Budite dobri, slušajte starije i čuvajte jedan drugog, bile su zadnje riječi koje je majka uputila svojim sinovima Eriku (14) i Kirilu (12) kad ih je ostavila na mađarskoj granici nepoznatoj ženi da ih prebaci na sigurno. Dječaci svaki dan vrte u glavi te riječi i muče se slikama tog zadnjeg zagrljaja, suza i mahanja majci koja morala ostati, a oni su morali otići.
Oprostili su se dan nakon početka rata. Njihova je majka, budući da je vojno lice, dobila poziv za mobilizaciju od svojih nadležnih, sa savjetom da djecu odveze na sigurno. Odmah je spakirala najnužnije stvari i krenula autom iz Kijeva, gdje obitelj živi. Došavši do mađarske granice, koju nije mogla prijeći budući da je vojno lice, zamolila je nepoznatu ženu da joj sinove svojim autom preveze do Hrvatske, gdje ih je čekala rodbina.
- Bilo me strah, svuda su odjekivale eksplozije. Također, put je bio dug jer su tamo sad restrikcije svega, pa tako i goriva. Mama je imala pravo natočiti samo 20 litara u Kijevu, a u redu na benzinskoj pumpi čekali smo satima. Također, nismo mogli putovati avionom ni vlakom jer su sve linije otkazane. Stali smo u grad Rivnu, gdje smo prenoćili u motelu. I tamo nas je ujutro probudila eksplozija. Iako znam da mi je mama jaka i hrabra žena, jako sam zabrinut za nju - kaže Erik.
Mlađi brat Kiril rukama stišće svog psa Nera, koji mu je, kaže, najveća utjeha i koji je s dječacima također prevalio dug put do sigurnog utočišta. Iako u sigurnim rukama svoje tete Ukrajinke, koja se u Rijeku doselila prije devet godina, na licima mališana ocrtava se golema bol. Unatoč tome, skupili su hrabrost i poslali jasnu poruku svima: “Želim svima poručiti da ne započinju ratove, to je nešto strašno što nitko nikad ne bi trebao doživjeti”.
Brat i sestra Bogdan (10) i Veronika (1) Lakatoš te Viktoria Medviđ (13) djeca su iz Ukrajine koja su utočište našla u toplom domu Vere i Vladimira Provći, također u Rijeci.
- Bojim se za svog starijeg brata, on je morao ostati tamo. Tužan sam jer mi nedostaju i prijatelji - tihim glasom kaže mali Bogdan, čiji je brat (18) morao ostati u Ukrajini boriti se za svoju zemlju. Njegovu tugu i zabrinutost dijeli i Viktoria, prijateljica koju je upoznao u kući u kojoj trenutno boravi i koja mu pravi društvo u ovim teškim danima koji su ih zadesili.
- Hvala ovim divnim ljudima na pomoći, ovdje je lijepo, ali doma je najljepše. Jako se brinem za baku jer je bolesna i stara i nije mogla putovati s nama. Teško mi je i jako mi nedostaje jer sam s njom provodila najviše vremena dok su roditelji bili na poslu, a sad je ostala sama - zaplakala je Viktoria i pokazala svoju poruku ispisanu na komadu papira: “Molim vas, zaustavite rat!”
- Bako, mi smo jako zabrinuti za tebe. Kupi telefonsku karticu na mreži Life da se možemo čuti jer Vodafone više ne radi. Volimo te - napisala je Sonja.
POGLEDAJTE VIDEO: