Poštovani i dragi druže Tito, nadam se da će ovo moje pismo stići u Vaše ruke, no znajući za Vašu prezauzetost ja Vas unaprijed molim da nađete toliko vremena da ga pročitate, jer Vi ste jedini čovjek kojemu se, u ovoj za mene najtežoj situaciji u životu, mogu obratiti, koji će me razumjeti i koji će mi htjeti pomoći i pružiti zaštitu...
POGLEDAJTE VIDEO: PREMINULA ANKICA TUĐMAN
U autobiografiji pismo Titu je "zaboravila"
Tako je Ankica Tuđman, supruga Franje Tuđmana, počela svoje pismo Titu upućeno 11. veljače 1972. na adresu Kabineta predsjednika SFRJ, točno mjesec dana nakon što su milicija i Udba uhitile njezina muža i odvele ga u istražni zatvor u Petrinjskoj ulici u Zagrebu. U Arhivu Jugoslavije u Beogradu pronađena su dva pisma Ankice Tuđman "dragom drugu Titu". U autobiografiji pismo Titu je "zaboravila" Iako u svojoj knjizi Moj život s Francekom (Zagreb, 2006.) opisuje i manje važne kontakte, čak i s trećerazrednim partijskim dužnosnicima u Hrvatskoj, prilično je čudno što u svojoj autobiografskoj knjizi ne spominje takve "sitnice" poput pisama Titu. Naime, 1. prosinca 1971. u Karađorđevu na 21. sjednici Predsjedništva SKJ, nakon sloma Hrvatskog proljeća, Izvršni komitet CK SKH želio je što prije operacionalizirati i provesti "duh Karađorđeva".
U Hrvatskoj je uslijedio obračun s disidentima: studentima, intelektualcima, gospodarstvenicima, političarima. Akcijom "M" (prvo slovo Matice hrvatske, nap. a.) počela su uhićenja "kontrarevolucionara" iz Matice hrvatske. Akciju su odradile, razumije se, Služba državne sigurnosti (SDS), kolokvijalno zvana Udba, i Služba javne sigurnosti, policija.
Najprije je 6. siječnja 1972. javni tužitelj Josip Lojna podnio krivičnu prijavu protiv 11 osumnjičenih osoba – Marka Veselice, Šime Đodana, Ante Brune Bušića, Vlade Gotovca, Hrvoja Šošića, Joze Ivičevića, Zvonimira Komarice, Ante Glibote, Ante Bačića, Vlatka Pavletića i Franje Tuđmana. Potom su 11. siječnja 1972. uslijedila uhićenja dostupnih članova grupe intelektualaca koji su djelovali kroz Maticu hrvatsku. U kaznenoj prijavi protiv njih pisalo je da je podignuta "zbog osnovane sumnje da su učinili krivično djelo kontrarevolucionarnog napada na državno i društveno uređenje i kazneno djelo udruživanja protiv naroda i države". Vladimir Bakarić je kao najpovjerljiviji i najodaniji Titov čovjek u Hrvatskoj zapravo sastavio konačnu listu hrvatskih intelektualaca za politički odstrel, povezanih s Maticom hrvatskom, protiv kojih se trebaju provesti montirani politički procesi.
Iako Tuđman nije bio jedan od istaknutijih vođa Hrvatskog proljeća, zamjerio se režimu zbog svojih istraživanja, pogotovo zbog suprotstavljanja velikosrpskoj mitomaniji o broju žrtava u Jasenovcu te zbog kontakata s političkom emigracijom. U pet sati ujutro, 11. siječnja 1972., Udba je upala i u dom Tuđmanovih u Nazorovoj s nalogom za pretres. Nakon deset sati premetačine, Tuđmana su odveli u Petrinjsku. Tijekom prvog ispitivanja 12. siječnja Tuđman je vrlo hrabro odbrusio istražnom sucu Zlatku Markoviću:
"Inkriminacije koje mi u spomenutom zahtjevu javnog tužitelja stavljaju na teret smatram izmišljenima te ih kategorički odbijam. Moj je rad bio javan, isključivo znanstveni...".
