Predstavite nam vaš novi roman?

To je priča koja govori  malo o obiteljskim odnosima,  malo više o ljubavi, a najviše o tome kako ljudi često vjeruju da bolje od drugih znaju kako treba voljeti djecu, roditelje, rodbinu i prijatelje, pa se zato pletu u tuđi život i stvaraju mnoge nevolje sebi i drugima. U romanu postoji jedna glavna istraga, ali i nekoliko sporednih priča, i u svakoj je od njih riječ o tome što su sve ljudi spremni učiniti radi ljubavi, ili radi onoga što oni sami kao ljubav vide i osjećaju. Moj glavni junak Ivo Remetin vraća se po privatnom poslu u Zapruđe, gdje je nekada živio, te ondje, stjecajem okolnosti, postaje svjedokom ubojstva i drugih neobičnih događaja, te biva prisiljen da se tuđim obiteljskim odnosima bavi kao istražitelj. To mu teško pada, jer je s nekima od osoba upletenih u zločin i privatno povezan, ali je ujedno i jako zainteresiran za istragu, i to  zato što sam ima sretan obiteljski život i boji se da taj život nešto izvana ne poremeti.  

Zašto se roman zove Crveno pile?

Razloga su dva. Jedan je taj što Remetinov trogodišnji unuk - koji u priči ima važnu ulogu - stalno nosi sa sobom crveno pile načinjeno od gume i oko te se igračke događaju razni nesporazumi. Drugi je razlog u tome što je jedan od središnjih likova crvenokosa djevojčica, stara otprilike kao i Remetinov unuk, kojoj stariji tepaju pile moje. I jedno i drugo pomalo je višeznačno i nastoji biti simbolično. 

Ako sam dobro shvatio, vi pišete o korupciji unutar farmaceutske industrije, pa što vas je inspiriralo za priču?

Nije riječ toliko o farmaceutskoj industriji, koliko o prodaji  lijekova. Ali, to je tek jedna od linija u priči, jer jedna od žrtava radi u toj branši. Ako je to važno, mogu reći da nisam posebno proučavao tu temu, nego sam se poslužio onim što se moglo pročitati u novinama i knjigama, a dakako i na internetu. Ne znam o toj problematici dovoljno da bih je mogao učiniti središtem priče, ali sam kao građanin za tu temu zainteresiran, a vjerujem da su zainteresirani i mnogi budući čitatelji romana. Sjećamo se svi da su posljednjih desetljeća uvedeni novi kriteriji o tome što je to normalan tlak, normalan šećer i slično, najčešće samo zato da bi što više nas uzimalo lijekove. Inače, ima u romanu i drugih profesija: političara, estradnjaka, umirovljenika, te osobito mnogo novinara, što je i logično, ako se uzme da je moj glavni lik Remetin također novinar. 

Koliko je roman utemeljen u stvarnosti?

Utemeljen je onoliko koliko je to u krimiću uobičajeno. To znači da su prepoznatljivi društveni odnosi, tipovi ljudi, karakteristične vrste kriminala, načini javnoga komuniciranja i slične stvari. Likovi su, dakako posve izmišljeni, kao i središnji niz umorstava, a ni istraga se u tehničkom smislu ne vodi baš onako kako to policija čini u zbilji. Jer, u mome romanu istraga je manje utemeljena na znanosti i suvremenoj tehnologiji, a više na istražiteljevim slutnjama i životnom iskustvu, te na njegovoj sposobnosti da se uživi u  tuđe osjećaje i tuđe probleme. Ali, ako mene pitate, ja mislim da kvaliteta krimića ne ovisi o tome koliko u njemu ima prepoznatljive zbilje, nego o tome koliko je priča dobro zapletena i raspletena. Kad ne bi bilo tako, onda bi najbolji krimići bili oni koji su utemeljeni na stvarnom događaju, a dobro znamo da nije tako. Isto tako znamo da danas rado čitamo i krimiće napisane prije šezdeset ili sedamdeset godina, premda one zbilje o kojoj oni govore - i na kojoj su možda i utemeljeni - već odavno nema. Ukratko, sve je u kvaliteti priče.

Kako se snalazi vaš Remetin u današnjem svijetu?

