Stojim na mostu kod bečkog kina Uranija. Noć je. Strah u zraku je moguće rezati oštricom. Pomiješan je s paranojom i gotovo glasnom histerijom neizvjesnosti. Pokušavam se približiti mjestu nesreće gdje je nekoliko minuta prije terorista ubio četiri i teško ranio 23 osobe. Nakon toga je i sam ustrijeljen od ruke specijalne jedinice WEGA.
Svi su sumnjivi. Policija uperuje pištolj u svakog rijetkog prolaznika na cesti. Vrijeme je zamrznuto. Stoji javni prijevoz sa putnicima, ljudi leže na podu restorana, neki su ostali zarobljeni za radnim stolom. Urednik nešto priča s druge strane mobitela, a ja pokušavam ostati koncentrirana na poziv, pribavljanje aktualne informacija i u isto vrijeme pratiti što se događa oko mene. Svake sekunde može me pogoditi hitac ili mogu odletjeti u zrak. To su samo neki od scenarija. Izložena sam. Kada se dogodi teroristički napad tada niste pripremljeni za izvještavanje. Zaboravite na pancirku i kutiju hitne pomoći.
Odjednom na tom mjestu, samo par metara udaljenosti od tijela žrtava i teroriste staje auto s maskiranim muškarcima. Otvaraju vrata, sjede unutra s puškama u ruci i gledaju u mene. I jedan od njih mi kaže da je to što ih snimam bez poštovanja, a zatim naglašava ''I mi smo samo ljudi''.
U tok trenutku i toj situaciji izgledali su mi nadljudski. Jedan događaj koji se dogodi neposredno od vas može ostaviti veliki utjecaj na vaš život. Neke stvari se izgube u hodu i toku razvoja događaja, ali meni je jedna stvar ostala duboko urezana u sjećanje na teroristički napad u Beču. To nisu tragovi krvi, histerija, izmučena lica ljudi koji su kroz maglu prelazili most nakon talačke krize, niti dezinformacija da je U4 u kojemu je bila zaglavljena moja prijateljica odletio u zrak. To je rečenica: I mi smo samo ljudi. Nije mi izlazila iz glave više od godinu dana.
Bilo je vrijeme da sjednem za stol sa tkzv. muškarcima s maskama i njihovim komadantom. Ovaj puta dočekali su me kao ljudi. S imenom i prezimenom, vidljivim obrazom koji stoji iza crne maske i kavom! Ovaj puta su izgledali manje kao nindže i više kao Apoloni.
Popričala sam s njima o svemu onom što ih čini ljudima, a ponajviše o osjećajima. Htjela sam se uvjeriti da nisu samo strojevi za ubijanje. Navukla sam nevidljivu pancirku i oboružala se profesionalnošću kako ne bi pokazala koliko sam ganuta njihovom gestom.
U bečkoj vojarni Rossauer za stolom sjedi WEGA zapovjednik Ernst Albrecht i tri pripadnika jedinice koji su željeli ostati anonimni M.E. (40), J.W. (32) i C.S. (33). Sva trojica odišu nevjerojatnom smirenošću. Albrecht se pridružio specijalnoj policijskoj jedinici prije 27 godina. 2006 godine je postao i njenim zapovjednikom. Karijeru je započeo kao patrolni policajac, a prošao je i školu za oficira koja je trajala dvije godine. Kaže kako su zaposlenici u WEGA-i jako dobri jer je i sam test iznimno težak pa i za interventne policajce. Veliku ulogu igraju tjelesna konstitucija, taktika pucanja, ali i psihologija, mentalno stanje osobe. Pripadnici specijalne jedinice su jako dobro fizički postavljeni, stručni, ali imaju dobru psihu i socijalnu kompetenciju. To sve mora biti provjereno, tvrdi zapovjednik Ernst Albrecht.
- Svaki policajac WEGA-e mora biti u stanju pružiti podršku patrolnim policajcima. Oni nastupaju u momentima kada eskalira nasilje ili se ulazi u stan uz primjenu sile. To podrazumjeva ulazak u zatvoreni prostore kroz vrata i kroz prozore. Mi smo prevenstveno veliki brat i pružatelj podrške patrolnim policajcima. Zbog više iskustva u policijskom životu možemo manjem bratu pružiti podršku u opasnosti. To nas ne čini boljim već samo specijaliziranijim policajcima – priča Albrecht.