"Obitelj Tuđman sve je podredila ovakvoj SFRJ"
Istražni sudac je, zanimljivo, predložio Tuđmanu da mu u zatvorsku ćeliju dovede nekoga "da ne bude sam". Tuđman je odmah shvatio da mu hoće u ćeliju smjestiti doušnika Udbe, pa je glatko odbio takvu mogućnost. No, zato je od istražnog suca zatražio da mu u pritvoru dopusti rad na redigiranju rukopisa "Monarhistička Jugoslavija". S istražnim sucem komunicirao je pismima, što je bilo vrlo taktično. U međuvremenu je Ankica Tuđman odmah stupila u akciju. Htjela je supruga pošto-poto izbaviti iz istražnog pritvora. Odlučila je, vjerojatno u dogovoru sa suprugom i odvjetnicima, intervenirati kod moćnih i utjecajnih ljudi koju mogu pomoći njezinu Franceku.
Najprije se obratila obiteljskom prijatelju Miroslavu Krleži da intervenira kod Tita, međutim, Krleža se ogradio i rekao da ne može ništa učiniti prije nego što se podigne optužnica. Kad je vidjela da je vrag odnio šalu, Ankica Tuđman odlučila je osobno pisati Titu na adresu Kabineta predsjednika SFRJ odnosno Maršalata, i to izravno. Maršalat SFRJ bio je državna ustanova, utemeljena 1953., koja se sastojala od Kabineta vrhovnog zapovjednika JNA, Kabineta predsjednika SFRJ i Kabineta supruge predsjednika. Kabinet predsjednika, prema ustroju, imao je i Odjel za molbe i pritužbe u kojem su završila pisma Ankice Tuđman.
Pisanje pisama Titu bilo je posve logično i razumno, ali i rizično s obzirom na trenutak jer je to bilo vrijeme najžešćeg obračuna s hrvatskim proljećarima.
U prvom pismu Titu od 11. veljače 1972., Ankica Tuđman pozvala se na njegove riječi s 2. konferencije SKJ na kojoj je, uz ostalo, drugovima iz Hrvatske rekao da ne treba dopustiti "tjeranje vještica" te da sudsko kažnjavanje mora biti dokazano. "Bez obzira na to što mi nisu jasni motivi za njegovo (Franjino, nap.a.) hapšenje, vjerujte mi da za ovakvu optužbu materijala i dokaza ne mogu imati, jer je ona besmislena i nespojiva s njegovom prošlošću, s njegovim dosadašnjim radom, s njegovim pogledima i idealima. Teža optužba i povreda ljudskog dostojanstva ne može biti izrečena i nanesena obitelji koja je sav svoj život i rad posvetila ovoj i ovakvoj zemlji", pisala je Ankica Tuđman.
"Zar general JNA i veteran NOR-a da bude zatvoru!?"
Potom se pozvala na činjenicu da je obitelj njezina supruga Franje, roditelji i dva brata, sudjelovala u NOP-u i NOR-u. Ankica u pismu podsjeća Tita da je otac njezina supruga Stjepan Tuđman bio član AVNOJ-a i vijećnik ZAVNOH-a, da su Franjina brata Štefeka ustaše ubili 1943. te da se brat Ivica uključio u NOP 1941., kao i to da je njezin suprug Franjo nosilac Partizanske spomenice te da je "pristupio partiji" s 19 godina. Među ostalim, Ankica Tuđman piše Titu da je njezin muž u JNA ostao do 1961., kada je na vlastiti zahtjev preveden u rezervu u činu general-majora kao i to da je na poziv CK SKH osnovao Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Ankica je u pismu istaknula svoje zasluge i zasluge svoje obitelji u partizanima i partiji.
Tako piše da je ona od 1943., kao 17-godišnjakinja, postala skojevka i da je kao 18-godišnjakinja otišla u partizane. Brat joj je pak 1942. završio u Lepoglavi, nakon suđenja u Zagrebu, a kada je pušten iz zatvora, zajedno s roditeljima otišao je u partizane. U prvom pismu Ankica Tuđman spominje generala armije druga Gošnjaka i general-pukovnika druga Oreščanina te, izravno se obraćajući Titu, napominje da je njemu bolje nego njoj "poznat predan rad moga supruga i njegovo nesebično zalaganje na oživotvorenju i provođenju u život mnogih vaših vojnih pitanja". Ankica Tuđman se stoga u pismu pita kako to da je "neprijateljska djelatnost" njezina muža njegov znanstveni rad te poentira da je za tekst "Hrvatska u NOR-u", tiskan u enciklopediji, baš on, Tito, svojom rukom napisao da nema nikakvih primjedbi. Ankica Tuđman u pismu je iznijela i činjenicu da je njezin muž upravo za knjigu "Rat protiv rata" primio Nagradu Sekretarijata za narodnu obranu.