Mogu reći da mu nije lako, ali kome jest? On se već dugo nalazi u kasnim pedesetim godinama života, pa, dakle, pamti i ona vremena koja su bila posve drugačija od ovih današnjih. A pri tome izbjegava donositi ocjene o tome koja su od tih vremena bolja: kad god se nađe u iskušenju da počne nešto osuđivati, uvijek pomisli da mu se nove stvari možda ne sviđaju zato što je star i mrzovoljan. To ga, dakako, ne priječi da tu mrzovolju često ipak pokaže, zbog čega pate njegovi suradnici. Ali, ta mogućnost usporedbe onoga nekad i ovoga danas čini njegove sudove odmjerenijima, a njega samoga imunim na neka iskušenja suvremenoga svijeta. A ja nekako vjerujem - možda bez temelja - da ga to čini i boljim istražiteljem. To je i razlog što je on prije desetak godina prestao starjeti: meni je, a ne njemu potrebno da on bude baš u tim godinama u kojima se nalazi.  

Žali li možda vaš junak za prijašnjim vremenima, kad su stvari bile jednostavnije?

Ako ponekad i zažali, brzo ga to prođe. Dovoljno je iskusan da zna kako su stvari nekada su bile jednostavnije samo ako se gledaju iz današnje perspektive. Onda kad smo to vrijeme živjeli, ono nam nije izgledalo nimalo jednostavno. Onaj tko je tada bio odrastao čovjek - a Remetin je bio - nikada neće ustvrditi da je prije bilo bolje nego danas. Tu tvrdnju možete čuti isključivo od onih koji su u doba socijalizma bili djeca ili tinejdžeri: svakome je njegova mladost lijepa, pogotovo zato što u mladosti  čovjek ima neke druge prioritete nego u zrelosti. Onaj tko tvrdi da je nekada bilo dobro, govori tako samo zbog što tada nije imao pojma o čemu se uopće radi, jer njegov pogled nije sezao dalje od crtića, Životinjskog carstva, novih tenisica i popularne glazbe.

Mislite li da današnji svijet sve više tone u mrak s obzirom na to da se neprestano ratuje što je na kraju krajeva i zasluga korporacija koje vi spominjete u romanu?

Nemojte se ljutiti, ali ja se u takve dijagnoze ne bih upuštao, ni u romanima koje pišem, a ni u ovom razgovoru. Ne bih rekao da svijet tone u mrak - premda mraka, dakako, ima u izobilju - jer to bi značilo učiniti nepravdu svemu onome dobrom i svijetlom što je učinjeno i stvoreno. Isto je tako daleko od mene pomisao da bi korporacije bile jedini krivac za ratove, jer njima treba pridružiti i ideologiju, a i naopako shvaćenu vjeru. A pogotovo se nikad ne bih usudio u romanu - pa još k tome krimiću - donositi nekakvu dijagnozu o stanju suvremenog svijeta. To višestruko nadilazi moje skromne snage i moje ne pretjerano široke vidike. 

Jesu li vaši kriminalistički romani zrcalni odraz društvenih i socijalnih problema?

Zacijelo jesu, ali to nije najvažnija njihova osobina. Krimić je, naime, neobična biljka i o tome mora voditi računa i onaj tko krimić piše i onaj tko o njemu sudi. U jednu ruku, krimić se mora zbivati u prepoznatljivim okolnostima, gdje ljude taru sasvim konkretni problemi koje i čitatelj dobro poznaje, poput ljubavi, ljubomore, solidarnosti, osvete, prijateljstva i takvih stvari. U drugu ruku, on mora biti pomalo fantastičan i apstraktan, jer radi se o zagonetni i odgonetki, i one su u cijeloj stvari najvažnije. Dokaz je tome svakodnevno iskustvo: kako biste vi ocijenili krimić koji jako dobro i uvjerljivo govori o društvenoj zbilji, ali ubojica u njemu nikad ne bude uhvaćen, nego pisac slegne ramenima i izjavi da često tako biva i u zbilji, pa je, dakle, njegova priča odraz društvene situacije? Zacijelo biste bacili takvu knjigu kroz prozor, ja znam da ja bih. Tako krimić ima privilegij da može govoriti o svemu i svačemu, i na razne načine, čak i vrlo podrobno, pod uvjetom da na kraju dade odgovor na pitanje koje je na početku postavio. 

