudjet će za stvarima, za predmetima, medikamentima, kašicama, sokićima i pilulicama kondenzirane sreće, kojima će stvarati iluziju vlastitog sudjelovanja u djetinjstvu svoga djeteta. Odakle čovjeku potreba da živi u tuđim djetinjstvima? Netko će reći da mu ne može tuđe biti ništa što je dio njegova djeteta, ali to naprosto nije istina. Vaše dijete onaj je čovjek koji je od svih ljudi na svijetu od vas najudaljeniji. Domovina vašeg djeteta, najudaljenija je i najbeznadnija vaša tuđina. I uzaludno je činiti ono što vlasnik industrije namještaja upravo radi: svijet koji pokušava osvojiti tim svojim kupovinama, ustvari ne postoji! I ništa on kupujući ne radi, osim što malo-pomalo gubi razum, i biva slijep za ono što bi prvo morao vidjeti. Dok čeka da mu se žena porodi, jednoga uha vrelog, a drugog ledenog, taj zreli muškarac više ne primjećuje što se oko njega zbiva. I prirodnim mu se čini da se providi koža njegovih sluškinja i sluga, i njegovih radnika u tvornici, redom iz plemena tih tuđih, onih koji su pokraj nas. Doći će on k sebi, nakon što se dijete rodi, govori se naokolo, ali zapravo malo tko vjeruje u ono što se na takav način kaže.

Kako je nestalo njegove sumnje i kako je započeo njegov ludi šoping pred dolazak djetešca, tako su njezina sumnja i zapitanost počele rasti. Dok god je on mučio svoju maštu mišlju da ju je drugi pastuh razdjevičio i do vrha napunio svojim sjemenom, ona ne samo da samoj sebi nije postavljala nikakva pitanja i ne samo da se osjećala kao žrtva velikoga i strašnog nesporazuma između muškoga i ženskog svijeta, nego joj se na neki način podrazumijevalo i normalnim, i običnim, premda i dalje neizgovorivim, ono što se dogodilo. Naime, koliko god da nije mogla reći kako je zatrudnjela, u toj okolnosti nije nalazila ništa što ne bi bilo u skladu s načinom na koji se Zemlja okreće oko Sunca, dok se Mjesec vrti oko Zemlje, a ljudska godina ima 365 dana, kojima svake četiri godine na dar biva pridodan i 366-ti. Ali čim je on povjerovao u taj sklad, ili čim je svojim mislima i osjećajima postao dio njegova ritma, ona je ostala zapitana nad istim onim nad čime je prethodno zapitan bio on: kako je moguće da je ostala trudna i nedirnuta? Iz kakvog će se to razgovora, iz kakve međuplanetarne konstelacije, iz kojega će se tog živog odnosa roditi dijete?

I što bi više o svemu tome mislila, sve je manje znala i bivala je sve uplašenija. Noću, međutim, u snove bi joj dolazio glas koji joj se obraćao na nekom njoj nerazumljivom jeziku i koji je pripadao nekom biću koje nije ni ljudsko, ni životinjsko, a nije ni stablo i trava. Istovremeno, kao da je sve to skupa, i trava koja joj se obraća, i stablo koje joj govori, i zvijer, i ptica, i čovjek kao da je, rođeni i nerođeni, svaki, sve do posljednjega koji je ikad živio, i onda sve to, i još mnogo toga drugog nespomenutog, govori joj nešto na jeziku koji ne razumije, a onda po nečemu u svom snu zna koliko je važno ono što joj govori. I onda samo ponavlja: Ne razumijem, ne razumijem, ne razumijem! Sve glasnije i glasnije, dok u jednom trenutku ne vrisne u svom snu i vriskom ne probudi i sebe, i muža. Isto se ponavlja iz noći u noć, iz sna u san, tako da joj više nije milo zaspati.

Preko dana, kao da živi u raju, od kojeg je samo djevičanska opna dijeli. Njen muž, otac djeteta koje tek treba da se rodi, čini sve da joj raj učini rajskijim, pa u tome katkad pretjeruje, i najednom raj biva nalik paklu. Istovremeno, njezina budna zapitanost, koja ne samo da nema odgovora, nego ne dopušta drugih misli, pakao je naspram istovremene majčinske sreće, koja ju rajstvom svojim obuzima. I onda plače, a liječnici je blagim smiješkom tješe: to su hormoni!

