Ponoć i dvadeset je, već je utorak. Na televiziji je dokumentarac o indijskoj ekonomiji. Svejedno ne mogu zaspati. Prošla su dva sata. Sklapam oči. Otvaram oči. Četiri i trideset. Ustajem. Navlačim odjeću. Mamurno trljam zube. Sjedam u auto. Kupim kolege. Izbacujemo se na brzu cestu. Žderemo asfalt prema Sisku. Skrećemo prema Žažini. Ne razgovaramo, svi smo pospani. Na znaku piše Petrinja. Prošlo je šest sati. Razoreni centar izgleda sablasno u polumraku. Nazubljeni ostaci nekadašnjih zgrada i domova sijeku granitno nebo. Tabanamo pločnikom. Glavnom ulicom klizi Dumbović u službenom autu. Maše. Nestaje iza ruševine. Novi potres. U daljini pada crijep, odjekuje praznim bivšim gradom. Prvo javljanje uživo. Kolegica stišće mikrofon. Brza izmjena telefonskih dogovora. Trk u auto. Zatvaranje vrata. Gas. Gdje? U selo Pecki. Vijugave, napukle ceste vode nas u mjestašce južno od Petrinje. Stradalo je, gadno. Osim nas i ekipe koja dolazi oživjeti telefonske žice, nema nikoga. Kuće su iskrižane pukotinama. Cigle leže izvaljene kao mrtvaci na poljima. Iz jedne garaže izlazi čovjek s brkovima i vunenim terlucima. Zlatko Abramović se zove, predsjednik je mjesnog odbora. Prije par dana se posvađao s Trutom, tražio je da upišu štetu za cijelo selo, ne samo za njegovu kuću. Riječ na riječ, šef civilne zaštite mu je rekao da izađe iz ureda. Dom mu je neupotrebljiv. Dijagonalne pukotine. Građen je u obnovi. Nikad nije vidio troškovnik. Ne zna što je u zidovima. Vratio se iz rata, bio je dragovoljac, prva crta mu je bila doslovno pred kućom. Ovom koje više nema. Podrum koji je sam izgradio preživio je potres. Bez značajnih šteta. Zlatko plače. Gleda negdje lijevo od nas. Lijevo od srušenih zidova. Odlazimo. Zatvaranje vrata. Dalje? Glina. Zovemo dogradonačelnicu Branku. Poziva nas kod sebe, kaže da ima jedan slučaj. Parkiramo, njen muž nas uvlači u kuću. Gospodin Dinko kuha kavu, javlja se na telefon, dodaje ga ženi i spokojno razgovara o glazbi. Zapisuje. Branka galopira kroz kuću, paralelno priča na dva mobitela, viče o kontejnerima, kampericama, majkama i djeci. Stavlja i skida naočale. Raščupana je, crknuta i rastrgana. Ispaljuje se iz kuće u rabljenom terencu, pratimo je. Vodi nas u centar grada, diže ručnu, izlazi i pokazuje prstom u starog bijelog Passata. 'Sve im reci', dovikuje osobi na suvozačevom sjedalu. Branka nestaje. Vrata auta se otvaraju. Krhka žena izviruje iza zamagljenih stakala. Primjećujemo mršavog muškarca za volanom. Na stražnjem sjedalu tri curice. Devet, sedam i tri godine. Tu su, kažu, od potresa. Osam dana. Ne žele natrag u podstanarski stan. Djevojčice su prestravljene, nema šanse da uđu pod ikakav krov. Provalili su im u stan trećeg dana. Stražare tu, nabijeni u Volkswagenu i čekaju. Dovezli su im kamper. Oronuo je, prokišnjava, unutra je kaos. Smrdi. Dragica nije htjela pustiti djecu unutra. Đuro se slaže. Curice se igraju. Najmlađa je prehlađena. Curi joj krv iz nosa. Snimamo, javljamo, odlazimo s grčem. Nakon deset minuta zvoni