Ja sam bila okružena velikom pažnjom s njegove strane, velikom ljubavlju. Ne mogu se požaliti na Titovo ponašanje prema meni, tih zadnjih dana. Bio je vrlo korektan. On je mene jako volio, onako zbilja iskreno...
On je znao biti tako pažljiv... Onako, na primjer, nekad kada nešto uspije prirediti i donijeti. Puno sam puta pričala o tome kako je dvadeset i više godina svako jutro kuhao kavu meni i sebi. Mi smo imali poslugu, konobare, sve to. Ali ne, on je to napravio i meni donio. Ja sam voljela ujutro spavati i on je to svaki dan uradio. Rano se dizao, uzimao novine i dok on čita, imao je jedan espresso aparat, svaki bi mi dan skuhao kavu. Dvadeset godina to je činio za mene.
Jovanka u izjavi novinarki Miri Adanja Polak
Prijatelj Cardin
- Prije više od dvadeset godina sam na poziv gospođe Tito, Jovanke Broz, prvi put došao u tadašnju Jugoslaviju. Bio sam oduševljen i jako mi je bilo žao što se jedna takva zemlja raspala – pohvalio se jedan od najpoznatijih francuskih i svjetskih kreatora Pierre Cardin o poznanstvu s Jovankom kada je 2012. došao na modnu reviju u Beograd.
- Tadašnja prva dama Jugoslavije voljela je moje kreacije – dodao je ovaj dugovječni modni kreator koji ima samo jednu želju, a svjestan je da mu se neće ostvariti.
- Sve sam u životu ispunio što sam želio. Jedino što bi još želio je da ne umrem. Ta mi se ne može ostvariti i zato ne volim govoriti o svojim godinama – požalio se srpskim novinarima u 90. godini. Osim s Brozovima, družio se s Kennedyjevima, gospođom Gandhi, Fidelom Castrom, Picassom...
Cardinovo poslovno carstvo kojem nisu odoljele ni supruge svjetskih vođa, prostire se u 170 zemalja, ima 800 tvornica i toliko poslovnih prostora. Jovanka je imala čast nositi njegove najbolje kreacije. No Titova kraljica trudila se svijetu prezentirati “domaće ruho”. Iglu i konac za nju je rado provlačila Žuži Jelinek.
- Titu je jako bilo stalo da Jovanka lijepo izgleda. Govorio mi je: “Lepo joj šivaj!” - svjedoči Žuži koja je mlađim generacija poznata kao žena koja je imala apetita za muškarce koliko i Tito za žene. Žuži kaže kako se njezin šnajder Dragan zaljubio u prvu damu.
- Bila je prekrasna do struka. Imala je krasne zube, prelijepa prsa. Bilo ju je milina vidjeti. Ja sam joj zamjerila što je uvijek nosila istu frizuru. Mi se žene moramo mijenjati, jer muškarci vole da smo stalno drugačije. To sam joj i rekla, no ona je uzvratila: “Ja imam svoju frizuru na koju sam navikla i neka se muškarci naviknu na mene.”
Jovanka je u kratkom vremenu dogurala do dame koja je preuzela palicu i sama inzistirala na profinjenosti. Mnogi su joj zamjerali da je, zbog načina na koji se uklopila u maršalovo društvo, izgubila poštovanje za niže rangirane od sebe.
Titov unuk Joška Broz ne slaže se s takvim tvrdnjama. Smatra da je opravdano inzistirala na redu i disciplini, a da to ne smatra omalovažavanjem drugih. Jovanka je dobila i svoj Kabinet, a njezina desna ruka postala je sestra Zora. Običnom puku teško je bilo zamisliti da se iza osmjeha koji je plijenio i koji se u narodu uvriježio kao “jugo-osmijeh” krije željezna damska ruka. Savršene crte lica, rado se kitila skupocjenim nakitom poput 18-karatnih dekorativnih ogrlica i naušnica s motivima iz klasičnog grčkog perioda ili zlatnim narukvicama optočenim rubinima.
Bez velikog dijela nakita ostala je nakon Titove smrti. Ono do čega je uspjela doći nestalo je u veljači 2013. kada su joj provalili u zapuštenu vilu i pokrali je.
- Ukrali su mi vazu ‘’Ming’’, vjenčani dar od pokojnog kineskog predsjednika Mao Ce Tunga. Ukraden mi je i nakit, novac kao i bilješke. Nestala je prepiska s nekim važnim ličnostima, na primjer s Cvjetinom Mijatovićem i generalom Dolničarem, koji mi tri i po godine nakon što sam istjerana iz kuće nije vratio odjeću – svjedočila je o pljački Jovanka nakon koje su pojedinci komentirali kako ju je izmislila jer živi u svijetu duhova nekadašnjeg sustava.
Tito je veći dio njihova braka inzistirao da se njegova supruga poštuje poput njega. Bila je njegova sjenka, oči i uši i upravo to je smetalo njegovim bliskim suradnicima.
Koliko je imao povjerenja u Jovanku najbolje govori njezina prisutnost na svim sastancima s državnicima. Drugarica Jovanka, kako su joj se morali obraćati, sjedila je maršalu s desna dok bi se vozili automobilom kroz mase. Doktor Matunović zbog toga je Jovanku proglasio Titovom suvladaricom.
Ljubav se ne može izmjeriti, izvagati, izračunati ni u jednoj mjernoj jedinici, a koliko je ljubavi prema svakoj svojoj ženi Tito gajio, unatoč svjedočanstvima koja su se rađala svakom njegovom obljetnicom smrti, ne zna se - tu je tajnu Tito ponio sa sobom na onaj svijet. Sigurno je svaku volio na svoj način, a Jovanku najduže.
Zadnji poljubac Tita i Jovanke zabilježen je na njihovom posljednjem plesu 1977. u Novom Sadu.
U hotelu Park su tada slavili doček Nove godine. S Titom i Jovankom družio se cijeli politički vrh SFRJ i SKJ-a. Izvođača je bilo koliko i raznovrsnih delicija, a snimka zadnjeg plesa ličke kraljice i maršala ovjekovječena je na snimci koja je osvanula tek 2013. godine u javnosti. Pao je i povijesni poljubac koji će se pamtiti kao zadnji koji su vidjele mase.
