Knjiga "Ispovijed iz pakla: uspon i pad Ante Pavelića" u rekordnom se roku rasprodala. Doslovce je razgrabljena za samo dva tjedna pa su 24sata tiskala i drugo izdanje koje se ovih dana nalazi u knjižarama i na kioscima. Okosnicu knjige čini dosad zatajena ispovijed Ante Moškova, zapovjednika Pavelićevog tjelesnog zdruga, pripadnika prve ustaške emigracije iz Italije i nesuđenog Pavelićevog zeta, u kojeg je fatalno bila zaljubljena Višnja Pavelić, kćer Poglavnika NDH. Zbog velikog zanimanja čitatelja, ekskluzivno donosimo izvatke iz ovog publicističkog bestselera u pet nastavaka.
U vezi s Didom Kvaternikom je svakako i Pavelićev stav i njegova uredba po pitanju masovnih likvidacija Srba na području NDH. To pitanje, koliko god danas izgledalo manje ili više jasno, ipak, ako se promatra od njegovog početka kroz čitav razvoj, u sebi naoko krije toliko zapletenosti i nelogičnosti, da ga se ne može tako jednostavno obrazložiti i rastumačiti. Prema onome što je Pavelić govorio i pisao u prvoj emigraciji (kao i Budak) mogao bi se dovesti ovakav postupak prema srpskom življu u Hrvatskoj jedino u vezu s onim objašnjenjima da je "Srbima koji budu i dalje htjeli srbovati širok put preko Drine", te pretpostaviti da se istim htjelo izazvati što veće bježanje Srba iz Hrvatske u Srbiju.
S ovim bi se manje poklapalo prekrštavanje iz pravoslavne u katoličku vjeru, a još manje kasnije stvaranje po Paveliću Hrvatske pravoslavne crkve, ali se ono dvoje potpuno slaže s Budakovim riječima "rezanjem pupkovine" tj. Srpske pravoslavne crkve kao veze Srbijom i srpstvom.
Hrvatska pravoslavna crkva
Sve to pak dolazi u logični sukob s pretpostavkom plana o totalnom fizičkom istrebljenju Srba u Hrvatskoj. Posebno je pitanje, od kolikog je značaja na Pavelićevu osobu stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve bila pojava partizana.
U pitanju likvidacije Srba ovdje iskače posebno pitanje osobne Pavelićeve odgovornosti tj. ne samo pitanje je li se sve odvijalo prema njegovim posrednim ili neposrednim nalozima, nego je li on (ako bi se i ti nalozi u bilo kojem obliku isključili) za iste likvidacije znao i ako jest, je li ih odobravao ili sprječavao, odnosno bar pokušao spriječiti, kao i je li ih on mogao spriječiti. Prvo i apsolutno pozitivno se može odgovoriti na posljednje pitanje u kojem leži ključ za odgovore na sve ostalo:
Pavelić je u svakom času mogao spriječiti svaku masovnu likvidaciju, a isto tako gotovo svako pojedinačno političko ubojstvo u ime NDH, ne samo u logorima, nego i izvan logora po selima. Razumljiva stvar, ako je htio što je najbolje mogao učiniti odmah u prvim časovima sa svom odlučnosti dok isto nije uhvatilo većeg maha i to s jednog principijelnog stajališta'
Masovne osvete
Koliko je meni poznato, početne pojave političkih masovnih osveta i to sa strane četnika, nastale su takorekuć spontano uslijed ranijeg šovinističkog odgoja masa, izbile su bile samo u jednom dijelu Hercegovine i to još prije nego je Pavelić stigao u Zagreb. Ne ulazeći u ispitivanje točnosti ovoga moga navoda kojeg iznosim samo prema saznanju onoga doba, i bez obzira na točnost istoga prema ondašnjim vijestima, ova pojava je odmah završila i nastao je mir (iako u svakom slučaju relativan) izvjesno kraće razdoblje.
Međutim, uskoro su započele s raznih strana u Zagreb stizati vijesti o četnicima, čišćenju Srba, otpremanju u logor, likvidiranju i slično, o čemu su govorili i građani.
