Povodom dana sjećanja na Holokaust donosimo vam priču o židovki Evi Mozes Kor koja je preživjela Auschwitz. Na današnji dan 1945. Crvena armija oslobodila je logor.
Vrlo mali broj blizanaca preživio je torture u Auschwitzu. Nakon medicinskih eksperimenata koje je na njima izvodio dr. Josef Mengele, poznat i pod nadimkom 'Anđeo smrti', od njih 1500 preživjelo ih je tek 200. Među njima Eva Mozes Kor i njezina sestra blizanka Miriam.
- Kad smo tek došli u Auschwitz jedan nam je nacist prišao i pitao jesmo li blizanke, a kad je majka potvrdila da jesmo, odvukli su nas od nje i nikad je više nismo vidjele. Samo se sjećam da je majka pružala ruke u očaju dok su je odvlačili od nas. Nikad se nisam oprostila od nje. Ali zapravo nisam shvatila da je to posljednji put da ću je vidjeti - ispričala je Eva, danas 84- godišnjakinja koja i dalje svjedoči o užasima koje je preživjela kao dijete u najzloglasnijem logoru smrti.
Imala je deset godina kad je 1944. zajedno sa svojom sestrom Miriam, majkom, ocem i dvije starije sestre deportirana u Auschwitz. Četiri dana proveli su u stočarskom kamionu sa tisućama drugih Židova koji su u Auschwitz prebačeni iz geta u Rumunjskoj
'Čudom sam ostala živa'
Sestre Kor su, kao i ostali blizanci, bile podvrgnute mučnim ispitivanjima, injekcijama i ostalim genetskim eksperimentima. Za razliku od većine, nisu preminule nakon što su bile tretirane kao pokusni kunići.
- Mengele je dolazio svakog dana poslije prozivke - želio je vidjeti koliko mu je još ostalo pokusnih kunića. Tri puta na tjedan podvezivali bi mi obje ruke kako bi zaustavili krvotok, a uzimali su mi krv iz lijeve ruke, povremeno toliko da bih se onesvijestila. Istodobno dok su mi uzimali krv, davali bi mi barem pet injekcija u desnu ruku. Nakon jedne od takvih injekcije, strahovito mi je pozlilo i sljedećeg jutra došao je dr. Mengele s još četvoricom liječnika. Pogledao je moju temperaturnu listu i, sarkastično se smijući, rekao: 'Šteta, a tako je mlada. Ostala su joj još dva tjedna života.' Povremeno sam gubila svijest, pa opet dolazila k sebi, i u tom stanju podsvjesnosti govorila sebi: 'Čekaju da umrem. Da umrem, moju bi sestru blizanku Miriam odmah odveli u Mengeleov laboratorij, ubili je injekcijom ravno u srce i onda bi Mengele obavio usporedne autopsije' - prisjetila se Eva.
Myklos Nyiszli, logorski liječnik izbliza je promatrao Mengelea kako radi: 'Bio je to jedinstven fenomen u povijesti svjetske medicine. Dvoje braće istodobno umre, a onda se na obojici može obaviti autopsija. Pod normalnim okolnostima, gdje se mogu naći dva brata koja istodobno umiru na istome mjestu?'
'Nisam imala izbora, morala sam ostati jaka'
Eva Mozes Kor uspjela se othrvati groznici i spasiti život ne samo sebi nego i svojoj sestri: 'Netko me upitao: 'Vi ste bili vrlo jaki?' A ja sam odgovorila: Nisam imala drugog izbora. Preživjeti ili u suprotnom nestati'.
Njezina priča nije samo stravična već oslikava i istinitu srž Mengeleova života u Auschwitzu - s ljudskim je bićima mogao činiti što god mu je palo na um. Nije bilo nikakvih ograničenja glede obuhvatnosti ili dosega onoga što je sam nazivao 'medicinskim pokusima'.
O sudbini Eve Mozes Kor piše i Laurence Rees u svojoj knjizi Auschwitz - Nacisti i 'Konačno rješenje'. On između ostalog opisuje i dane u Auschwitzu pred samo oslobođenje.
