U studenome 1999., prije nadolazećih parlamentarnih izbora, vlast je pred kamerama spektakularno privela ljude iz krim-miljea i optužila ih kao pripadnike zločinačke organizacije. Istražni sudac Radovan Ortynski danonoćno je radio na slučaju. Zbog toga je poslije postao glavni državni odvjetnik, no prije kraja suđenja otišao je s tog mjesta. Tijekom postupka tužiteljstvo je predvodila Dunja Pavliček Patak, koju su svjedoci, mahom neprijateljski raspoloženi prema optuženima, u međusobnom razgovoru nazivali “mama”. Nakon što je podignuta optužnica zbog sigurnosnih razloga, suđenje “dečkima s Knežije” odvijalo se u zatvoru u Remetincu. Suđenje je završilo 2002., a presuda je glasila kako zločinačka organizacija nije postojala. Sedmoricu od 12 optuženih sud je oslobodio svih optužbi, a ostale osudio zbog pojedinačnih kaznenih djela. Davorin Sobjeslavski i Rajko Momčilović su još na robiji, Velibor Momčilović izišao je na slobodu, dok su Davor Zečević i Tvrtko Tomičić ubijeni. Nikica Jelavić, Zoran Petrović Ivica (umro od raka), Zoran Pripuz, Hrvoje Gašparinac, Đorđe Vuletić, Radovan Štetić i Miroslav Vuković- Olio su oslobođeni. Nekima se kasnije posebno sudilo za pojedina kaznena djela. Jadranka Belinu i Željka Dolačkog, policajce koji su ih strpali iza rešetaka, nova vlast “pomela” je i prebacila na lošija radna mjesta. Ortynski je, nakon što je u 2002. dao ostavku, kazao kako je planirao razbiti i Sliškovu bandu, kad je ostao bez sposobnih ljudi. Tijekom suđenja o Hrvoju Petraču pričalo se kao o znancu pojedinih optuženika. Tek kasnije, osobito nakon ubojstva Vjeke Sliška 2001., spominje se kao šef “organizacije”. Postupak je propao i zato što USKOK 1999. nije postojao, a i sustav zaštite svjedoka pokajnika se tek uspostavljao. Tako je Tomislav Marinac bio “ledolomac”. Kasnije je sustav donekle poboljšan. Tijekom istrage policajci su morali više energije posvetiti sprečavanju curenja informacija nego poslu. Prije uhićenja čak njih 30 prebacili su na druge poslove.

ŠIMONOVIĆ ODLUČAN, FABER ŠUTI, KARAMARKO ZA SMJENE
Tomislav Karamarko, Sanaderova i Mesićeva uzdanica u antimafijaškom ratu, diplomirani je povjesničar, stručnjak za arhivistiku. U visoku politiku i tajne službe lansirao ga je “otac hrvatske špijunaže” Josip Manolić, kojemu je neko vrijeme bio šef kabineta. Kao prvi čovjek zagrebačke policije Karamarko se nije bojao hvatati u koštac s teškim slučajevima, pa je već 1993. krenuo u neuspješni okršaj s Miroslavom Kutlom. Pet godina poslije Karamarko je naumio raščistiti kriminal u Croatiabusu, no ta ga je akcija stajala karijere - s čela zagrebačke policije izletio je ravno na cestu. Spasio ga je Milan Bandić, zahvaljujući čijoj intervenciji je Karamarko završio u Hrvatskom autoklubu.
Kao nanbudo borac i Mesićev čovjek od povjerenja, Tomislav Karamarko poslan je u SOA-u kako bi zaustavio curenje informacija, i u tome u velikoj mjeri uspio. Drugi član “interventnog tima” Vladimir Faber - Karamarkov prijatelj i suradnik iz vremena vođenja PU zagrebačke - policijski je kadar iz SR Hrvatske. Dobar dio bitaka vodio je s Karamarkom, koji je mjesto ministra uvjetovao dovođenjem Fabera. Odradio je jedan težak posao, slučaj Glavaš. U razgovoru Hrvoja Petrača sa sinom Novicom, 2000., Petrač iz Londona kaže sinu da je “super jer je došao i Faber”, no to ne mora ništa značiti. Ivan Šimonović omiljen je među studentima prava, Francuzi su mu dali Legiju časti, ali je upitno kako će se snaći na čelu najproblematičnijeg resora u državi.