Zadnje službeno druženje nakon kojeg je, do ove snimke, Jovanka iščezla iz javnog života bio je prijem tadašnjeg premijera Norveške. Iako je zadnje tri godine svoga života nije želio vidjeti, da je ipak nije zaboravio, davao joj je do znanja buketom cvijeća na njezine rođendane. Tito je svoje žene nazivao naivnim ovčicama od koji je sam stvarao lavice.
- Svaka od mojih žena, kad sam je upoznao, bila je djevica i naivna ovčica. U braku je svaka od ovčica postala lavica jer sam ih cijenio i uvažavao ih kao osobe. Kada bi lavice počele gristi, morao sam ih ukrotiti, što je išlo dosta teško i dovodilo do mnogih nesporazuma – pojasnio je svom liječniku Tito.
Lavica Jovanka prema tvrdnjama Matunovića, ugrizla je Tita onda kada je kandže navodno uperila na njegovo mjesto. Iako je na tron htjela zasjesti nakon Titove smrti, maršal je zbog takvih namjera nije želio vidjeti niti na samrti.
Ona i on
Najpoznatiji bračni par bivše Jugoslavije samo odabrani su mogli vidjeti u opuštenoj atmosferi. U postelji nisu bili maršal i prva dama, već supružnici poput svih ostalih.
Jovanka se puno toga odrekla za svoju ljubav. Prihvatila je njegov posao kao svoje dijete koje nikada nije imala. U beogradskoj Užičkoj 15 provela je 35 godina.
U jednom danu izgubila je ljubav života, najmoćnijeg političara Jugoslavije i dom koji je poznavala. Ostala je potpuno sama, odbačena, izolirana i ponižena. S kakvim se prijetnjama suočavala samo ona zna. Opravdano se nakon Titove smrti bojala za život. Strah od zidova koji slušaju svaki njen udah i gledaju svaki njen pokret pratio ju je ostatak života.
Njezina bajka koja se pretvorila u noćnu moru započela je za vrijeme Drugog svjetskog rata.
- Tita sam sretala nekoliko puta za vrijeme rata, ali to je uvijek bilo u prolazu. Prvi puta sam ga upoznala u Drvaru prije desanta 1944. Za svakog našeg borca bio je doživljaj sresti svoga vrhovnog komandanta pa i za mene će to ostati uvijek u posebnom sjećanju. Iako ja tada nisam ni slutila da ću jednog dana postati njegova supruga - Jovankine su riječi iz dokumentarca “Drugarica Jovanka”.
Oružje je primila u ruke sa 17 godina, a po završetku rata imala je 21 godinu. Dva puta je ranjena, zbog čega je bila nagrađena s dva ordena za hrabrost. U rodne Pećane vratila se s činom kapetana, ali na spaljeno ognjište. Rat joj je uzeo brata, a sestre napravio siročadima. Majka Milica nije ga ni dočekala, a otac Milan podlegao je tifusu. Život kao da se poigrao njome jer njezini slavni pohodi završavali su samoćom. Ipak služenje svojim uvjerenjima kroz bojišta uvelo ju je u bajkoviti svijet kakav nije mogla zamisliti u selu Pećanima.
Na kraju rata, 1945. godine, dobila je poziv da dođe u Beograd i radi kao higijeničarka kod maršala. Na tisuće djevojaka stajalo bi u redu za takav poziv.
Pa tko se to sjetio baš Jovanke? Prema jednoj verziji odabrao ju je Ivan Stevo Krajačić.
Upravo zbog njega, nakon 35 godina uživanja u moći i vlasti i Jovanku će teretiti da radi za rusku obavještajnu službu. Krajačić je imao dozvolu za ulazak u 20 Titovih rezidencija u bilo koje doba dana i noći, bio Tito ondje ili ne. To je svima koji nisu bili skloni Jovanki bilo dovoljno da i njoj prišiju titulu ruske agentice. Cijela priča bila je daleko od istine, ali dovoljno blizu Titovim sumnjama da bi njegova higijeničarka, bolničarka i tajnica na kraju postala državni neprijatelj broj jedan.
Druga priča jest da je se sjetio ratni komandant general Đoko Jovanić koji ju je predložio Aleksandru Rankoviću, tadašnjem Titovom bliskom suradniku.
Jovanka je imala potrebnu vanjštinu za delikatno radno mjesto, vojničko držanje, a krasila ju je i odanost Partiji. U to vrijeme Tito je bio shrvan zbog gubitka Davorjanke Paunović. Ispunio joj je posljednju želju i sahranio u dvorištu Belog dvora. Godinama kasnije rađale su se priče kako Tito nakon njene smrti nikada više nije obišao njezin grob. No ondje stoji klupa koju je laštio svojom odorom sjedeći uz neprežaljenu ljubav. Od kada mu je Jovanka sjedila s desna, sigurno da je grob rijetko obilazio, ali Davorjanku nikada nije zaboravio. Nikoga od rukovodećeg kadra nije niti obavijestio da je umrla jer ju je sam htio ispratiti.
Davorjankin posao Titove higijeničarke preuzela je mlada zamamna crnka. Od prvog trena kada je stala uz Tita pratila ga je poput sjene. Bila je kolegica, drugarica kakvu bi si svaki muškarac poželio: privržena, šutljiva bez ikakvih ispada ili suvišnih riječi, očima uperenim samo u jednog muškarca. Skočila bi na svaki njegov mig i povlačila se prije no što bi izustio da je vrijeme za njegovu privatnost.
Svijetu su svoje zavjetne prstene prvi puta pokazali na prijemu za engleskog ministra Anthonya Edena. Prvih godina braka Tito je na međunarodna putovanja išao sam. Za to vrijeme Jovanka je učila. Sve što je naučila počela je pokazivati tek krajem 50-ih godina prošlog stoljeća. Zajedno su se uputili na čuvenu turneju po Africi 1961.
Bilo je to jedno od najluksuznijih putovanja na Galebu. Tita se snimalo samo kad je on htio i bio raspoložen pa su tako s ovog putovanja zabilježeni trenuci kada se igra s Jovankom. Znao je on što mladoj ženi treba pa je uzeo pikado i ciljao. Jovanka je raširila svoj “jugo-osmijeh” dok joj je pundža prkosila povjetarcu. Iza ovih idiličnih prizora krije se početak sukoba s Jovankom i smjene u maršalatu.