Potom pada večer, i stiže vrijeme spavanja. On je nagovara da pije tableta za dubok san, neki dobri, premda mračni ljudi nude joj i kapljice morfija, ali ona to neće, ni tablete, ni rajske kapi. Htjela bi konačno razumjeti riječi kojim joj se obraća taj glas sve-glas, taj glas svega živog i mrtvog. Ali dok on, Sveglas, govori, nastojeći da svaki glas u onom što kaže bude prepoznatljiv, jasan i razumljiv, ona ne razumije ništa od onog u što se ti glasovi slažu, ni jedne jedine riječi. Pa u svom snu svake noći ponavlja: ne razumijem, ne razumijem, ne razumijem. Sve glasnije, dok opet ne vrisne. A onda se, usred njezina vriska, on budi, i sve je zabrinutiji i očajniji, jer mu se čini da ljubav njegova života, ona za koju je žrtvovao svoju mušku strast, pomalo silazi s uma.

Na kraju je odvodi psihijatru, neobičnom čovjeku od kojeg zdravi zaziru a bolesni kod njega traže spas, starcu sa čeličnom čeljusti, jer mu je njegova čeljust zbog raka morala biti izrezana, koji je podrijetlom od tih tuđih, koji su pokraj nas. Dok se s njim rukovalo, vlasniku industrije namještaja učinilo se da umjesto muške šake grabi zrak. Čak se i kroz čelik njegove čeljusti providjelo, kao da je od stakla. Samo su mu oči, tom neobičnom starcu, ostale neprozirne. Dvije teške bijele kugle, šarenica crnih kao noć, u kojima zjenice jedva da su se i razaznavale. Gledao ga je, taj starac, i taj pogled je na njega djelovao umirujuće. Smirivao ga je, i istovremeno činio smrtno umornim. Bit će dobro, govorio mu je psihijatar, razgovarat ću s gospođom, rekao je, teški su snovi, samo su djetinjstva teža od snova, uzdahnuo je, a on je već bio tako umoran da ga se nije ticalo što ne razumije te njegove riječi.

Psihijatar je sjeo u fotelju uz otvoren prozor, i zapalio cigaru. Neće vam smetati?, upitao je. Neće, rekla je i legla na otoman, iz kojeg kao da je puhnuo i uvis uzletio oblačak prašine. Slobodno, hrabrio ju je. Najprije je neko vrijeme gledala u strop, pa je gledala prema njemu. Sjedio je u nekom čudnom protusvjetlu, kao sjena koja, kako bi povukao dim iz cigare, pa bi jače zasjao pakao žara, svud naokolo baca druge sjene. Postavljao joj je neobična pitanja, za koja ne bi ni pomislila da na njih postoje odgovori. Ali ne samo da su postojali, nego je ona znala svaki. Pokazalo se da je on već od ranije bilo prisutan u njezinim snovima. Kao promatrač, ili, bolje rečeno, kao prolaznik, ili kao putnik namjernik. Išao je kroz pustinju, i taj put je nekim slučajem vodio kroz njen san, tako da bi je sreo upravo u trenutku dok ona Sveglasu ponavlja: ne razumijem, ne razumijem, ne razumijem! Vi ne razumijete ono što vam on govori, kao da se iznenadio. Naravno da ne razumijem, rekla je. Koji je to jezik? To je aramejski, govorio se nekad u pustinji. Vi ga razumijete? Ako ga razumijete, onda biste mi trebali reći što mi on to govori? Ne bih smio, opet će pomalo zbunjeno stari psihijatar. To ne bi bilo u skladu s mojom profesionalnom etikom. Ono što je meni dopušteno jest da vas navedem da sami otkrijete što vam on kaže. Osim toga, problem je i u tome što ja zapravo ne vjerujem u ono što vi sanjate. Na te riječi, ona je gorko zaplakala. Tako je plakala da su suze potekle i niz lice njezina muža, koji je sjedio na stolici u čekaonici. Doktorovi pacijenti začuđeno su ga gledali. On nije znao što mu se to događa, a njima se učinilo da je lud. Jer tako čudno plače.