Zašto vam je kriminalistički žanr toliko blizak?

Na to postoje dva odgovora. Jedan bi objašnjavao zašto mi je taj žanr blizak kao čitatelju, a drugi zašto mi je blizak kao piscu. Kao čitatelju, blizak mi je krimić zato što točno znam što od njega mogu dobiti i razmjerno mi je lako procijeniti vrijednost toga što dobivam. Mogu, naime, očekivati zagonetku i odgonetku, a procjena vrijednosti ticat će se pitanja koliko je jedno i drugo kvalitetno postavljeno i koliko jedno drugome odgovara. Kao piscu, krimić mi je blizak zato što spaja slobodu i nužnost: morate se držati nekih zadanih pretpostavki, ali unutar njih imate potpunu slobodu. Krimić, uostalom, nema ništa više pravila i obrazaca nego mnogi tzv. visoki žanrovi, poput, recimo, tragedije. Stvar je samo u tome što se u krimiću ta pravila bolje vide, jer on često radi s vrlo prizemnim nagonima, osjećajima i potrebama. Zato mnogi misle da bi lako mogli udovoljiti tim pravilima, ali kad pokušaju, pokaže se da baš i nije tako.

Koja je formula za pisanje krimića?

Neki misle da je najvažnije imati dobrog krivca, drugi drže da je najvažniji slikovit istražitelj, treći smatraju da je presudna središnja dosjetka oko koje se priča vrti, četvrti stavljaju naglasak na doziranje podataka i na lažne tragove kojih uvijek mora biti u priči. Čini se da svaki pisac ima svoju formulu, ali nije mi poznato da bi ijedan svoju formulu odao. Zašto očekujete da to učinim upravo ja?

Koji su pisci na vas najviše utjecali?

Oni pisci koji su mi bili važni, nisu na mene utjecali u tom smislu što bih od njih izravno učio kako se gradi lik ili konstruira priča, nego više u tom smislu što su mi pokazali da krimić može biti izvrsna literatura. Zato nije nimalo čudno što se među mojim favoritima nalaze i autori koji su pisali i drugačije knjige osim krimića. To vrijedi čak i za Simenona, ali pogotovo vrijedi za Čapeka, Greenea ili Dürrenmatta. Naravno, kad sam i sam počeo pisati krimiće, čitao sam i mnoge druge autore, tek toliko da vidim o čemu se radi, jer uvjerenje da krimić može biti vrijedan već sam čvrsto zasnovao i od njega ne odstupam. 

S obzirom na to koliko kriminala ima kod nas, razmjerno je malo pisaca kriminalističkog štiva. Možete li objasniti taj fenomen koji je potpuno suprotan u skandinavskim zemljama?

Mislim da su obje tvrdnje u vašem pitanju podložne diskusiji. Kao prvo, ne postoji izravna veza između količine kriminala u nekom društvu i količine krimića koji se u tom društvu pišu i čitaju. Dokaz su za to upravo skandinavske zemlje, jer ondje očito ima mnogo više krimića nego kriminala, dok na drugoj strani postoje države u kojima se ne usuđujete izaći na ulicu zbog straha od pljačke, a krimići se ondje ne pišu nikako. Krimić je naprosto konvencija, jedna literarna mogućnost koja se ljudima sviđa jedanput više, a drugi put manje. Ne sviđa im se krimić zato što bi im objašnjavao svijet oko njih (i kriminal u tom svijetu), nego zato što im je takve priče ugodno čitati, budući da one odgovaraju na neku njihovu potrebu. Zato držim da ne stoji ni tvrdnja kako kod nas ima premalo pisaca kriminalističkog štiva: njihov je broj posljednjih godina narastao, pa su se u tome žanru okušali i autori od kojih to čovjek možda ne bi očekivao. A to je dobro, jer radi se o nastojanju da se izađe u susret publici koja takve tekstove traži. 

Koji su vam najdraže ekranizacije vaših dijela i zašto?