Potom je ustvrdila da njezin muž 1971. nikada i nigdje nije održao nijedno političko predavanje niti je pisao političke tekstove. On je, kako tvrdi u pismu, samo držao predavanja kao povjesničar, i to u povodu 30. obljetnice revolucije i stogodišnjice rođenja Stjepana Radića. "A sada, sa svom svojom prošlošću revolucionara, nosioca Partizanske spomenice, povjesničara, generala JNA, sjedi bespomoćno u zatvoru", zavapila je Ankica Tuđman u pismu Titu. "Eto, druže Tito", nastavila je, "to je ukratko povijest jedne partizanske revolucionarne obitelji koja je nesebično žrtvovala sve svoje snage u ratu i poslije njega za dobrobit svoje domovine, a čijeg supruga i oca se danas optužuje kao kontrarevolucionara, a mene poziva sekretar partijske organizacije Radio-televizije Zagreb gdje radim već osam godina i kaže da se drugovi čude kako to da ja još uvijek radim, a na moj upit tko je postavio to pitanje odgovara SUBNOR Zagreba, i da bi ‘briga’ za moju obitelj bila potpuna, te hajke nije pošteđen ni moj najstariji sin Miroslav (član SKJ od 18. godine) koji je otpušten s posla iz časopisa ‘Pitanja’ gdje je bio glavni i odgovorni urednik".
POGLEDAJTE VIDEO:
Franjini uvjeti u zatvoru "proljećarima" bi bili kao hotel
Ankica Tuđman je na kraju napisala Titu kako vjeruje da će u njemu naći "zaštitu i pomoć" te ga moli da se ubrza istražni postupak koji će otkloniti od njezina muža "tešku i lažnu optužbu s kojom on nema nikakve veze". Na kraju pisma zaželjela je Titu "svako dobro i dug život". Pa ipak, dva mjeseca nakon prvog pisma Ankice Tuđman Titu, Franjo je i dalje bio u pritvoru, doduše u puno boljim uvjetima od ostalih pritvorenika proljećara. Tuđman je, naime, imao prostranu ćeliju, dobivao je hranu koju su mu svakodnevno donosila djeca ili supruga. U zatvorskoj ćeliji je, uz ostalo, mogao čitati novine, raditi na tekstovima, pisati zatvorski dnevnik itd. Međutim, s obzirom na to da je bila riječ o montiranom političkom procesu, istraga je tapkala u mjestu.
Ankica je odlučila ponovno pisati Titu 4. travnja 1972., i to iz jednostavnog razloga – iz Kabineta predsjednika SFRJ dobila je odgovor na prvo pismo. Drugo pismo otkriva činjenicu da je prvo pismo pročitano. Je li ga Tito osobno pročitao ili je netko od njegovih suradnika u sažetim informacijama upozorio na pismo Ankice Tuđman, teško je reći, ali se po sadržaju drugog pisma Ankice Tuđman Titu vidi da je njezinu pismu pridana itekakva važnost. Na početku drugog pisma vidi se da je kopija prvog pisma iz Titova kabineta poslana 17. ožujka 1972. na adresu Izvršnog komiteta CK SKH. Najviše političke strukture komunističke Hrvatske bile su, dakle, upućene u Ankičina pisma Titu.
"Najtoplije Vam zahvaljujem što ste odvojili od svog dragocjenog vremena toliko da se upoznate s mojim pismom upućenim Vama 11. veljače ove godine i uzimam si slobodu da Vas zamolim da se upoznate i sa situacijom kakva je sada – poslije tri mjeseca od hapšenja moga supruga Franje Tuđmana"..