Tražila je više no što je mogla dobiti, svjedoče mnogi. No s druge strane, to se može protumačiti da se za neke prebrzo prilagodila. Njezin muškarac znao je što ženi treba pa joj je prepustio uzde rezidencije Brozovih. Kako je sama brinula o Titovom odijevanju i prehrani, tražila je od posluge da svoj posao rade besprijekorno. Smijenila je na 1000 ljudi u maršalatu. Nije podnašala da se itko od posluge posluži ičim što im ne pripada pa čak ni kapljicom vina. Tito je za ručak i večeru volio popiti čašu vina. Ali samo crnoga s Vange. Na stolu je stajala butelja, a Jovanka bi dok poslužitelj nije gledao, na butelju zacrtala do kuda su popili. Nakon što ruča bračni par, u kuhinji je ručala posluga pa su se počastili ostatkom vina. Za večerom Jovanka dobaci: “Donesite vino od podne”. I zbog takvih stvari su se pakirali koferi u roku od pola sata. Jovanka je ujedno brinula za organizaciju državnih posjeta.
- Za pripremu jedne državne posjete potrebno je mnogo rada da bi se sve odvijalo kako treba. Hoćete li mi vjerovati ako vam kažem da je za pripremu jednog službenog ručka potrebno oko 40 sati ozbiljnog sistematičnog rada. Ne postoji nešto što bismo nazvali sitnicom koja bi smjela da mi promakne jer bi se ta sitnica nepažnje morala osjetiti - pričala je Jovanka. Titovi suradnici svjedočili su o Jovankinoj pedantnosti. No, ujedno smatraju kako je pretjerivala. Često ih je omalovažavala kako ništa ne znaju, tko ih je učio raditi da ničemu ne služe i slično. Sve se to može protumačiti kao silna briga za Tita. Htjela je da se svi o svom dijelu posla brinu koliko i ona o Titu samo je zaboravila da nitko ne voli svoj posao kao što je ona voljela svog maršala. Vječito je, kažu bila nezadovoljna pa su se maršalatom protezale priče da je seksualno frustrirana. “Tko joj je kriv da se udala za starca, eto joj ga pa se sad na nas iživljava..”, padali su komentari. A u Titovoj rezidenciji radili su najbolji ljudi od Vardara do Triglava. Gazdarica je znala sve što se ondje događa jer je imala svoje špijunčiće.
- Bila je perfekcionist. Tko se nije prilagodio, za nju nije bio ni dostojan svoga posla. Osim toga, uvijek je netko morao biti kriv ako se dedeku nešto dogodilo. Sjećam se novogodišnje proslave u Novom Sadu. Tito je pričepio ruku na vrata. Svakom se to dogodi. No kad si on pričepi ruku, netko mora odgovarati. To je bila Jovankina teorija. Te noći bez posla je ostao jedan general. Ona nikada ništa nije napravila da nema neki razlog pa makar to bila i najmanja sitnica. Kad joj se netko zamjerio, imao je pola sata da se spakira. Bila je jako teška prema osoblju – priča unuk Joška. Optuživala je poslugu i za krađu viskija pa je tražila da jednoga otpuste. Maršalu je bilo krivo što odlazi pa mu je u znak zahvalnosti za sve godine koje je radio za njega poklonio zlatnu tabakeru, ali Jovanki se nije suprotstavio.
Dok je Tito pokazivao razumijevanje i objektivnost, Jovanka je sve više pravila ekscese. Time je opterećivala i njega i ljude iz njegove blizine. Neposredno prije Titova odlaska u SAD 1971. njegova supruga rekla je kako ondje neće ići dok god je tamo onaj s kojim je imala sukob. Bio je to ambasador Bogdan Crnobrnja. Josipa Broza time je stavila u neugodan položaj jer je Crnobrnja prethodno napravio izvrstan posao omogućivši Titu uspješnu sjevernoameričku turneju. Tito bi na pritiske uzvraćao riječima: “Imate li vi ženu? Znate li što znači imati u kući žensku napast?”
Oni koji Jovanki nisu bili skloni svjedoče kako je s lista skidala pukovnike optužujući ih da su sovjetski agenti. Na kraju je i sama bila pod prismotrom za iste optužbe. Svaki njen udarac suradnici bi joj vratili, a sve se lomilo preko maršala. Isprva se zadovoljavala smjenama kuhara no kasnije su joj se, tvrde neki svjedoci, apetiti povećali pa je prešla na ambasadore, pukovnike, generale. Oni koji su se bojali da joj Tito ne povjeri neku vodeću funkciju, vjerovali su kako to radi samo da dovede svoje ljude od povjerenja. To se može protumačiti na način da je htjela zaštiti Tita od onih kojima nije vjerovala, a bilo ih je mnogo.
- Optuživali su me da postavljam i smjenjujem generale, a zašto nikada nisu rekli imenom i prezimenom koga sam ja to smijenila. Kod nas je uvijek provjeravala, zapošljavala i otpuštala Udba. Ali najlakše je bilo reći proganja Jovanka. Nitko se tada nije usudio reći pravu istinu. Eto kako vidite ja sam primala mnoge udarce koji su bili namijenjeni Titu - branila se Jovanka.
Gotovo dvadeset godina nakon Tita slično je izjavljivala i novinarki Miri Adanji Polak.
- Nitko me ne može razuvjeriti da su me zloupotrijebili. Optuživali su me da se borim za vlast, a nikada mi ni na kraj pameti nije bilo da bih i pomislila takvo što. Ne, jer meni je bilo toliko gadno da gledam što je ta vlast. Znala sam kako se do nje dolazi teško. A drugo, još sam više znala kako se ustvari vlast teško održava. Meni je vlasti, vjerujte mi, na vrh glave. Nisam imala nikakve potrebe da se za nju borim, a mene su na to gonili u samom početku. Rekla sam im: “Pa stanite ljudi! Čekajte! Pa ovdje postoje neka pravila, neki zakoni kako se do vlasti dolazi. Kako bih ja i u ime koga bih ja došla na vlast?” Drugo, nikada nisam bila time opterećena. Da sam vlast htjela, davno bih se za nju počela boriti. Ali nisam. Sva moja ambicija, vjerujte mi, iskreno vam kažem, bila je usmjerena samo da pomognem tom čovjeku (op.a. Titu) u toj njegovoj moći i da mu olakšam teškoće – tvrdi godinama Titova udovica.
Kako je Tito ulazio u poodmaklu dob, Jovanka kaže, došlo je do zakulisne borbe za vlast između Staneta Dolanca i Nikole Ljubičića.