Specijalna jedinica, koja je za razliku od ostalih, poznata po patroliranju među građanima Beča na spomen svog imena pobuđuje samo lijepe riječi. Čak i kod onih koji nikada ne bi dodijelili kompliment policajcima.
Pitali smo M.E. (40) kada se pridružio jedinici WEGA. Kaže da je to bilo 2007. godine, odmah nakon što je bio početnik u policijskoj školi. Dok su neke kolege gledale u smijeru prometne policije on je gledao u smijeru WEGA-e. Radio je tri godine kao patrolni policajac i nakon toga se prijavio na test.
- Bez pripreme je nemoguće proći test. Zahtjevno je i tjelesno i mentalno. Uzeo sam grupne pripreme i uspio ga proći. Fizičke pripreme su tekle uz puno trčanja, a obzirom da je bio test iz pucanja puno sam i pucao. Po pitanju psihološkog testa stvari su bile malo kompliciranije. Za to se ne možete nikako pripremiti. Mogu se naravno čitati knjige i pokušati se pripremiti s informacijama putem interneta, ali to zapravo nije ono na što ćete biti testirani – kaže M.E.
Što je to tako misteriozno i nepredvidivo u psihološkom testu nastavlja nam objašnjavati zapovjednik Albrecht. Psihološki test je pripremljen zajedno s psiholozima iz Ministarstva unutarnjih poslova. U fokusu je da se ispita ono što se očekuje od budućih WEGA-i.
- Uključuje timski rad, koliko je netko otporan na stres, koliko su mu brze reakcije. To su samo neki od segmenata iz psihologije koji su adaptirani u test. To nisu testovi na kojima trebate zaokružiti volite li štence i mačiće, da li ste strpljivi i da li ste dobar otac. Naravno da se obraća pažnja i na tu temu, ali dolazi do problema na testu ukoliko netko nije brz u reakcijama, fleksibilan u razmišljanju, nije orijentiran na rješavanje problema. To je vidljivo na testu i ne može se naučiti iz knjige. Ispitivanje traje sat vremena i može biti neugodno. To su pitanja u kojima konfrotiramo službenike sa raznim scenarijima. Odnosi se na to kako bi reagirali u određenoj situaciji. Drugo pitanje je : Zašto? Potrebno je objašnjenje. Kada netko kaže da bi nešto napravio i odgovori na to da je razlog tomu samo zato što je takav, neće zadovoljiti test, tvrdi Ernst Albrecht.
Dodaje kako je tu i pitanje: Što ti kažu prijatelji i kakva je njihova reakcija na to da želiš u WEGAu ili zašto želiš u WEGA-u? Ukoliko netko kaže da je sportski tip i želi dalje od policijskog okruženja jer mu je tamo prenaporno ili predosadno, to neće biti najbolja prezentacija.
- Kandidati moraju nositi i motivaciju i objašnjenja koja nisu '' ja sam adrenalinski junky''. To je krivo. Mi nismo klub nabrijanaca. Trebamo ozbiljno, pragmatično i profesionalno raditi – dodaje zapovjednik Albrecht.
Zaključujemo kako je za prolazak testa malo biti sportski tip. Fizičke radnje uključuju pucanje i taktičku parkuru. Tijelo i um trebaju raditi skupa u određenom scenariju. Potrebno se kretati, pucati i pratiti tok misli u isto vrijeme. Zadovoljiti se mora svih pet elemenata: tijelo, snaga, izdržljivost, pucanje- taktiku i psihološku dijagnostiku.
To je za rukom pošlo J.W. (32) koji otkriva kako je htio raditi u aktivnom policijskom poslu, u uniformi, ali da uključuje rad na otvorenom. U WEGA-i je 2 godine. Kaže da je svaki izlazak na teren iznenađenje. Svaki puta je to neka nova situacija. Pitate se što mu je u glavi nakon što navuče masku, pancirku, uzme oružje i krene na teren?