- Dok se jedne noći u siječnju 1945. desetogodišnja Eva Mozes Kor i njezina sestra blizanka Miriam spavale na svojim ležajevima u Auschwitz - Birkenauu,iznenada ih je probudila snažna eksplozija. Zimsko se nebo zacrvenjelo od plamenova. Nacisti su krematorij digli u zrak. Nakon nekoliko trenutaka, istjerali su ih iz baraka i odveli sa ostalim blizancima, koju su dr. Mengeleu služili za pokuse, niz put što je vodio u glavni logor Auschwitza. Prizor je podsjećao na noćnu moru. Iznad sebe u daljini djeca u gledala odsjaje i bljeskove topovskih zrna, a SS-ovci su ih u tami požurivali i niti na tren im nisu dopuštali predah. Ako neko dijete više nije moglo dalje, na mjestu bi ga ubili i ostavili uz put. U tom kaosu dva su se para blizanaca razdvojila i jedno drugo više nikad nisu vidjeli - piše Rees u svojoj knjizi.
Trebali su ih ubiti jer su bile preslabe za egzodus
Nakon što su stigle u glavni logor, Eva i Miriam ostale su prepuštene same sebi. Iznenada se raspao kruti sustav nadzora što su ga provodili kapi i stražari pa su se zatočenici morali snalaziti sami kako su znali.
- Eva je u potrazi za vodom čak uspjela proći kroz logorsku ogradu i odšetati do rijeke Sole, koja je tekla uz rub logora. Dok je razbijala led na površini rijeke i u jednom trenutku pogledala uvis, na drugoj je obali primijetila djevojčicu otprilike svojih godina. Ta lijepo odjevena djevojčica pomno spletene kose ukrašene vrpcama nosila je školsku torbu. Za Evu, koja je u dronjcima i puna buha stajala zagledana u nju, bio je to 'gotovo nezamisliv' prizor, navodi Rees.
'Prvi put otkako smo došle u Auschwitz shvatila sam da tamo vani postoji jedan svijet u kojemu djeca što izgledaju kao djeca idu i u školu' priča Eva.
Eva i Miriam su imale sreću što su još žive - jer nacisti su bili naumili ubiti ih zajedno s tisućama zatočenika za koje se procijenilo kako su preslabi za sudjelovanje u masovnom egzodusu iz Auschwitza. Zapovijed za ubijanje tih ljudi još je 20. siječnja poslao SS Obergruppenfuhrer Schmauser, zapovjednik područja.
U sljedećih sedam dana posebne SS-ove jedinice pobile su oko 700 zatočenika u Birkenauu i obližnjim pomoćnim logorima. Međutim, oko 8000 ostalih zatočenika, uključujući Evu i Miriam, izbjeglo je smrti zbog toga što se Crvena armija prebrzo približavala i SS-ovci su se više brinuli kako se spasiti nego kako postupati po zapovijedi.
'Grlili smo vojnike Crvene armije'
Ubrzo su topovi umuknuli i 27. siječnja vojnici Crvene armije, pripadnici Prve ukrajinske fronte, stigli su do logorskog kompleksa. Pronašli su 600 živih zatočenika u logoru za ropski rad Monowitzu, uz obližnju tvornicu umjetne gume I.F. Farbena, zatim nešto manje od 600 ljudi u Birkenauu i tek nešto više od tisuću ljudi u glavnom logoru Auschwitza, uključujući Evu i njezinu sestru Miriam.
Eva je prvi put čula kako je njihovim stradanjima došao kraj kad je jedna žena u baraci povikala; 'Slobodni smo, slobodni smo, slobodni smo!'.
