Suprug Borislav i ja bili smo Vukovarci sa zagrebačkim adresama, ali Vukovar smo uvijek doživljavali kao svoj grad. Kada su pozvali dragovoljce da ga dođu braniti, moj suprug i njegov brat blizanac Slobdan-Pavao odmah su se prijavili. Nisam ih pokušala zaustaviti. Imali smo osjećaj dužnosti biti tamo, braniti taj grad na Dunavu. I tako sam 24. rujna 1991. godine spakirala torbe suprugu i sinu Davoru koji je tada imao nepunih 18 godina. U torbu sam im stavila sve što se dalo spakirati, priložila čokolade i grožđani šećer, prisjetila se 2019. godine Štefana Mudri (68) zadnjeg susreta s nestalim suprugom. Njega i brata Beli Orlovi zarobili su na Mitnici nakon pada grada, odveli u Vučedol, potom u Negoslavce gdje im se gubi svaki trag. Štefanin sin završio je u logoru.

- Kad je odlazio, suprug mi je rekao da čuvam našu tada 12-godišnju kćer. U Vukovar su ušli kroz kukuruze. Javili su mi se da su stigli, a sve ostale informacije saznavala sam od bratića Siniše Glavaševića. Ali, predosjetila sam da će se dogoditi zlo. Još prije pada grada molila sam se Majci Božjoj i kroz molitvu je upitala ima li nade za taj naš grad i te naše ljude. Pred očima mi je bljesnula naša crkva u ruševinama i Majka Božja kako kleči i moli. Kao u crtiću pokušala se izdići iz tog kamenja, ali je opet kleknula nazad. I to mi je na neki način bio odgovor, znala sam što se događa - prisjetila se Štefana. Imala je 40 godina, odgovornost prema kćeri školarki i samo jedno pitanje: gdje su joj suprug, šogor, nećak i sin. Ono što je uspijevala saznati iz svakodnevnih telefonskih kontakata sa Sinišom Glavaševićem bilo je da su živi, da su Borislav i Slobodan raspoređeni na minobacače na Mitnici, a Davor i njegov bratić Hrvoje također na položajima. Sve do krvavog 19. studenog 1991. i pada grada.

- Čula sam da su u njihov podrum upali Beli orlovi baš dok su trajali pregovori. Njih 11 su zarobili, odveli na Vučedol, kasnije predali vojnoj policiji. Odvezli su ih u Negoslavce gdje im se gubi svaki trag.Nikoga od njih do danas nisu pronašli. Moj sin je zarobljen u Borovo commerceu i završio je u logoru Stajićevo, kao i moj nećak. Bili su to teški trenuci. Da nađemo supruga i njegovog brata, pokušali smo sve. Svi zajedno. Svugdje smo bili, tražili, raspitivali se. Molili, nosili slike za Međunarodni i naš Crveni križ. Stalno smo se pokušavali negdje probiti, ali ništa. Do današnjeg dana ih nema - tiho je pričala i zahvaljivala što joj je bar sin živ stigao kući. Trenutak kada im se pojavio na vratima pamtit će dok je živa.

- Moj sin je iz logora Stajićevo pušten kući na Svetog Nikolu, njegov bratić tek u kolovozu iduće godine. Kako nije imao ključ od kuće,lupao je po vratima haustora, gol, bos i prljav. Taj trenutak je toliko emotivan da ga čovjek ne može riječima opisati. Što je najzanimljivije, naš pas Bobi bio je nemoguć dva dana prije sinova dolaska. Išao je od jednog do drugog, grebao šapom, tražio van, grebao po ulaznim vratima... Sad znam da je osjećao da se sin vraća, a nije nam to mogao reći - sa sjetom je pripovijedala Štefana. Ima dana, kaže, kada je jako teško, a ima i dana kada bi čovjek rekao da živi normalno.

- Misliš da živiš normalno. Bilo je dana i kada bih plakala. Jako. Što vrijeme više odmiče, stoji mi knedla u grlu. Ponekad krene i suza, ali to više nije plakanje. Možda bih se trebala isplakati, možda bi tada bilo lakše - slijegala je ramenima i priznala da joj snagu daje troje unučadi. Da je čuje, suprugu bi poručila kako bi željela da ih vidi kako rastu i odrastaju. Vukovar i danas voli svim svojim srcem, i u njega odlazi svake godine. Prvi puta u njega je sa sinom ušla nakon mirne reintegracije 1998. godine. U pamćenje su joj još duboko urezani ružni osjećaji koje je tada proživljavala.

- Nisam bila na mjestu odakle je suprug odveden, niti u Negoslavcima koji su bili srpsko selo. Ja sam rođena i odrasla u Vukovaru, dunavsko dijete. I bilo mi ga je prestrašno gledati. Sve ono što si znao i tražio, toga nije bilo. Nisam mogla prepoznati kuću u kojoj sam se rodila, nagađala sam da iz šikare viri dimnjak kuće moje bake i djeda, jer se samo dimnjak i vidio. A nismo se usudili prići bliže misleći da je minirano - s tugom u glasu prisjetila se Štefana. Supruga je, kaže, dugo sanjala. Najteže bi joj bilo probuditi se i shvatiti da je to samo san.

IVA KVESIĆ 1942.-2023. Nije dočekala da sazna sudbinu muža: Iva ga je tražila više od 30 godina, a sad je preminula

- Bio je dobar čovjek, živjeli smo mirnim životom i lijepo smo se slagali. Vjenčali smo se 1972. godine u dvorcu grofa Elza u Vukovaru, radila sam u Knjižnicama grada Zagreba, on u automehaničarskoj radionici. Moj suprug i šogor nisu funkcionirali jedan bez drugoga, djeca su nam zajedno rasla i puno smo vremena provodili zajedno. Eto, rođeni su istog dana i nestali su istog dana - uz duboki uzdah završila je Štefana svoju priču. Nekada, dok je mogla hodati, svijeću je palila na Mirogoju. I za supruga, i za šogora i za sve nestale. Danas je ne pali nigdje.