- Kada ste patrolni policajac nikada ne znate što vas čeka, a isto tako slično je i kod WEGA-e. Tijekom šest mjeseci specijalne obuke prolazi se kroz različite scenarije. To uključuje one bezazlene gdje se ništa ne dogodi do visoko rizičnih gdje se svašta dogodi ili se može dogoditi. Od poziva centrali do našeg dolaska na mjesto alarma potrebno je manje od 6
minuta. Bitno je zadržati stabilnost. Može se recimo dogoditi da na licu mjesta nema ničega. I s tim se također treba znati nositi. Čitav sustav je u spremnosti visokog alarma, a tijelo treba držati pod kontrolom da se u svakom trenutku može isključiti jer na licu mjesta nema ničega. No, prije svega morate biti spremni da će se dogoditi sve najgore i unatoč tome zadržati mirnoću i hladnu glavu, kaže J.W.
Lojalnost kao najviša vrijednost. To je bilo na umu C.S. (33) kada se 2015. godine priključio WEGA-i. Kaže kako se tamo veze razvijaju u prijateljstva i kolege su uvijek uz njega, nikada ga ne ostavljaju na cjedilu.
- Ulazimo zajedno u operaciju i izlazimo zajedno van. Skupa smo prolazili obuku i pouzdamo se jedni u druge unatoč tome što u stresnim situacijama svi funkcioniramo drugačije. Dosadašnje izlaske na teren brojim u nekoliko stotina puta. Na dnevnoj bazi je to zbog nisko rizičnih situacija kako bi podržali patrolne policajce, tvrdi C.S.
Albrecht kaže kako specijalne jedinice obično misle da su na višem hijerarhijskom statusu od običnih policajaca. Smatraju kako im je profesionalna zadaća usmjerena samo na dolazak terorista, otmice aviona i da su za ostale stvari prekvalificirani.
- WEGA je daleko od tog stava. Mi se krećemo među građanima i vozimo se u normalne ophodnje. Osam auta WEGA se vozi po Beču 24 sata na dan tijekom čitavog tjedna. Nakon što primimo kontakt od centrale naš prvi auto je na kritičnom mjestu bilo gdje u Beču - unutar četiri minute. Upravo nam taj stav da nismo ekskluzivni već radimo skupa sa drugim kolegama sve što je potrebno napraviti daje jako dobru reputaciju. Kada idemo u akciju ne smijemo zaboraviti da nam patrolne kolege osiguravaju ulaz u zgradu, drugi zatvaraju promet, zovu kućepazitelja za ključ. Kada bi to radili sami tada to ne bi dobro funkcioniralo i WEGA-e su svjesne toga. Ljudi koje uhitimo su po službenoj dužnosti predani kvartovskoj policiji gdje se odvijaju pisanje i drugi administrativni poslovi. WEGA se vidi kao alat da kolege dobiju svog počinitelja. Kada bi im rekli da mi imamo zabavan posao, a oni suhu zadaću to ne bi imalo dobre rezultate, otkriva Albrecht njihov recept dobrog imigea dodajući kako su njihovi ljudi stalno na cesti i pričaju s građanima. Tada ne hodaju s maskama na glavi kao pripadnici specijalne jedinice.
Posebno priznanje od strane građana i kolega dobili su kada su njihovi pripadnici ustrijelili teroristu i zaustavili ga u njegovom krvavom pohodu 2. studenog 2020. Kažu kako se moglo među ljudima čuti ''to je naša WEGA'' – naša. Naša bečka specijalna jedinica.'' Do toga, tvrde, nisu došli od danas do sutra. To je nešto što je raslo. Ujedno se ta noć, kada su i mene na neki način ustrijelili riječima u srce, urezala u njihovo sjećanje kao najteža operacija.
- Prema scenarijima terorističkih napada iz inozemstva pred očima smo imali sliku o tome što bi nas tamo moglo očekivati i naravno da smo s tim osjetili strah. To je bila najteža akcija iz razloga dugog trajanja. Imala je utjecaj na psihu i tjelesnu konstituciju - priznaje M.E.