mobitel. Pa opet. Pa opet. Pa opet. Ljudi masovno traže kontakt obitelji Lazić. Dajemo ga. Idemo dalje. Prema Petrinji. Dolazi Plenković, govorit će nešto. Koga briga. Svejedno idemo. Dijelimo se u dvije grupe. Kolegice idu u vojarnu, preslušati što će ovaj pričati, a mi ćemo za Strašnik. Tamo je kaos, čujemo. Ipak, ajmo na trenutak zastati kod onih ljudi u autu. Ajmo, idemo vidjeti treba li im još išta. Parkiramo, izlazimo, trčimo. Dragici je mobitel prilijepljen za uho. Ispričava se, zahvaljuje se, odbija ponude. Zatrpavaju je pozivima. Zovu je iz cijele Hrvatske. Nude joj kuću, vikendicu, stan, bilo što. Ne želi se maknuti od svog doma. Ni ona ni djeca. Dolaze i drugi. Iz auta izbacuju deke, dječju odjeću, kape, šalove, rukavice, lijekove, grijalice, igračke. Sve. Curice doslovno vrište od sreće. Neki čovjek je nazvao Dragicu i ponudio joj osam tisuća eura. Odbila je. Pitao ju je želi li kontejner. Pristala je. Doći će u subotu. Prije toga su joj javili da će poslati ispravnu kampericu. Sjedamo u auto, nestajemo. U retrovizoru djeca isprobavaju nove jakne. Gas. Pravac Strašnik. Tamo je kaos. Tamo, prije groblja kuća, stoji prometni znak. Jedva se razaznaje ime naselja od naljepnica navijačkih grupa. Došli su, pomogli su. Mještani su zahvalni. Tomislav Šubić je zahvalan. Priča nam kako je čuo da su se u temelje kuća koje su se ovdje obnavljale bacale trule grede da se dobije na volumenu. Ljut je. Smije se, ali ljut je. Poziva političare da pomognu ljudima. Za to vrijeme Plenković i dalje nešto priča u Petrinji. Nema više kuću, urušio mu se krov. Idemo dalje. Milan Škornjak živi u srcu mjesta. Dvadeset godina se kolje s državom zbog loše obnove. Nismo ga našli. Njegov sin nam jednostavno demonstrira o čemu ćaća priča. Nogom trlja rubove kuće. Materijal se osipa kao pijesak. Vozimo dalje, kroz pregaženi Strašnik. Ljudi se penju po krovovima kao ptice. Životinje preplašeno tule u štalama. Idemo dalje. U Majske Poljane. Kažu nam da je tamo zapeo čovjek, zove se Rade, još od potresa. Nema ceste do njega. Vojska je ne može probiti, ostalo je još osamsto metara za raščišćavanje. Do njega, do Rade u Brnjeuškama broj 99. Karoserija vibrira dok milimo kroz selo. Majske Poljane, ovaj fantazmagorični toponim, više ne postoji. Skršen je, uništen, razvaljen, razbijen i smrvljen. Kuće koje su bolje prošle izgledaju kao križaljke. Ostalih nema. Podsjećaju na sadržaj pepeljare. Nečiji domovi sad su amorfne hrpe ničega. Jeziv osjećaj, strašan i proganjajući, gledati te ljude dok fizički pretražuju ostatke života. Pratimo vojne kamione, zacrtali smo u glavu da moramo doći do Rade. Ne možemo. Ne ide. Ljubazni starac odvaja pogled od satrvenog ognjišta i polako nam prilazi. Naslanja se na prozor. Ne ide dalje, prijatelju. Ne možete do Rade. Traktor tamo ne može. Čvornatim prstom upire u kartu na našem mobitelu. Nema dalje. Kraj puta. Čovjek se ispričava jer nije mogao više pomoći. Okreće se, gleda u razvaline u kojima je živio. Treba li mu išta? Ma kakvi, kaže, ima