"Nastupila je apatija i rezignacija".
Tako je Ivan Turudić potpisao službenu osmrtnicu hrvatskog pravosuđa.
A time i hrvatske države.
"Nitko više ništa ne očekuje", izjavio je sinoć u RTL Direktu, komentirajući oslobađajuću nepravomoćnu presudu Ivi Sanaderu za ratno profiterstvo, "ne samo od tog postupka, nego ni od sličnih postupaka koji su počeli s velikom pompom i pažnjom javnosti i medija. Sve polako pada u zaborav".
I sam Turudić, bivši predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, a sada sudac Visokog kaznenog suda, potpisuje ono o čemu hrvatska javnost govori već godinama, ono što ubija pravosuđe, povjerenje u sudove, bilo kakvu nadu da ima nade za ovu državu.
Odaslana je poruka
Govoreći o Sanaderovu suđenju u aferi Hypo koje se provlači već godinama, nakon što su presude padale na Ustavnom i Vrhovnom sudu, Turudić naglašava kako bi brzim okončanjem postupka javnosti bila odaslana poruka. "Sada je odaslana poruka javnosti da kao država nismo sposobni nositi se s takvim krupnim predmetima", kaže on, upirući prstom u "loše zakone", "neadekvatne optužnice", u "zlouporabe od strane optuženika", te u "niz faktora koji su doveli do toga".
Premda najmanje u same suce.
Za Turudića, već je uhodan mehanizam u takvim postupcima. "Gotovo da je poput neke kalkulacije da sada kada počne veliki predmet čujemo poznate odvjetnike koji kažu da očekuju da će biti za 10-15 godina i da treba izdržati prvi udar, istražni zatvor, podizanje optužbe, javnu osudu po medijima, artiljerijska priprema. Nakon šest mjeseci ili godinu dana se to utiša i to postane jedan od niza predmeta s projektiranim ili predvidljivim trajanjem od sedam, osam, deset godina".
To je postao model. To je postao obrazac. I nitko više ni ne očekuje drugačiji scenarij.
Ni kod Ive Sanadera, ni kod Nadana Vidoševića, a sutra ni kod Ivice Todorića ili Josipe Rimac ili Dragana Kovačevića ili Darka Horvata...
Dio problema, a ne rješenja
Ivan Turudić bio je dio takvog pravosuđa. Još uvijek je sudac Visokog kaznenog suda koji preinačuje presude i traži olakotne okolnosti za hrvatske branitelje u slučajevima silovanja.
Turudić je često bio dio problema, rijetko kada i rješenja.
Pa kad on danas priznaje da nema nade za Hrvatsku i za njezino pravosuđe, da se ne možemo nadati presudama u eksponiranim slučajevima korupcije, da se slučajevi rutinski rastežu i odugovlače i vraćaju na prvostupanjska suđenja, da je trulež izjela čitav sustav od razine zakona do visokih sudova, što bi onda trebali očekivati građani i čitava javnost?
A opet, nije moglo drugačije završiti od onoga trenutka kad je HDZ proveo čistku u pravosuđu početkom devedesetih godina, stavio šapu na sudove, napunio sudove podobnima i pokornima, upravljao tužiteljstvima, kontrolirao Ustavni sud i Vrhovni sud.
Takav sustav gonio je onda kada je trebao, kao u slučaju Ive Sanadera nakon njegova stranačkog puča, kada se poslala poruka Europskoj uniji da se Hrvatska bori protiv korupcije. I taj sustav otezao je ili oslobađao onda kad javnog pritiska više nije bilo.
"Nastupila je apatija i rezignacija".
"Na zastavi i kap moje krvi"
Pitanje je nakon ovoga može li se hrvatsko pravosuđe, a s njim i hrvatsko društvo, ikada izvući iz te situacije. U koju su ga doveli i oni koji sada nad njim očajavaju i, kao Turudić u slučaju Sanadera, tvrde da je "na toj zastavi i kap njegove krvi".
Može li sustav početi funkcionirati, može li vratiti povjerenje javnosti ili će se uhićenja i navodna borba protiv korupcije svesti na jednodnevne medijske senzacije, nakon čega će svi zaboraviti odakle je krenulo i zabaviti se drugim temama?
Ili ćemo naprosto dići ruke od svega?
Paraliza društva
Pravosuđe je središnji živčani sustav svakog društva, koje se proteže od vrha države do najniže pravosudne instance i svakog pojedinca te tako utječe na funkcioniranje čitavog društva.
Apatija i rezignacija koje nastaju kao rezultat sudskih procesa znači da je čitavo društvo praktički paralizirano.
Osim, naravno, onih koji računaju s tom apatijom i rezignacijom kako bi nastavili s redovitim koruptivnim i kriminalnim aktivnostima. Pod kapom stranke koja je kumovala paralizi društva.