Nakon što je otac spalio sve dokumente, pa tako ni on, ni majka, ni djevojčica nisu imali svojih imena, kao što ni djetić koji se tek trebao roditi imena nije imao, mogli su nastaviti svoj put. Pred njima je još šest granica, s tim da će svaka biti opasnija i smrtonosnija od prethodne. Sa svakom pređenom granicom cilj će biti bliži, a poniženje će biti veće. Put na koji su krenuli, i koji ih je vodio u bogati slobodni svijet, u zemlju razuma, u njezinu prijestolnicu u kojoj je ulica s tisuću hiljada svjetlećih billboarda s kojih prolaznici biraju one koji su im po duši među hiljadu svjetskih bogova, od hiljade vjera i hiljade čovjekovih vjera i deluzija, istovremeno je vodio k sreći i k poniženju. Ali nitko od njih troje nije muku mučio s tim. Biti ponižen znači isto što i biti sretan. To znači biti posve slobodan od ljudske zavisti.

U prvoj stranoj zemlji kroz koju su prolazili nije više bilo pustinje. Zemlja je bila ravna i uglavnom neplodna. Duž beskrajnih stepa kretala su se po njoj krda krupnih goveda, među kojima nijedno nije bilo manje od kamiona. Telad njihova, tek oteljena, bila su veća od njihova malenog japanskog auta, što su ga ostavili ispred mile izbe u pustinji. Zagledani u tu telad, dok sišu svoje goleme teleće matere, poput autića njihovog na benzinskoj crpki, sve troje su prvi put u isto vrijeme osjetili čežnju za napuštenim domom. Prva je tu čežnju osjetila djevojčica, samo u dječjoj mašti tele koje siše majku kravu može sličiti na auto s benzinske crpke, da bi je onda, jedno za drugim, osjetili majka i otac. Kako bogat svijet, začudio se otac. Ili je samo htio promijeniti temu. U daljini nazirali su se televizijski i telekomunikacijski relejni uređaji. Nebo su parali mlažnjaci, iza kojih su se nakon malo vremena rastvarali bijeli nebeski rajsferšlusi, kroz koje će uskoro provirivati neki tuđi i nerazumljivi bogovi. Kako hladan svijet, još jednom se začudio otac. Premda je bilo barem plus četrdeset, i nikako nije moglo biti hladno.

Ljude su, prolazeći kroz tu prvu stranu zemlju, uglavnom uspješno izbjegavali. Iz daljine su ih gledali kako stoje ispred periferijskih dućana mješovitom robom, koje su u pustinji nazivali bakalnicama, a ovdje ih, vjerojatno, nekako drukčije nazivaju, puše i u desnici drže smeđe pivske boce, u kojima će ubrzo prokuhati presporo ispijeno pivo, i ponekad se dovikuju od jedne prema drugoj bakalnici, izgovaraju riječi koje na njihovom stranom jeziku zvuče kao psovke, a djevojčica, nakon što ih čuje, razmišlja o tome kako neki jezik prestaje biti strani. Otac joj je, naime, objašnjavao da će, nakon što stignu u zemlju razuma, u prijestolnicu u kojoj je ulica s tisuću hiljada svjetlećih billboarda, najprije naučiti strani jezik. Upitala se kako se uči strani jezik. Tako što se najprije postane netko drugi, pa se onda jezik sam po sebi promijeni? Kad postane drugi, čovjeka više ne bole noge, nije mu vruće i nema nikakvih briga, mislila je…

Druga strana zemlja bila je mnogo zelenija i neravnija od prve, s više potoka i rijeka. Gradovi su bili uredniji, nije bilo bakalnica, ni ljudi koji stoje besposleni i piju pivo. Nisu se dovikivali, pa njihove riječi nisu zvučale kao psovke. Ti ljudi, iz daljine gledani, usred tog zelenila, žubora potoka i šuma rijeka, u stotinama odraza sa staklenih fasada nebodera, djelovali su nesretno i zabrinuto. Pognuti u hodu, zagledani pred vrhove svojih cipela, napeti za upravljačima automobila i autobusa - automobili izgledaju bolje nego u prošloj zemlji, ti ljudi ne čine se sretnijima ni slobodnijima nego oni koje su vidjeli u prošloj zemlji. Čini se da to što svega imaju više čini većom i njihovu brigu i strah da ne ostanu bez toga. Otac je, dok su prolazili kroz tu zemlju, stalno zagledao prema nebu. Nebo je od horizonta do horizonta bilo oblačno. Nigdje, ni na jednu stranu svijeta, tih dana dok su oni prolazili, nije se vidjela ni krpica modrine. I nikako da se kroz oblake probije zraka sunca. Otac je zabrinuto odmahivao glavom. Mati ga je tiho tješila i povremeno ga hvatala za nadlakticu i stezala ga prijateljski, onako kako muškarci to ponekad čine jedni drugima. On bi se nasmijao. Zašto se smiješ? Zato što me škakljiš. Lažeš, zašto se smiješ? Ako mi ne vjeruješ, neću ti reći. A ako ti vjerujem, hoćeš li mi onda reći? Ako mi vjeruješ, onda ti nemam što reći. Ako mi vjeruješ, onda se smijem zato što me škakljiš. Ne kaže se škakljiš nego se kaže škakljaš. Kaže se golicaš. Golicaju se djeca i stranci. I gice se golicaju, dodala je djevojčica. I tako su njih troje razgovarali, krećući se uz pomoć kompasa po drugoj stranoj zemlji, na svom neumitnom putu prema gradu u kojem će se roditi djetić što raste u njezinu trbuhu.