Krajićkom oka sam snimila prsten na njegov ruci i upitala ga kako funkcionira s obitelji, obzirom da mu je svaki dan pun neizvjesnosti. Kaže kako njegova supruga zna puno o njegovom zanimanju, međutim ne sve.
- Moja žena mi je rekla da me želi vidjeti da dolazim kući živi zdrav, a što se sve prije toga dogodilo ne želi niti znati. Ukoliko bi kod kuće ispričali svaki proživljeni detalj ukućani bi se brinuli svaki puta kada bi odlazili na posao. Kada sam 2. studenog 2020. godine izašao na teren upravo mi je to jedino bilo na pameti ''želim kući doći živ i zdrav.'' – kaže M.E.
Zahtjevnost posla i spremnost, kako fizička, tako i psihička je očita. Pokušala sam zapaziti nešto specifično u njihovom ponašanju dok smo sjedili za stolom kako bi ih bolje opisala. Staloženost i stabilnost stajala je ispred svega. Pitala sam se gdje sve akomuliraju to proživljeno. Gdje im je ispušni ventil? J.W. kaže kako je za WEGA-u specifično to da jako puno pričaju jedni s drugima.
- Kod nas nije tako da je operacija gotova i svako ode na svoju stranu. Uvijek razgovaramo o tome i kažemo kako neka pitanja nisu uvijek s odgovorom na kraju. Nakon povratka sa terena čitav tim sjedne i reflektira se. Kakva je bila operacija, koga smo uhitili, što se tamo dešavalo, kako je operacija proživljena od svakog pojedinačno? Što je bilo dobro, što možemo sljedeći put poboljšati, kakve su bile informacije, kako smo reagirali na njih? To je način na koji se osvještavamo, postajemo svjesni događaja. Također jako puno trčim - kaže J.W.
C.S. , okićen njegovanom bradom se odmah nadovezao i ističe kako je razgovor s kolegama jako bitan. To ih potiče da filtriraju proživljeno, ali i da se poboljšaju u onome što rade.
- Smatram da je falno reći: ''ja radim sve perfektno''. Mislim da to nitko na ovom svijetu ne može tvrditi i da uvijek može biti bolje. Zato je uvijek dobro gledati u pravcu kako nešto poboljšati. Osvještavanje situacije nas može dovesti do zaključka da možda operacija nije tekla tako loše kao što smo sami mislili. Ukoliko napravimo fatalnu grešku pokušat ćemo iz toga nešto naučiti i sljedeći puta to napraviti bolje. No, ne mogu se sjetiti ničega što je pošlo toliko krivo da se urezalo kod mene ili kolega, a da iz toga nismo nešto mogli naučiti ili da je ostavilo trajne posljedice s kojima više nismo mogli živjeti. Međutim ima kolega koje neke operacije više dotaknu i malo duže ih to zaokupi – priča C.S.
Ono što je njemu jako važno je privatni život. Kaže kako ima dobro funkcionirajuću obitelj i uživa u šetnjama sa psom. Posao ostavlja na poslu.
- Razgovaram s kolegama i ne moram sve ponijeti kući. Kada bi to uzeo u obzir onda bi svako zanimanje, bio da je riječ o radu u hitnoj pomoći ili kao liječnik, da ponesem posao kući to ne bi izdržali. Niti jedan partner ne bi mogao podnijeti da kući nosiš samo negativno. U privatno vrijeme se koncetriramo na privatne stvari, ne govorim to egoistično već to igra veliku ulogu u mom životu – kaže C.S.
Unatoč zahtjevnom poslu i tome da je tjedan dana proveo u uredu i zapovjednik Albrecht je obiteljski čovjek. Svoju suprugu poznaje vječno, a zamjera joj to što misli da je život cvijeće i živi u bajci. Meni je odma bilo jasno da se ovdje radi u savršenom balansu.
- Bili smo skupa još prije mog odlaska u policiju. Zapravo je uz mene izrasla u policajčevu suprugu. S njom mogu o svemu pričati. Žene nas na prvu smatraju zanimljivima i interesantnima. Međutim, tijekom nekog perioda sve promjeni intenzivitet i priče poput ''hopala, nećeš vjerovati što je bilo danas i kakvi sve ludi ljudi ili zločinci postoje'' to se popne na jačinu negativnosti. Kada ste s nekim dugo u vezi tada više ne pričate o detaljima. Uostalom, kada policajac nekome priča neki doživljaj slušatelj to često doživljava na bazi mješavine uzbuđenja i senzacije, kao nešto napeto i interesantno. To smeta i deprimira policajca – priča nam Albrecht.