- Jedan se borio na jednoj strani u ime Partije, a drugi na drugoj u ime vojske. Tu je dolazilo do sudara. Oni su gledali da sam ja ta opasnost i prepreka njima. I dan danas vjerujem da je to tako bilo i ostajem pri tome da sam ja njima, kao netko tko je bio najbliži Titu, smetala. I jednom i drugom – zaključila je.
Svi se slažu u jednom – da su se voljeli. Strepili su od njihovog međusobnog poštovanja i ljubavi. Osobito zato što su svi znali da je bio podložan ženama.
- Jako je bio vezan za Jovanku i da je htio, ona bi dobila funkciju koju je zaželjela. Ali pozadi su ga pritiskali da joj ne da službeni položaj jer bi onda radila ono što je radila u maršalatu – rekao je Joška. U maršalatu je, navodno, smijenila bezbroj ljudi. Stvorila je svoju malu vojsku ljudi koji su radili poput obavještajne službe. Znala je tko kako diše, tko što misli i tko je na što spreman. Jovanka je za Tita bila spremna dati i život.
O tome najbolje govori slučaj u Parizu kada joj je iz torbe ispao pištolj. Maršal je u njoj imao i najodanijeg bodyguarda. Istovremeno je bila obična supruga daleko od očiju javnosti. Zajedno bi kuhali, šetali, mirisali cvijeće, opuštali se uvečer uz kaubojske i ljubavne filmove i međusobno se povjeravali. Bili bi poput svakog drugog bračnog para. Tito joj je toliko vjerovao da je sve dokumente s oznakom “strogo povjerljivo” čuvao upravo u njezinom sefu. Ona ih je gledala, no nikada o tome nije govorila.
- Bez obzira što govorili, nikada nije išla preko ili iznad Tita. Bila mu je odana i čitava politička orijentacija bila je isključivo vezana za Tita – uvjeren je Joška.
Koliko maršal nije podnašao da mu išta spominje vezano za politiku zabilježeno je i na televizijskim kamerama. Naime, prilikom otvaranje pruge Beograd – Bar nešto mu je šaputala, a Tito joj je na glas odbrusio: “Ti ima da ćutiš! Ti nemaš veze!”.
Ipak, obraćajući se narodu uvijek je zborio u svoje i Jovankino ime i time davao do znanja tko mu sjedi s desna. Upravo je i takva komunikacija pobudila želju mnogima oko njega da je istisnu i odvoje od maršala. Uzalud je Jovanka ponavljala: “Kategorički odbijam da sam se ja borila za vlast.” Kasnije je pojašnjavala: “Samo sam htjela da Titu ukažem na neke stvari kako sam ih ja vidjela. Imao je povjerenja u mene pa me i sam tražio da mu govorim što mislim o pojedinim događajima. Htjela sam mu ukazati i na drugu stranu jer su ga uvijek obmanjivali. Žrtva sam srpsko-hrvatskog sukoba, a Tito nije imao snage da se odupre pritiscima i prijetnjama.” Nije baš sve u predsjedničko-damskom odnosu bilo idealno. U trenucima kada bi ga izbacila iz takta znao je reći kako je od obične čobanice postala supruga Predsjednika Republike i da joj je to udarilo u glavu. U zadnjem desetljeću Titova života sve više su mu hijene šaputale kako Jovanka samo želi da ga zamijeni. Bio je možemo reći alergičan i na spomen toga. Kada mu je 1971. Savka Dabčević Kučar u Zagrebu predložila da drugarica Jovanka postane članica predsjedništva na kvoti Hrvatske, Tito je šutke ispio whisky, ustao i rekao “Idemo!”. Više nikome nije palo na pamet da takvo što spominje.
Ako je i imala neke političke ambicije, unatoč njenim dugogodišnjim tvrdnjama da takvo što kategorički odbija, ne bi joj se moglo ni zamjeriti. Ako ništa drugo, nakon 35 godina uz Tita drugačiji život – bez vlasti – nije više niti poznavala. Osim toga žrtvovala se za maršala. Prihvatila je da neće imati djece. Pratila ga je na gotovo svim putovanjima, a njezin životni zadatak bio je brinuti se za šefa države.
S godinama, Titova moć je slabila kako je slabilo i njegovo tijelo. Sve je više obolijevao dok je Jovanka bila u punoj snazi. Svi koji su čekali da posustane imali su veliku prepreku – zdravu, oštru i bistru Jovanku.
U rezidenciji Brozovih pravi problemi počeli su onoga dana kada je Tito proglašen doživotnim predsjednikom jer istovremeno su uveli ulogu Predsjedništva SFRJ. Time su polako krenuli Tita pretvarati u fikus. Izgubio je apsolutnu vlast, a oko njega je bila tek šačica ljudi od povjerenja. Gotovo tri godine Tita su pritiskali da okrene leđa Jovanki. Svojim ispadima samo je dolijevala ulje na vatru. Prvi puta Tito je u Jovankinu odanost posumnjao 1974. Tada je formirao komisiju koja je imala zadatak Jovanku pratiti u stopu. General Ivan Mišković, specijalni savjetnik osiguranja, bio je glavni i odgovorni za nadziranje prve dame. Jovanka nije trepnula, a da Mišković za to nije znao. Kuda god bi pošla, njezin vozač, morao ih je obavijestiti kada, gdje, s kim se sastajala i koliko se zadržavala. Sve je to Jovanka teško psihički podnosila i od tada nije više htjela čuti za osiguranje ili kontraobavještajnu službu. Nisu je slomili. Ovu bitku je dobila. Pomirila se sa suprugom, a Mišković, koji je samo izvršavao naredbe, na kraju je smijenjen.
Primirje nije potrajalo. Već sljedeće godine osobni liječnik Josipa Broza i general Marko Rapo potpisali su dokument na kojem je između ostalog stajalo kako drugarica Jovanka pokazuje teške simptome paranoje. Kad petero ljudi kažu da si pijanac, nema ti druge nego leći. Tako se ni Jovanka nije mogla boriti protiv ovakvih optužbi osobito onda kada liječnici potpisuju dijagnoze. Bio je to ključan dokument koji im je poslužio kao dokaz da je opasna za Tita. Jovanku su tada iz Igala, gdje je odmarala s Titom, otpremili u Beograd i smijenili sve ljude u rezidenciji. Bio je to početak Jovankine izolacije. Bez Titove desne ruke otvorio im se put do maršala. Vodila se borba tko će mu bliže sjesti, tko će biti taj koji će ga svakoga jutra obavještavati što se događa i tko će birati važne i nevažne informacije za predsjednika. Nakon tisuće putovanja 1977. Tito bez Jovanke odlazi u SSSR, Kinu i Koreju. Tražila je ona da ga prati, ali ostala je bez karte jer je opet imala popis ljudi koje ne želi uz sebe. Ostala je bez utjecaja, Tita i putovanja.