Jesu li njih dvoje, idući kroz drugu zemlju, već počeli razmišljati o tome kako je to dijete začeto? Tu priča opet dolazi do onog što je neizgovorivo. Razgovarali su, ali ne bi se moglo reći i da su razmišljali. Razmišlja li se o kiši koja iz oblaka padne? Razmišlja li se o pticama koje kreću s najdaljeg sjevera svijeta, ili se na sjever vraćaju s najdaljeg juga, prije nego što će se po savršeno bistrom nebu nad našom pustinjom rasporediti u riječi Božje objave, razmišlja li se o drskom deranu i bezbožniku iz zemlje na sjeveru, koji je kamenom iz praćke usmrtio čak dvije ptice i tako promijenio tekst objave, razmišlja li se o urođeniku inovjercu, s nekog otočja u južnim morima, koji je lukom i strijelom ulovio tri ptice, da njima nahrani svoju obitelj, i kakva je uloga tih ljudi u zemljama s oblačnim nebom u tekstu i sadržaju Božje objave? Neizgovorivo, neizgovorivo, neizgovorivo! Bog je vjerojatno začuđen tom neobičnom potrebom pojedinih među ljudima da sve pretvore u priču. No, nije li Bog rođen upravo iz njihove mašte, i nije li ga ta mašta učinila svemoćnim? Bog je mašta, reče otac. I Bog je maštar, reče zatim. Kako može biti i jedno, i drugo, upita majka.

Može biti da su me, one noći kada smo u pustinji bili najumorniji, silovala sedmorica kiridžija, iz krijumčarskog karavana, i da je djetić mogao imati sedam očeva da mu ti nisi otac. Može biti, složi se otac. A može biti i da je ovo mašta Božja! I to može biti, nasmija se on. Sve može biti, reče, ali je samo jedno mimo nas. Što?, zabrinuto će djevojčica. To je li djetić tvoj brat, ili je tvoja sestra. Zato ga i zovemo djetić, jer ne znamo tko je.

Ipak ću vam reći, reče stari psihijatar, ženi na otomanu, jer je ionako sve ovo samo jedna pripovijest. Vi ćete u nju, možda, i povjerovati, jer je ona vaša. Ja u nju ne mogu vjerovati, jer je moja pripovijest druga. Ali taj Sveglas koji vam se iz noći u noć obraća na aramejskom, on vam pokušava reći da je njime začeto dijete koje ćete donijeti na svijet. Pokušava vam pomoći, a vi ga, eto, ne razumijete. Događa se to. Najteže je razumjeti one koji nam žele pomoći, a da za to nemaju jasnog razloga. Kao ljudi, skloni smo u njima vidjeti Boga. U vama, gospođo moja, prema vašoj vjeri raste sin Božji. Prema mojoj vjeri, to je samo još jedan nesretni buntovnik na ovome svijetu, još jedan revolucionar, koji će sagorjeti poput blagdanske prskalice. Umjesto da podlo šuti i čita knjige, umjesto da se školuje za psihijatra, pa da o ljudskim dušama vodi računa na ovaj moj način, on će postati čestit rabin, borac protiv korupcije u ovoj našoj naizgled sretnoj zemlji, i stradat će na najstrašniji mogući način! To vam, gospođo, moram reći. Ako je po vašoj vjeri, stradat će vam sin, i nakon što strada, vi ćete s užasom shvatiti da ste rodili sina Božjeg, da su vam ga nakon najstrašnijih muka ubili, a da vi niste učinili ništa da ga spasiti. A što biste mogli učiniti? Ništa, osim da promijenite vjeru i da povjerujete u nešto drugo, što će vam spasiti sina. Bolje mu je da umre od heroina, da postane razbojnik, ubojica i vucibatina, nego da strada. Strašno je stradanje onog koga ne razumiju dok je živ, a slave ga mrtvog.