Pogledaj video
Pavelić je, prema izjavi Dide Kvaternika, dnevno i detaljno bio o svemu izvještavan, te sve što se događalo odobravao dozvoljavajući da se i dalje sve nesmetano odvija. Ne samo da bi prema ovoj Didinoj izjavi bila isključena sumnja i priča da Pavelić za sve što se događalo nije znao, kako je on to pokušao, krijući se iza leđa Dide Kvaternika a kasnije Luburića, ubaciti i prikazati kao da mu to nije poznato, nego je posve sigurno da su mu o tome što se događa u Zagrebu javno prepričavalo, bili javljeni s više strana, a i ja sam jednom prilikom o tome govorio. Radilo se baš o glasovima ubijanja i mučenja u vezi s Jasenovcem, a Pavelić je odgovorio da zna za te glasove i da su to izmišljotine.
Medutim, stvar stoji drugačije.
Prema tvrdnji Dide Kvaternika, prvi nalog kojeg mu je Pavelić direktno izdao bio je navodno povodom napada na jednu hrvatsku obitelj, negdje na Kordunu u kojoj da su svi članovi bili umoreni, osim jedne djevojčice koja je ostala teško ranjena. Tada mu je Pavelić odredio da imade poduzeti najstrožije javne represalije sa svrhom da se Srbi zaplaše. Isto tako u pogledu logora, tvrdi Dido, da je Pavelić forsirao i njega i Babića da se napravi odmah i to što veći broj logora po svim pokrajinama. Dalje je tvrdnja Dide Kvaternika da je on javljao Paveliću o likvidacijama Srba u Kninskoj krajini i jednom dijelu Like koje je, navodno bez Didinog znanja, vršio Juco Rukavina, tražeći od Pavelića da ovoga povuče, jer se isti neće podvrgnuti Didinim nalozima i da mu je Pavelić na to odgovorio da ga pusti, jer da "Juco pozna bolje tamošnje prilike" nego on. Ovo ję sve pričao Ivica Šarić, kao i Didinu tvrdnju da je Pavelić dao nalog da se Juco Rukavina povuče tek onda kad su to navodno zatražili Talijani.
Čišćenje na Kordunu
Naloge za uništenje, paljenje čitavog područja sela, i otpremanje pravoslavnog življa u logore pod vidom preseljenja koje je izdavao Dido Kvaternik, Pavelić je ne samo znao i odobrio, nego je i osobno na lice mjesta došao pogledati to uništenje u pratnji generala Oxilia, šefa talijanske Vojne misije, meni osobno poznatog. Radilo se o području Korduna, na sektoru od rijeke Kupe do u smjeru juga, te je doprlo do ceste Vrgin Most-Topusko, i to posljednjih dana 1941. i prvih dana 1942. godine. (Ja sam bio zapovjednik jednog dijela te akcije). Na Novu godinu 1942. kada je Pavelić došao pogledati, on je na temelju pritužbe dvojice zapovjednika, Šulentića i Oreškovića, kao i na moje izlaganje da takav postupak nanosi više štete nego koristi (doslovno, "tjera vodu na partizanski mlin"), posebno zvao Didu Kvaternika koji je također s njim stigao i nakon razgovora s istim, došavši nama saopćio da je Didi izdao nalog da povuče Luburića i da ne treba više paliti kuće. Iz toga se jasno vidi da je Pavelić sve unaprijed znao i odobrio. Ovaj sam slučaj naveo ne samo radi toga što sam osobno svjedok, nego i zbog toga što u toj akciji nisu sudjelovali ni Nijemci ni Talijani u čijoj je okupacionoj zoni bilo to područje, nego samo hrvatske ustaške i domobranske jedinice. Ne samo danas, nego je već i onda mnogima bilo očito da je čitav onakav postupak bio na štetu interesa NDH u svakom pogledu, a najviše s obzirom na njenu sigurnost i vojno pitanje, jer se upravo time gonilo ljude u šumu. Postavlja se pitanje, je li to isto i sam Pavelić uviđao.