Na dan kad je objavljeno da je od koronavirusa umrlo čak 92 ljudi, Andrej Plenković obilježio je izlazak iz izolacije opširnim intervjuom u kojem je tek na jednom mjestu spomenuo umrle.

Dok se na čak sedam mjesta obračunao s oporbom.

"Žao nam je zbog svih koji su izgubili svoje najmilije", kazao je Plenković u intervjuu Globusu. I to je bilo sve. Nije moglo biti hladnije. Bešćutnije. Bezosjećajnije.

Mogao je premijer Plenković, na dan kad se ukupan broj umrlih u Hrvatskoj dodatno primaknuo brojci od tri tisuće, a zemlja se i dalje nalazi na vrhu zemalja po incidenciji i broju umrlih, reći mnogo toga.

Kao umjetni premijer

Mogao je izraziti sućut zbog umrlih, a ne samo spomenuti one koji su izgubili svoje najmilije. Mogao je izraziti žaljenje zbog visokih brojki, mogao je priznati grešku, preuzeti odgovornost, najaviti da će sada biti bolje, mogao je pokazati ljudskost.

Ovako, zvučao je kao algoritam. Kao umjetna inteligencija. Kao birokrat.

Situacija u Hrvatskoj zahtijevala je ljudsko obraćanje lidera koji je najveću krizu proveo na svom tavanu, dok su zbog njegove politike svakodnevno umirale desetine ljudi. Angela Merkel nedavno se duboko ispričala i poručila kako je "cijena koju plaćamo brojem umrlih naprosto neprihvatljiva".

Plenković takvo nešto nikad nije izgovorio.

Zastrašujuća hladnoća 

Nitko zbog ovog kaosa nije podnio ostavku, nitko nije smijenjen, nitko nije snosio odgovornost, dapače, HDZ poručuje da će se o odgovornosti govoriti naknadno. Nitko se nije ni ispričao, priznao grešku, izrazio žaljenje.

Najmanje premijer Plenković.

Zastrašujuća je hladnoća, dehumaniziranost, taj manjak empatije kod predsjednika Vlade, onoga koji se voli nazivati liderom. Onoga koji se voli nazivati šefom demokršćanske stranke. Onoga koji se voli povezivati sa Crkvom i vjerom.

Na dan kad je umrlo 92 ljudi od korone, Plenković nije mogao plasirati više od jedne usputne rečenice.

Ali je zato iskoristio priliku da promovira sebe i svoju Vladu, svoju politiku i svoje uspjehe, kao i da kritizira oporbu zbog "miniranja Stožera" i zbog "dubokog nerazumijevanja" ove krize.

Odsustvo ljudskosti

Međutim, ako itko pokazuje nerazumijevanje, onda je to Plenković sa suradnicima. Pokazuje to politikom koja je dovela do eksplozije zaraženih, pretrpavanja bolnica, manjka respiratora, manjka zdravstvenog osoblja, totalnog gubitka kredibiliteta Kriznog stožera - ali ne zbog kritika, nego zbog svojeg oportunizma i kalkuliranja. 

Ali pokazuje to i odsustvom bilo kakve empatije, ljudskosti, pa i liderstva.

Jer liderstvo je i izražavanje žaljenja, pokazivanje osjećaja, razumijevanje za tuđu patnju, liderstvo je i isprika, i priznavanje odgovornosti, i traženje oprosta.

Cijeli Plenkovićev intervju bio je obojen političkim PR-om.

PR je i slabost

Ali PR ne uključuje samo skrivanje slabosti, udaranje po protivnicima i samohvalu. PR uključuje i priznanje greške i pokazivanje slabosti.

Ako ljudi pate, obolijevaju i umiru, ako ljudi gube svoje najmilije, ako su zastrašeni i uplašeni, ako su izgubljeni i zbunjeni, onda im je potrebna sigurnost, a pritom im neće pomoći ispeglani premijer koji se silazi s tavana i ponaša kao da nema nikakvih problema. Kao da je sve pod kontrolom.

I upravo taj isforsirani privid kontrole otkriva manjak kontrole. I izaziva nesigurnost. 

Plenković se više bavio kritičarima i oporbenjacima, nego umrlima i zaraženima. Pozivao je na zajedništvo, iako ničime nije pokazao kako i sam može biti dio tog zajedništva. 

Prvo izoliran na tavanu, a onda distanciran u PR intervjuu. 

U intervjuu Plenković se žalio da se njegova Vlada "suočila s najviše različitih kriza u mandatu". On je ipak najveća žrtva.