On je lud, rekla je mužu, dok su oboje po kiši trčali kući. Trčali su, i smijali se. On se, valjda, prvi put u životu smijao. Nije više bio zabrinuti postariji vlasnik industrije namještaja, jedan od najbogatijih ljudi u našoj zemlji. Osjećao se kao mladi stolar, pred kojim je život, i jedina briga mu je njegov budući prvorođenac. Samo da sve na porodu dobro prođe. A ona, najednom se osjećala tako slobodnom i lakom. Kao da se sve već odavno dogodilo. Ili kao da je negdje već zapisano ono što će se tek događati, i u tom što je zapisano važan je samo kraj. Nesumnjivo, sretan kraj. Dok su tako trčali kući i smijali se, dok je ona ponavljala on je lud, on je lud, na ulice su iz dućana razbijenih izloga izgonili providne pustinjske ljude, kroz koje se vidjela druga strana, kao da su i sami krupne kišne kapi, kao da je svaki čovjek samo jedna krupna i krvava kišna kap, i onda su ih ti s puškama tjerali da kleče na mokrim kamenim pločnicima i da pločnike peru svojim četkicama za zube. Zašto to naši vojnici rade, što su im najednom skrivili ti tuđi, koji već dugo žive pokraj nas, nemoguće je znati. Možda i ne bi bilo nemoguće da nije ove iznenadne šašavosti, ovog olakšavajućeg trka po kiši, i da nije čuvene naše pjevačice, koja kisne u bijeloj svilenoj spavaćici, i u modroj raskopčanoj haljini, ispod kojih se, kao pred eksploziju, sve veći i veći nadima trudnički trbuh. Trčimo, viče joj on, da stignemo kući prije mraka.

Bit će vrlo umorna, pa će brzo zaspati. I opet će sanjati isti san. U tom snu neće više biti starog psihijatra čelične čeljusti, jer će on upravo pakovati kufere i kretati na drugu stranu, daleko od njezina sna, ali će joj Sveglas ovaj put razumljivim jezikom reći sve ono što joj je psihijatar već rekao. I ona više neće biti zabrinuta.

Treća zemlja je za pustinjsku obitelj bila još ljepša od druge, kao što je četvrta bila ljepša od treće. Njihovo poniženje je raslo, a s poniženjem snažniji je bivao ushit pred čudima svijeta koji im je prethodno bio zatajen, jer ga nije bilo pred njihovim očima, nego je postojao samo u njihovoj mašti. Mašta je Bog, reče otac, i nema drugog Boga do Boga jedinoga. Tih hiljadu bogova u toj ulici do koje ćemo sigurno stići, živi ili mrtvi, jedan su isti Bog, koji je Mašta. Govoriš tako da mi se zavrti u glavi. Govoriš tako da mi se zavrti, pa bih da povratim, kao u autobusu, smijala se.

Preći će oni četvrtu, petu i šestu granicu. Pređu li sedmu, a i to će se možda dogoditi, za njima će se nadati velika potjera. Jer tko je dopustio pustinjskoj obitelji da dolazi u našu zemlju, na koju već devedeset dana pada kiša. Rastopili su se na toj kiši preostali domovi od papira, a veći dio tih tuđih, koji su oduvijek živjeli pokraj nas, utopili su se toj velikoj vodi. Velike krvave kišne kapi od kojih su bila načinjena njihova za nas već nevidljiva tijela nestala su, kao što će jednom nestati i sve drugo. Pređe li pustinjska obitelj i sedmu granicu, dvjema će ženama prema opstetricijskim kalendarima u istom tjednu, danu i satu nastupiti vrijeme od poroda. Jedna će rađati u najmodernijoj bolnici modernoga svijeta, druga će rađati u štali indijskog govečeta zvanog gnu, usred najvećega zoološkog vrta modernoga svijeta. Jednu će inkognito obilaziti tri kralja, do druge će se potajice provući tri paparazza. Jedna će roditi kćer, druga će roditi sina. Ne znamo koja će roditi kćer, a koja sina.

Jednoj će majci pasti kamen sa srca, jer će vjerovati da se nije ispunilo proroštvo ludoga doktora. Druga će biti sretna, jer o tom proroštvu neće znati ništa.