Unuk Joška kaže da ni tada nije imala loše namjere po pitanju svog supruga.
- U svakome je gledala opasnost. Dijelila mu je savjete iz ljubavi i nagona da ga zaštiti – rekao je. Jovanka je imala svoje objašnjenje zbog čega je tada smetala. Rekla je da je bila trn u oku i Srbima i Hrvatima. S jedne strane kao Srpkinja iz Hrvatske i Titova žena smetala je srpskim rukovodiocima.
- Nekoliko godina pred Titovu smrt počeli su ga ucjenjivati general Ljubičić i Pero Stambolić, ali smetala sam i Hrvatima odakle su počinjale i dolazile sve intrige oko mene – pojasnila je. Tito se lomio po pitanju Jovanke, a svjedoci za dokumentarac “Drugarica Jovanka” tvrde kako je Kardelj znao “da je još nije dovoljno zamrzio”. General Jovanić koji je u jednoj od povijesnih verzija bio spona za upoznavanje Tita i Jovanke na kraju je onima, koji je nisu voljeli, poslužio kao netko tko je pokušao organizirati puč.
Postao je uz Jovanku najveći Titov neprijatelj. Joška tvrdi da je sve to bilo inscenirano.
- To je opet samo priča. Nikakav puč ona nije organizirala. Imala je povjerenja u Đoku kao Ličanina i u svoje ličke kadrove. Titu je samo dala prijedlog sa spiskom ljudi koji bi trebali zauzeti neke funkcije radi njegove zaštite. On je pobjesnio i poderao taj papir i rekao idemo za Karađorđevo. Od toga dana više nikada nije ušao u dio rezidencije u kojem je ona bila - kaže Joška. Zavjere su za Tita bile smrtni neprijatelji. Na samu spomen zavjera u Titu se budila zvijer. Zbog takvih se stvari odricao najbližih ljudi i kumova poput Đilasa, Dedijera, Rankovića...
Iako je bio odlučan po pitanju izopćenja Jovanke, rastanak mu je teško pao.
Satima je znao sjediti zamišljeno i ne doživljavati svijet oko sebe. Joška mu je jednom prilikom u Karađorđevu ušao u sobu. Tito ga dobrih 10 minuta uopće nije doživio. Zurio je u jednu točku. U mislima mu je bila Jovanka. Kada je primijetio da ga unuk gleda, samo je promrmljao: “Uh, što joj je to trebalo?!”. Koliko god mu nedostajala, držao se svoje riječi. Izbjegavao ju je na sve moguće načine. Kada je trebao primati goste, dovodio bi ih u Kuću cvijeća. Ondje bi i prespavao samo da ne sretne damu u Užičkoj 15. Nikada se više nisu vidjeli.
Dok je u Ljubljani provodio svoje zadnje dane, Jovanka je ludila od brige u Beogradu. Pisala mu je pisma kako je usamljena, potpuno sama i da umire od brige. Strepila je uz telefon ne bi li je nazvao bilo tko tko će imati suvisle informacije o njenoj ljubavi. Molila je da dopusti da ga vidi jer sve informacije koje su dopirale do nje bile su crne i samo je još više brinula. Tražila je da je utješi na bilo koji način. Titov poziv nije dočekala. Svjesna da je sve primio na znanje i da joj se ipak ne javlja, sjela je u automobil i odvezla se do Ljubljane. Ondje je bio Joška.
- Došla je. Želi te vidjeti. Tu je pred bolnicom – pokušavao je nagovoriti dedeka da primi suprugu. “Ja sam svoje rekao”, kratak je bio Tito.
Ondje je proživio posljednje svoje dane. Svijet je zajedno s Jovankom posljednji put pozdravio 1980. u Kući cvijeća. Njezino pojavljivanje na sprovodu izazvalo je negodovanje među generalima. Za njih je Tito bio predsjednik Republike, a Jovanka bivša prva dama, iako se nikada nisu službeno razveli. Dok je ona iskreno oplakivala supruga s kojim se nije imala priliku ni pozdraviti, poljski general tražio je objašnjenje od Nikole Ljubičića zbog čega Jovanka prisustvuje sahrani. Sutradan je Ljubičić svim članovima Politbiroa Komunističke partije pismeno obrazložio kako je rukovodstvo odlučilo da se Jovanka pokloni Titu isključivo iz humanih razloga te da će je nakon toga “staviti pod bravu u izolaciju jer je negativno utjecala na Tita, a nije bila ni imuna od želje da ima neku vlast.” Time su po prvi puta otvoreno rekli zbog čega im je Jovanka toliko smetala.
Od toga dana Jovankina nekadašnja bajka postaje prava noćna mora. Nije prošlo niti mjesec dana od sahrane kada je u Užičku 15 upala komisija i stala popisivati stvari. Te su je noći pod prijetnjom pištoljem u spavaćici i šlafroku otpratili u “privremeni dom” na Dedinju. Uspjela je iznijeti nešto stvari, ali daleko je to bilo od sve vrijednosti koje je imala. Istjerali su je pred očima sestre Zorice. Oduzeli su joj sve dokumente i zatvorili je u 750 kvadrata vile. Svi koji su mogli prijetili su joj životom iz straha da ne progovori, da ne objelodani njihove najmračnije tajne. Bio je to stravičan period za nju. Da je tada umrla, nitko ne bi ni znao jer bi zabranili da se to objavi. Svjedoci tvrde kako su joj dozvolili da uzme poklone koje je dobila na putovanjima. Jovanka kaže :”Nisu mi dali ništa.”
Godinu dana nakon Titove smrti odnos između supružnika Tita i Jovanke postao je državno pitanje, odnosno najvažnija tema kojom su se bavile tajne službe. To govori da je Jovanka znala previše. Tito joj je pričao sve, a ona nikome nije rekla ništa - osim što je sve zapisivala.