dovoljno. Suludo. Bolno. Hrabro. Okrećemo se, izvlačimo se iz Majskih Poljana, dalje od ovog skromnog svijeta spremnog na ispriku jer ne može više pomoći, čak i kad ne mogu sami sebi pružiti pomoć. Kasnije doznajemo da je Rade u redu. Klub off road vozača došao je do njega prije nekoliko dana. Vidjeli smo snimku. Još uvijek nam nije jasno kako su projahali onuda. Kolegica za to vrijeme u Glini hvata gradonačelnika. Ispituje ga gdje je dosad, što radi i čime se bavi. On prosipa frazetine. Nema konkretnog odgovora. Plenković ga opravdava. Prisjećamo se hektične Branke. Na izlasku iz kuće me pitala što mislim koliko može ovako izdržati. Ne znam. Dan. Dva. Pet. Tisuću. Ne znam. Dalje, idemo dalje. U Gredu, kraj Siska. Tamo je obitelj Cerovski. Posjetili su ih kolege iz druge smjene prije par dana. Muž, žena i dvoje djece, Gabrijel i Tea se zovu, spavali su u autu od potresa. Do danas. Čovjek, želi ostati anoniman, poslao im je kontejner. S grijanjem. S krevetima. Sa svime. Stiže i sanitarni čvor. Miro Cerovski je ganut. Žena mu Slađana teško govori. Djeca kao djeca. Urlaju, smiju se, trče okolo. Dobro je. Spavat će na toplom. Idemo dalje. Putem nalijećemo na obitelj koja se grije uz vatru. Ima ih trinaestero, kažu da se prezivaju Jurković. Dobili su kamper, pričaju nam, ali neupotrebljiv. Polomljen. Pun škorpiona. Pokazuju snimke. Djeca trče oko plamena. Žena presvlači bebu na madracu ispod cerade, na otvorenom. Volonteri su u međuvremenu priskočili, dovezli su im novu kampicu. Opremljenu i napunjenu svim potrepštinama. Čovjek zahvaljuje. U naručju mu urla beba. Idemo dalje. Gdje? U Šatornju, kod braće Kruhović. One braće koji su i prije potresa živjeli kao životinje, bez struje i čiste vode. Gore u šumi, usred ničega, u mraku i blatu. Trenutno je samo jedan brat gore. Drugi je u bolnici. Auto brekće preko razlokanog puta, preko mulja, rupa i lokvi. Ne nalazimo kuću u tami. Zapet ćemo. Kiša se pojačava. Auto ne može dalje. Nema smisla. Doći ćemo ujutro. Možda se malo osuši. Možda budemo mogli pješke. Zaustavljamo čovjeka na putu, poznaje braću. Kaže da im je obišao kuću prije par dana, donio im je svega. Idemo dalje. Moramo provjeriti još jednom onu obitelj u Glini, u bijelom Passatu. Parkiramo. Tu su. Dragica priča na mobitel. Đuro ganja djecu. Najmlađa izlazi samo u čarapama. Majka poklapa slušalicu, kori je. Dijete proviruje iza kovrča. Nestaje u autu, iza zamagljenih stakala. Pozdravljamo ih. Gas. Prema Zagrebu. Odavno je noć, prošlo je 18 sati. Odozgo udaraju krupne kapi. Brisači ih lijeno razmazuju po staklu. Auto proizvodi neobičan zvuk. Valjda je sve u redu. Iskrcavam kolege. Zatvaram vrata. Shvaćam da smo cijeli dan divljali po Baniji i nismo vidjeli niti tisućiti dio užasa, sloma i boli koji su proživjeli i koji i dalje proživljavaju svi oni ljudi koje smo godinama, postepeno, odlučili zaboraviti. Tu, kraj nas, ni sat vremena od Zagreba. Od velikog glavnog grada. Od blještavih svjetala, fontana, spomenika i žičara. U mraku. Bez doma.