No, sjeme ne pada daleko od stabla pa je Albrechtov 25 godišnji sin zaposlenik hitne pomoći. Iz daljnjeg razgovora saznajemo kako je sinov odabir zanimanja poljuljao onaj divan balans između ženinog cvijeća i njegovog olova. Kaže kako su tijekom terorističkog napada u Beču krajem 2020. godine on i njegov sin dužnost obavljali na svega 200 metara udaljenosti.
- Sin je bio u jednima od prvih kola hitne pomoći koja su došla po ozlijeđene. O tom događaju smo diskutirali kod kuće, a majku smo isključili iz razgovora. Kaže kako je dobro što su njih dvojica mogla s nekim razgovarati tko to razumije unutar obitelji. Sada više teorija moje supruge o tome kako vidim loše događaje povezane sa lošim ljudima i da je to pretjerano te da je svijet ružičast ne drži vodu. Sada moj sin koji ima 25 godina ima slična iskustva. To je realnost, tvrdi zapovjednik Albrecht u sportskoj majici s natpisom All Saints.
Zaključila sam da postoji snažna ženska strana iza muškaraca iz WEGA-e. No, kada su u pitanju WEGA žene, za sada nema niti jedne. U svom pariteno feminističkom tonu tražila sam objašnjenje. Ipak dečki su nisu izgledali kao neki krkani, šovinisti. Daklen, razumno objašnjenje postoji.
- Kod nas su muškarci i žene jednaki. Na taj način ih i tretiramo. Očekujemo da ispune iste tjelesne zahtjeve. Kod žena se često kaže da ne moraju biti toliko jake i snažne. Možda su te kandidatkinje u svojim okvirima prema drugim ženama bile jake, međutim u usporedbi s muškarcima još uvijek ne na istom mjestu. Do sada su se prijavile 4 kandidatkinje i nisu uspjele ispuniti uvjete.
Zapovjednik na mom licu čita potrebu za daljnjim objašnjenjem.
- Ima minimalan limit koji se treba ispuniti. Kada nije ispunjen u 5 elemenata svatko je automatski diskvalificiran. Npr. Kada netko trči ima rok unutar kojega je potrebno istrčati. Kada netko brže trči dobije dodatne bodove, ali kada presporo trči automatski je diskvalificiran. Isto je i na tjelesnom testu. Zgibovi, sklekovi, skok u dalj, trbušnjaci, na trčanju s preprekama se treba nositi lutka od 50 kilograma, kod taktične parkure se nosi lutka od 80 kilograma. Samo oprema poput teške pancirke i oružja teži 30 kilograma. Žena sportašica od 65 kilograma koja samo na sebi mora nositi opremu od pola svoje težine i još ozlijeđenog kolegu koji ima preko 100 kg sa opremom donosi zaključan odgovor na pitanje. Moram iskreno reći da ukoliko to, nebitno o spolu, neka osoba ne može izvesti - ulazimo u rizik. U određenom momentu se nešto može dogoditi. Samo pomisao na tu spoznaju čini operaciju rizičnom već u startu. Došli smo do toga da su žene ispunile minimalne zahtjeve ili su bile na knap s tim. Međutim, uz dodatne bodove nisu uspjele postići rezultate kao muškarci. Žene su u konkurenciji jednake sa svim drugim participantima. Najjači pobjeđuju. Kada imamo 100 kandidata što je kod nas slučaj, uzimamo 20 najboljih. Do sada se nije dogodilo da je među njima žena. Ovdje vrijede ista pravila za muškarce i žene zato što je zadaća u službi ista za jedne i druge. Ne možemo reći da žena ima jednaku poziciju kao što je to recimo u opservaciji ili tehničarka u službi. U kaubojsko – indijanskoj ofenzivnoj, agresivnoj situaciji dolaziti u rizik nije često nešto gdje se kolegice pronalaze. One žele učiniti nešto dobro i stoga biraju pozicije gdje se osjećaju emocijonalno ispunjenijima. Kada se muškarci svađaju to može biti jako emocijalno, a kada se zakačimo sa ženom znamo da kao muškarac nećemo pobijediti. Žena za razliku od muškaraca ne ide u frontalni konflikt već zaobilaznicom.