Bila Jovanka teške naravi ili ne, nakon svih ovih godina pokazalo se da su je nagrizali Titovi “miševi” iz predostrožnosti i odvojili je od njezine ljubavi iz straha da ne bi nastavila Titovu vladavinu. Samo je moć bila u pitanju, a Jovanka ako ju je i htjela, htjela ju je iz straha. Znala je što je čeka kada Tita ne bude. Optuživali su je da je ruska špijunka. Osnovu za te tvrdnje tražili su u njenom odnosu sa Ivanom Stevom Krajačićem jer je on jedini imao privilegiju da u bilo koje doba dana i noći, bio Tito ondje ili ne, ulazi u bilo koju od 20 maršalovih rezidencija. Time su se vratili na početak nesretne bajke o Titu i Jovanki jer upravo je jedna od priča kako se upoznao najpoznatiji par Jugoslavije da ju je Krajačić izabrao za novu Titovu higijeničarku nakon smrti Davorjanke. Jovanka nikada nije ispričala svoju stranu priče o svemu što se događalo u bivšoj SFRJ. I u izolaciji bila je za mnoge “Tito poslije Tita” jer sve tajne bivših političara pohranila je u svojim memoarima.
- Imam dokumentaciju koja sadrži teške optužbe na rad službe sigurnosti i na njenog šefa Miškovića. A imam i neke značajne podatke i o nekim drugim pitanjima – dotukla ih je Jovanka. Joška to potvrđuje i vjeruje kako će ih jednoga dana objaviti, no čeka da zauvijek zaspu svi oni koji od njih strepe.
- Jednoga dana će neka od njenih sestara to objaviti. Onda će se znati što je sve preživjela – rekao je Joška.
Obavještajne službe bile su opsjednute potragom za tim dokumentima. Izbacujući je iz maršalova doma prvo su iznijeli njezin sef nadajući se da će ondje naći materijal koji bi joj mogao biti kompromitirajući. Ondje je imala jedno pismo koje joj je Tito uvijek pokazivao kada je odlazio na put bez nje. Rekao bi joj: “Spremi ovo, tu ti je sve što treba da znaš ako mi se nešto desi”. Jovanka je podnijela najveću žrtvu za Tita.
Nakon 33 godine borbe za Titovo nasljedstvo tijelo ju je izdalo. Završila je beogradskoj bolnici s poodmaklom fazom raka. Dehidrirana, izgladnjela, s ranama po bedrima i jednoj velikoj na prsima, poremećajem tlaka primljena je u beogradski Urgentni centar.
Život iz inata
„Živim iz inata“, rekla je beogradskom dnevniku Politika, u zapaženom intervjuu koji je dala Nadi Torlak. Predstavila se kao žrtva zavjere moćnih ljudi, Nikole Ljubičića, (Titova šefa generalštaba), Staneta Dolanca (Slovenca, jugoslavenskog ministra unutarnjih poslova) i njihovih suradnika. Miro Simčić, autor knjige “Žene u Titovoj sjeni“ tvrdi drugačije: da se Jovanka Broz, kao Titova žena, miješala u sve: od izbora kadrova do kreiranja politike, pa se zamjerila cijeloj vojsci ljudi. “Jovanka ne smije izaći van iz kuće jer se boji da će je netko od stotina ljudi koje je unesrećila, ostavila bez posla ili napravila neku spletku, pljunuti ili možda čak napasti “, misli Simčić.
Titovu udovicu opisuje kao paranoičnu ženu, s opsesivnim poremećajem, opasnu po Titov život, tvrdo uvjerenu u vlastitu karizmatičnost. Jovanka je dokazivala da je u rodu s Nikolom Teslom. Ponašala se kao kraljica, iako je zapravo imala snažan kompleks vlastitog ličkog seljačkog podrijetla. Simčić je, što je puno važnije, uvjeren u to da je Jovankina politika zapravo izravno utjecala na dolazak Slobodana Miloševića na vlast – dakle, na cijelu povijest slavenskog juga.
Prema njegovu mišljenju, Jovanka (čiji utjecaj na Tita opisuje riječima “užasavajući “i “ubitačan“) je bila presudna kod Titovog obračuna s nizom liberalno demokratski nastrojenih političara u Sloveniji (Stane Kavčić), Hrvatskoj (Tripalo i Savka) i Srbiji (Latinka Perović, Marko Nikezić). Utjecala je i na smjenu Aleksandra Rankovića, Titova ministra policije, a osobnim je intrigama izravno utjecala na micanje Ivana Miškovića Brka, šefa vojne Kontraobavještajne službe, osobno beskrajno odanog Titu. Ona je sama, navodno, imala ambiciju postati jugoslavenska Indira Gandhi ili Sirimavo Bandaranaike.
Oslanjajući se na radove nekih drugih povjesničara, poput Vladimira Dedijera, Simčić vjeruje kako je Jovanku Broz Titu “namjestio“ Ivan Stevo Krajačić, moćni ruski čovjek na Balkanu.
Na velike ambicije Jovanke Broz ukazuje i Bijela knjiga u kojoj je, na osnovu razgovora s vodećim Titovim suradnicima, izloženo more žalopojki komunističkih moćnika koji su se žalili na nju. Nije ih povezivala ni neka politička ideja, ni nacionalnost, već samo i jedino ogorčenje Jovankom, ženom koja je čak i Tita učinila “žrtvom obiteljskog nasilja“.
Njihova presudna svađa, piše ovaj autor - pozivajući se na Staneta Dolanca - odvijala se na Brijunima u ljeto 1978. godine.
Počela je u 10.30 ujutro, a trajala do 17 sati. Jovanka je nervozno pušila cigaretu koju je zatražila od Dolanca (inače je malo pušila) i počela uvjeravati Dolanca da se dvije mlade Titove maserke, sestre Grbić, trude zavesti Tita. Tad je krenula svađa kakvu Dolanc, kako piše Simčić, “nije čuo u cijelom životu iako je u Hrastniku živio u rudarskom bloku u kojem se svašta događalo. “Jovanka je Tita zvala “izlapjelim starkeljom“, a on nju “ličkom bukvom “…
U 17 sati Tito je pokleknuo; napustio prostoriju i pobjegao od nje. Na put u Aziju otišao je sam. Dugo su telefonski razgovarali dok je Tito bio u Bajkalu, a kad se vratio s puta, zatražio je od osoblja da aranžira darove koje je donio. Vidjevši ih, Jovanka je navodno podivljala - potegla je stolnjak pa su svi darovi s treskom pali na pod, uzela je s poda jednu kutiju i bacila je na Tita. To je ista priča koju priča i Nikola Ljubičić.