Potrčala je prema vratima, ali zbog snijega ništa nije mogla vidjeti. Tek poslije nekoliko minuta razaznala je vojnike Crvene armije obučene u bijele kamuflažne kapute:
- Potrčali smo prema njima i oni su nam grleći nas davali kolače i čokoladu. Kad si tako osamljen, zagrljaj znači više no što se može zamislit, jer to nam je nadomještalo ljudsko dostojanstvo za kojim smo toliko težili. Nismo bili samo gladni hrane već i ljudske prijaznosti, a sovjetska nam je armija djelomice pružila i to. Zapravo, to je jedna od stvari što su mi najviše nedostajale kad smo se vratili poslije rata - toliko sam žarko željela poljupce i zagrljaje, a nigdje ih nije bilo. I tako, kad predajem učenicima i sad im govorim: Kad danas poslije škole stignete kući, molim vas, roditelje zagrlite još jednom i poljubite još jednom i za sve nas djecu koju nije imao tko grliti i ljubiti' - kazala je Eva.
Kad su se vratile kući dočekao ih je prazni i opljačkani dom
Nakon što je logor oslobođen, o sestrama su se neko vrijeme brinule lokalne časne sestre koje su im „dale puno igračaka“.
- One nisu shvaćale da ja više nisam dijete i da se više ne igram sa igračkama. Sigurna sam da su se trudile, ali doista nisu razumjele što smo sve mi preživjele do svoje jedanaeste godine. Nikad se više nisam igrala sa igračkama. Moje djetinjstvo je zauvijek izgubljeno u Auschwitzu - kazala je Eva Kor.
Nakon boravka u izbjegličkom kampu, Eva i Miriam vratile su se u svoje rodno selo u Rumunjskoj
Nadala se da je osim njih još netko preživio. Dočekala ih je prazna i opljačkana obiteljska kuća. To je za Evu bio najtužniji dan u životu. Do samog se kraja nadala da je još netko preživio.
Sestre su 1950. godine emigrirale u Izrael. Tamo je napokon mirno spavala bez straha da ću biti ubijena jer sam Židovka. Obje sestre su izgradile karijere, udale se i dobile djecu. Kor se 1960.godine preselila u SAD sa svojim suprugom koji je također preživio Holokaust.
- Miriam je tijekom trudnoće s prvim djetetom razvila je infekciju bubrega. Nije reagirala ni na jedan antibiotik, a tijekom druge trudnoće joj se infekcija toliko pogoršala da su liječnici zaključili da se njeni bubrezi nikad nisu razvili više od normalnih za djevojčicu od 10 godina, koliko je imala u logoru. Nakon trećeg djeteta bubrezi su joj potpuno otkazali. Dala sam joj jedan svoj bubreg, no ubrzo su joj se razvili polipi na mokraćnom mjehuru, a liječnici su tražili njene medicinske kartone iz Auschwitza. Nikad ih nismo našli, niti saznali čime su nas trovali i što su u nas ubrizgavali- kazala je Eva.
Oprostila je svojim krvnicima
Nakon sestrine smrti 1993. Eva Mozes Kor je doživjela još jedan oblik oslobođenja. Ona je, naime, oprostila je svojim nacističkim mučiteljima. Oprost ju je, kaže, oslobodio od njene „tragične prošlosti“.
- Otkrila sam da imam moć oprostiti. Nitko mi nije mogao dati tu moć i nitko mi je ne može oduzeti. Ona je moja i mogu je koristiti na način na koji želim. A ako oprostim Mengeleu koji je najgori od svih, onda mogu oprostiti svakome tko me ikad povrijedio - rekla je ona.
Eva se kao svjedokinja pojavila 2015. na suđenju Oskaru Groeningu jednom od stražara u logoru kojem se sudilo za sudjelovanje u ubojstvu 300.000 Židova.
- Zagrlili smo se potom i poljubili. Nisam to planirala, ali tako se dogodilo. U pitanju je samo dvoje ljudskih bića. I bivši neprijatelji su ljudi. Što želimo poručiti svijetu? Međusobno ubijanje ništa dobro ne može donijeti - uvjerena je Eva.
- Oslobođena sam od Auschwitza. Oslobođena sam od Mengelea - zaključila je bivša logorašica.