Nema tih ekranizacija jako mnogo, možda tri-četiri. Ja sam dosta surađivao na filmu, ali se obično nije radilo o ekranizacijama, nego o izvornim scenarijima koje bih napisao na poticaj režisera. Taj režiser opet obično je bio Zoran Tadić, a on je načinio i ekranizacije nekih mojih tekstova. Pisci obično hvale režisere zato što su uspjeli sačuvati literarne kvalitete predloška. Ja sam, naprotiv, s Tadićem  volio raditi zato što bi on uvijek dogradio moju priču, dao joj neku dimenziju koju ona u pisanom obliku nije imala.

Cijenite li angažiranu književnost?

Nimalo. Mislim da je ona promašena već kao ideja i da joj zato nema pomoći. Jer angažman ne pridonosi literarnoj kvaliteti djela, budući da on nužno svodi cijeli svijet na jednu dimenziju, to jest na politiku, a to je siguran recept za gnjavažu. S druge strane, uz pomoć književnosti i ne može se društveno djelovati, jer postoje efikasnija sredstva, poput medija i političkih stranaka, a ljudi ne uzimaju u ruke roman zato da bi ih netko pilio svojim političkim idejama, nego zato da bi doznali što se dogodilo drugim ljudima. Ali, postoje i danas zagovornici propalog koncepta angažirane književnosti, a oni najčešće posežu za jeftinom dosjetkom kako je svaka dobra književnost angažirana. A ja svaki put osjetim želju zatražiti da mi objasne u čemu se sastoji angažman Male voćke poslije kiše.

Kako u sebi pomirujete posao znanstvenika i pisca?

Ne moram se jako truditi da ih pomirim, jer i nisu zavađeni. Mi hrvatski pisci u velikoj smo većini amateri, jer živimo od neke druge profesije. Pri tome se paradoks sastoji u tome što se naša vrijednost procjenjuje po onome što radimo amaterski, a ne po onome što radimo profesionalno. Tako se za mnoge pisce XX. stoljeća više i ne zna od čega su živjeli, ali se zna što su i kako pisali. A u toj situaciji zapravo je nevažno jesam li ja po zanimanju nastavnik književnosti, ili smišljam spotove u reklamnoj agenciji, kao što je godinama radio Tribuson, ili svoj kruh zarađujem pišući za novine, kao toliki današnji pisci. Želim reći da njih nitko ne pita kako pomiruju ta dva svoja angažmana. Mene pitaju, pa ću i reći: obično kažem da sebe vidim kao čovjeka koji ima dva zanata, nešto kao soboslikar i ličilac, pa malo radim jedan posao, a malo drugi. 

Rođeni ste u Vukovaru. Kako danas gledate na probleme tog grada? Smatrate li da će se situacija ondje normalizirati?

Iskreno ću vam reći: vjerujem da bi se ona bila već odavno normalizirala kad bi to ovisilo o samim Vukovarcima i kad ne bi bilo toliko ljudi koji zdušno rade na tome da do normalizacije ne dođe. Ne treba vam boljega dokaza od ovoga što se već dugo događa s ćiriličkim natpisima: da je bilo pameti - ne političke, nego obične ljudske - do svega toga nije trebalo doći. Da su se političari sjetili kako je riječ o osobitoj situaciji, da su otišli i razgovarali ondje s ljudima, da su saslušali njihove razloge i iznijeli im svoje, sve bi se riješilo. Ali ne, bili su odviše bahati, pa osim sile nisu znali ništa drugo: mi smo vlast i bit će onako kako mi kažemo. A sila izaziva silu i tako danas imamo ovo što imamo. A meni je od svega najstrašnija pomisao da se zapravo i htjelo da baš to dobijemo, to jest da ljudi koji se suprotstavljaju pustahijskom - čak i protuustavnom - ponašanju vlasti ispadnu krivi, a da se Vukovar kao simbol što više kompromitira. A vi sami zaključite kome to odgovara. Dugo sam vjerovao da su ovi gore naprosto nesposobni, sad sve češće mislim da bar neki od njih sve to rade po nekom planu. 

Kakva je bilo vaše djetinjstvo u tom gradu i kakva vas sjećanja veža uz njega?

Na to pitanje ne mogu vam odgovoriti ukratko, morao bih o tome napisati nekoliko knjiga. Sva je sreća što sam to uglavnom već i učinio, pa vas na te knjige upućujem. Zovu se Dunav, Šapudl, Vodič po Vukovaru, Narodno veselje…