On je podivljao i rekao: “Nestani iz moje sredine, prokleta Ličanko…“ Tako je, zapravo, iako ne i zakonski, okončan brak započet 1952. godine, između lidera najvećeg pokreta otpora u Europi, i 32 godine mlađe pripadnice njegovih snaga…
Tako tvrdi Miro Simčić. Jovanka Broz negira tu priču, kao i većinu drugih.
Zašto je Jovanka izazivala toliki strah, i takvu mržnju, da su toliki međusobno suprotstavljeni režimi, desetljećima održavali režim kućnog pritvora?
Mnogi vjeruju kako je Jovanka “ključarica tajni. “S jedne strane, ona je tri desetljeća bila na samom izvoru svih najpovjerljivijih informacija bivše države. Preko Tita, ona je pod sobom imala KOS i UDBU, a preko nekih drugih sebi bliskih ljudi, i informacija nekih drugih službi. Jovanka je u Jugoslaviji znala sve o svima. Kako o onima koji su bili u Partiji, tako i onima koji su bili protiv nje. I o onima koji su bili u Partiji pa su bili protiv. Jovanka je imala uvid u popise stranih špijuna – barem onih za koje su jugoslavenske službe znale. Jovanka je bila nasljednica golemog bogatstva - i time je navukla mržnju na sebe. Dio imovine je, kako ćemo kasnije pokazati, pokraden – nisu to činili nekakvi kokošari, nego ljudi koji su predstavljali državni vrh – pa je njena izolacija i takvim moćnicima bila korisna.
Bole nas laži
Bole nas laži koje čitamo i slušamo po medijima. Jer, jednom napisano teško itko od nas može opovrgnuti pa makar se radilo o golemoj laži. Zato se ja u ime Brozovih trudim da istina bude izrečena - govori svoju istinu o Jovanki Titov unuk Joška Broz (66) koji pripada beogradskom dijelu porodice Broz. On je jedan od rijetkih koji se ne susteže govoriti. Joška Broz ponosan je na djeda, njegov život i povijesnu ulogu, a o Jovanki ima povoljno mišljenje.
Prilikom ocjenjivanja Jovanke valja, naravno, imati na umu nekoliko elemenata.
U prvom redu, brak Jovanke Budisavljević i Josipa Broza – posmatran kao građanski brak – prema svemu što o njemu znamo, pretežitim dijelom bio je rijetko skladan brak. Malo je supruga koji dvadeset godina svojoj ženi kuhaju kavu. Svjedoci navode kako je ovakav stav istinit. Do svađa i mimoilaženja došlo je tek sedamdesetih, pred kraj. No, svađe nisu imale unutarnji povod. Nisu to bile svađe muškarca i žene. To su bile svađe u čijem je nastanku presudno djelovao kontekst. Josip Broz Tito vladao je Jugoslavijom, državom sastavljenom od šest republika i naroda, te mnoštva nacionalnih manjina, u sustavu bez višestranačke demokracije, s jednom vrstom dvora, koji je žestoko odudarao od prirode poretka. Dvor ne ide s komunizmom, no valja znati da su zakoni dvora uvijek isti. Na dvoru se koterije bore za naklonost vladara, za milost. Onaj tko je bliži prijestolju, bliži je i blagajni. Međuljudski odnosi su presudni, ne stručnost. Zato su intrige ključno sredstvo uzdizanja i rušenja, napredovanja i padanja.
A Jovanka je bila prva do kralja. U igri je dugo izdržala. Posmicala je mnoštvo suparnika i protivnika, stvarnih i izmišljenih. Tek kad su se mobilizirali protiv nje, svi zajedno, u jednoj, neprincipijelnoj koaliciji, uspjeli su je odvojiti od Tita. Njemu je, de facto, Partija razorila brak – ali nije to bilo prvi put. Komunističkim revolucionarima Partija je uvijek bila iznad privatnog života. I kad se u Moskvi, koncem tridesetih, morao odreći Lucije Bauer, u jednom ponižavajućem činu priznavanja vlastite nebudnosti – predbačeno mu je kako nije otkrio da je Lucija Bauer njemačka agentica – Tito se posuo pepelom i rekao: moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh.
Bilo je to možda najveće poniženje u 88 godina dugom životu, životu koji je vidio uspona i padova. Zato, što je imao iskustvo podčinjavanja, Broz je ovladao i vještinom uspinjanja. Savladao je najvećeg protivnika – sebe, i opstao na tronu do kraja. Jedan je od rijetkih vladara na Balkanu, koji je umro u krevetu, voljen, slavljen i obožavan, do razina kulta koji nikad prije nije viđen. U većini anketa popularnosti danas, Tito redovito pobjeđuje sve svoje prethodnike i sve svoje nasljednike.
Joška Broz brani uspomenu na slavnoga djeda.
Joškina oca Žarka, Tito je dobio u braku sa svojom prvom suprugom ruskinjom Pelagijom Belousovom od milja zvanom Polka.
Polka je pošla za Tita sa svojih svega 14 godina. Rana udaja bila je uobičajena te 1918. Rodila mu je četvero djece, no jedini je preživio Žarko. Susrela se s njim u Moskvi 1935. no prema Dedijerovoj biografiji, žestoko su se posvađali jer je navodno zanemarivala sina. Uslijedio je razvod. Joška je djetinjstvo i mladost proveo u istom dvorištu s Titom i Jovankom.
- Zvao sam je tetka Jovanka. Bila je izuzetna osoba. Strašno mi je kad slušam i čitam kako je opisuju kao ženu koja je maltretirala mog dedeka. Doduše, ponekad je imala tešku narav. No samo je tražila disciplinu za razliku od Tita. On je pak bio voljan svakoga saslušati i popričati pa se nekad upuštao u razgovore koje si Jovanka nikada ne bi dozvolila. Kad je bila blizu njega, sprečavala ga je u tome, ali ne iz zlih namjera - priča Joška kojeg je Tito odgajao od njegove treće godine zajedno s njegovom mlađom sestrom Zlaticom.