Zaključujem da WEGA dečki ne operiraju kao nogometna momčad. Nema vratara, lijevog krila, da svatko drži predodređenu poziciju i briljira u nečemu. I nogomet mi je vanzemaljski za razumjeti, ali moje pitanje o funkcioniranju momčadi vodi u tom smijeru. Znači vi ne šljakate kao RAPID ili Dinamo?
- Svatko od naših ljudi u WEGI mora biti u stanju preuzeti svaku poziciju u određenom trenutku. Ja kažem ti preuzimaš poziciju 1, ti 2, 3, 4. Kada uđemo u sobu gdje je naoružani počinitelj ne možemo kao u nogometu nacrtati skicu i reći da vratar skače u kut 12 metara lijevo, ne znamo od kuda dolazi napadač niti znamo kako se situacija može odvijati. Pozicija br. 1 koja stoji u sredini treba uspostaviti kontakt s počiniteljem, pozicija dva tada bi trebala preuzeti kontakt. Međutim kada počinitelj dolazi iz lijeve sobe tada će kontakt uspostaviti pozicija broj 5. Moraju svi biti kompatibilni za preuzimanje svake uloge u svakom momentu. Recimo u tom slučaju ne mogu reći da ću uzeti jednu ženu i staviti je u poziciju gdje je sigurna i neće se ništa dogoditi. U operacijama moramo biti 100 posto pokriveni. Moramo biti sigurni da će kolega M.E. i kolega C.S. odraditi isto u bilo kojem trenutku.
I za sam kraj smo došli do one ključne izjave koju se kao vradžbinu, kao čini bacili na mene u onoj kobnoj noći terorističkog napada: ''I mi smo samo ljudi!''
- Mi smo samo ljudi. Međutim ne možemo se uvijek ponašati ljudski. To znači da imamo službene zadaće i zakonske okvire izvan kojih ne možemo. Kao policajac ne mogu otići na protest za zaštitu okoliša , unatoč tome što slijedim istu ideologiju, i reći ''Ok smatram da je u redu da se pazi na klimu'' i zaključiti da demostranti koji nešto blokiraju imaju pravo. Tada se mogu okrenuti i otići kući. Mi ne možemo, jer nam je tabu da netko zlostavlja svoju partnericu, izaći iz zakonskih okvira, uhvatiti tipa za kravatu i zaprijetiti mu: ako to još jednom napraviš ja ću tebe izudarati.
Na policajce se gleda da su nehumani jer odvlače ekološke protestante, nehumani su jer su muškarca je koji zlostavlja ženu samo napisali kaznu,a nisu ga zatvorili. Imamo zakonske okvire iz kojih ne možemo izaći. Najveći izazov u našem zanimanju je puno puta to probaviti. To je stres. Vratiti se iz jedne smijene gdje ste htjeli napraviti puno više, ali ste osjetili da postoje granice i ne možete puno promijeniti. Napišete svoj protokol. No, znamo da smo zdjela na vrućem kamenu. Motiv policajca je drugim ljudima pomoći. No, to često ne funkcionira. Kada sa suda dođu određeni kazneni akti veselimo se da smo uhvatili jednog ubojicu ili zlostavljača, a na kraju on dobije jednu malenu kaznu tada svi kritiziraju policiju, a ne pravosuđe. Netko će platiti kaznu za prolazak kroz crveno svijetlo, a zlostavljači će biti pušteni na slobodu.
Policajcima je nekada obećano puno moći, ali zapravo je imaju jako malo. Mogu nekome oduzeti slobodu, mogu nekoga fizički zgrabiti i sve to prema zakonu. U isto vrijeme ne mogu odlučiti kako će se postupci s počiniteljima i kriminalcima dalje odvijati. Taj dio se često zaboravi u javnosti - zaključuje zapovjednik Albrecht.