Cijela država tjednima je pratila situaciju u zagrebačkoj školi, u središtu koje je bio desetogodišnjak problematičnog ponašanja, koje je bilo toliko ekstremno da su roditelji druge djece bili odlučni u tome da ne šalju svoju djecu u školu dok dječaka ne maknu iz razreda. Roditelji djece angažirali su odvjetnike, a dječakovi roditelji nisu izlazili u javnost, ali su bili nesuradljivi. Djeca nisu išla u školu, a nije bilo jasno kako će se ti silni izostanci opravdati. Nadležno ministarstvo i Grad Zagreb kao osnivač jedni su drugima pisali pisma i birokratski se nadmudrivali. Stručne službe u školama i služba za socijalni rad nisu na vrijeme davale relevantna mišljenja i rješenja ili se o tome nije smjelo govoriti. Ravnatelj je dao neopozivu ostavku pa se vratio na svoje radno mjesto. Ministar je jedan dan tvrdio da su djeca u školi sigurna, iako je učenik problematičnog ponašanja s njima u razredu, a drugi dan inzistirao je na tome da osnivač preispita svoju odluku o primjerenom obliku školovanja za desetogodišnjaka. Pravobraniteljica je povukla dobar potez i pokušala biti medijator u sukobu, ali je ubrzo shvatila da nema nadležnosti te da ionako svatko tu ima svoju interpretaciju dogovora. Mediji su to sve detaljno i ekstenzivno pratili, izvještavali o tome u udarnim vijestima, a svi su u državi imali svoje mišljenje o tome kako treba riješiti ovu situaciju, koja se pretvorila u trakavicu bez kraja.