- Tetka Jovanka brinula je o dedeku više nego sama o sebi. Istina je da se voljela fino odijevati, ali posebnu pažnju pridavala je odjeći koju je pripremala za Tita. Svaki dan znala je koje ga obaveze čekaju i u skladu s tim slagala mu je čarape, kravate, košulje i odijela. Isto tako mu je kuhala jer je pazila na njegovo zdravlje. Znao joj je reći da odmori, pročita knjigu i da ne treba gubiti vrijeme na poslove za koje imaju ljude koji su za to plaćeni. Ali, znala je ona da Tito voli sve što ne bi trebao pa mu je draža bila krmenadla od brokule i purica s mlincima od čušpajza. Kako bi ga koliko-toliko dovela u red, sama je spremala ručak i večeru – nastavlja sentimentalno Joška.
No Joška i sestra Zlatica jeli su u kuhinji s djecom poslužitelja, osim ako ih je ‘dedek’ zvao da ručaju s njima. Prisjetio se kako je znao za dedeka prošvercati masan odrezak, no jednom je na poziv Tita premro od straha. Kad ga Tito zove, mora da je nešto zaribao. Bila mu je to prva pomisao jer je bio nestašan dječak i razigran momak. Bili su zajedno u lovištu, Dobanovačkom zabranu. Tito je hitno poslao po njega, a Joška se preznojavao putem razbijajući glavu pitanjima što li je napravio, jer se nikako nije mogao sjetiti nedavne psine.
Tito ga je čekao u malom salončiću pokraj kuhinje. Sjedio je za stolom i ozbiljnim glasom pitao Joška:
“Što ćeš jesti?”
Biftek – rekao je Joška s knedlom u grlu. “Ne, ne, ja ću biftek, a ti krmenadlu, nemoj se ti mučiti zbog mene.” Joški je bilo lakše vidjevši da nije on ništa zgriješio, već da će “zgriješiti” dedek. Donesu oni jelo, a Tito će: “Sad da nas nitko ne uznemirava!” Pomislih opet – auuu, sad će biti svašta. Čim su izašli, zamijenio je tanjure. “Ma dosta mi ih je, ne daju mi da jedem!”
Odmah sam mu rekao da sutra točno u jedan sat popodne bude kod stare vile, tamo gdje smo mi iz osiguranja često roštiljali. Već u sedam ujutro donio sam prase, i do 12 je bilo pečeno. Izrezao sam mu plećku, ostavio da se ohladi na lepinjama. Dojurio je sretan kao malo dijete. Odmah je dojurio i doktor i krenuo prema njemu, pa sam povikao: “Je li? Šta ti hoćeš bre? Valjda je to moj djed, ja mu želim sve najbolje, nosite se k vragu!’
I dok sam se ja s njima svađao, on je brzo pojeo svoju porciju svinjetine. Svaka dva sata sam zvao u vilu da pitam kako je, sve dok mi navečer nisu rekli da spava mirnim snom, sretan i zadovoljan, priča Joška. Dedeku nije bilo bolje hrane od domaće peradi i purice s mlincima. Joška je za djeda nabavio boksove i napunio ih pilićima, puricama i guskama jer uvijek bi se sjetio kako je djed rekao: “Kakvo je to pile koje nije govna kljucalo?”. Svaki dan odmorio bi uz čašu viskija.
No bili su to trenuci bez Jovanke. U protivnom, kaže Joška, teško da bi Titek vidio krmenadlu.
- Ona ga je sprečavala da uživa u masnim jelima. Činila je to iz ljubavi. Vjerojatno bi i to zlobnici preveli kao njezino iživljavanje, što nema veze s istinom. Bila je normalna žena, ali izuzetno fina. Nikada nije vikala na nas djecu. Sjećam se da se, kada bi mi se obraćala, osjećalo poštovanje u njezinom glasu. Dijelila bi mi životne savjete nenametljivo. Pitala kako je u školi i isticala, poput Tita, da se trebamo potruditi da živimo od svog rada jer samo tako ćemo svijetu pokazat tko su Brozovi.
Prorekla nam je sudbinu – rekao je nasmijano – jer, ni 33 godine nakon Titove smrti njegovi nasljednici nisu vidjeli niti jedan zlatnik. Političari se izmjenjuju i s jednakim žarom im obećavaju da će dobiti što zaslužuju. Očito misle da ne zaslužuju ništa jer upravo su to i dobili.
- Tetka Jovanka podržavala je da u školu idemo bez pratnje i autobusom poput ostale djece. Ma bilo je to takvo vrijeme tada. Tito je znao uživati u životu i luksuzu, ali ništa sa sobom nije ponio u grob. A i ono što je nama ostavio, drugi su uzeli, tako da na kraju i živimo njihovu filozofiju i to je u redu, pripovijeda Joška.
- Da vam pojasnim koliko smo bili prizemni. Danas se djeca imućnih druže samo s takvim mladima iz svoje klase. Ja sam kao Titov unuk za najboljeg prijatelja imao dječaka čiji je otac bio smetlar, a drugi je bio sin samohrane majke. Volio sam ih i odlično smo se igrali i zabavljali. Nikakve klasne razlike nas nisu mogle razdvojiti jer to zapravo tada nije ni postojalo – kaže Joška.
Ona koja je bila “bič božji” za Joška i sestru bila je tetka Marija.
- Dok Jovanka glasa nije povisila na nas, tetka Marija se nije libila kažnjavati. Zato mi je Jovanka bila oličenje finoće. Ali krasila ju je ljubomora kad je Tito u pitanju. No, to je bilo samo zato što ga je jako voljela. Ne treba joj to zamjerati. Ponekad je znala prijeći granicu, ali sigurno nije ništa radila protiv njega. On ju je obožavao, a ona njega iznimno voljela i radila samo u njegovu korist. Sve ostalo su bile laži, što se kasnije i dokazalo – opisao je odnos Jovanke i Tita.
Rastanak s Jovankom, kaže, Tito je teško podnio. Navikao je na njezinu svakodnevnu brigu o njemu. Druge ruke slagale su mu košulje, kravate i čarape i Joška kaže da je istina da je Jovanka to posebno radila “jer je radila s ljubavlju.” Dok je Tito u ljubljanskoj bolnici provodio zadnje dane, prva dama Jugoslavije bez razmišljanja je sjela u automobil i odvezla se iz Beograda da ga vidi.
- Otišao sam do njegova kreveta i rekao mu da je ispred bolnice. Samo je kratko odgovorio: “Ja sam svoje rekao!”. Jovanka se isti dan vratila u Beograd – kaže Joška.
>>> Kaj drugog dijela