Ankica Tuđman se u drugom pismu Titu požalila, vezano uz njezina muža, da se "situacija nije promijenila". Protiv njega nema ni optužnih prijedloga ni dokaznih materijala o tobožnjoj neprijateljskoj djelatnosti. Budući da je do 11. travnja 1972. Vrhovni sud SRH morao donijeti odluku o ukidanju ili produljenju pritvora koji je već trajao tri mjeseca, Ankica Tuđman se u drugom pismu Titu pribojava novoga "grupnog" produljenja pritvora za trojicu optuženih. "Zato Vas molim, druže Tito, da ne dozvolite da on i dalje ostane u pritvoru, već da se pusti na slobodu i da svoju nedužnost, ako treba, brani sa slobode. Mislim da je kao revolucionar i kao prvoborac ove zemlje barem to zaslužio. Ovo Vas molim tim više što mu se pored sve učinjene nepravde pogoršalo ionako loše zdravstveno stanje koje vuče još iz rata – od lumbaga, diskopatije prošle je jeseni nepokretno ležao – a sada mu se ponovno pogoršava to stanje a isto tako reumatični i želučani bolovi od kojih pati godinama", napisala je Ankica Tuđman Titu.
Na kraju je Krleža nagovorio Tita da spasi Franju
Optužnica je napokon podignuta 2. lipnja 1972., i to protiv prvooptuženog Ante Bruna Bušića, drugooptuženog Dragutina Šćukanca i trećeoptuženog Franje Tuđmana koji je optužen po 100. i 109. članku Kaznenog zakona jer je kao član Upravnog i izvršnog odbora Matice hrvatske i predsjednik njezine komisije za hrvatsku povijest sudjelovao u "obaranju postojećeg društvenog sistema demokratskog samoupravnog socijalizma" u svojim govorima na osnivačkoj skupštini Matice hrvatske 27. lipnja 1971., i tekstom "Prosudbe povijesnih odrednica što oblikuju hrvatsko nacionalno biće", objavljenim u časopisu "Dubrovnik" 1971. i povezivanju s hrvatskom ekstremnom političkom emigracijom.
Nakon podizanja optužnice, Ankica Tuđman je ponovno stupila u akciju. Odlučila je pisati najmoćnijim i najutjecajnijim partijašima u Hrvatskoj te je pokucala na njihova vrata. Među ostalim, tražila je prijem kod Jakova Blaževića, predsjednika Predsjedništva SRH, koji ju je primio, ali ništa nije obećao. Potom je pisala i "poštovanom drugu Bakariću", članu Predsjedništva CK SKJ, kojem je u pismu sprašila da njezin suprug smeta "hegemonističko-unitarističkim krugovima" zbog svojih znanstvenih radova te ga zamolila da ne dopusti "montiranje procesa". Posjetila je Ankica Tuđman i Juru Bilića, predsjednika Sabora SRH, Peru Cara, člana Predsjedništva SRH i predsjednika SUBNOR-a SRH, Miku Špiljaka, tada visokog dužnosnika u Beogradu itd. Milka Planinc, predsjednica Predsjedništva CK SKH, odbila je Ankicu Tuđman.
No, uporna Tuđmanova supruga dodatno je pokušala lobirati kod predsjednika Vrhovnog suda SRH, predsjednika Okružnog suda Zagreb, a od Milana Vukobratovića, upravitelja zatvora u Petrinjskoj, za supruga je tražila i isposlovala obveznu šetnju u zatvorskom krugu koja se po zakonu mora omogućiti itd. Nakon podizanja optužnice, stariji sin Miroslav Tuđman dostavio ju je Krleži u Leksikografski zavod. A kad je Krleža pročitao optužnicu, navodno je rekao: "To je dim". Potom, kako je i obećao Ankici, otišao je k Titu da bi intervenirao za prijatelja Franju Tuđmana. Nakon razgovora s Krležom, Tito je navodno poručio: "Tuđmanu ne pakovati". Za vrijeme suđenja, na raspravi od 29. rujna 1972., Tuđman je zatražio da kao svjedoci na sud dođu Miroslav Krleža i umirovljeni general Ivan Rukavina. Sudsko vijeće je najprije donijelo odluku o pozivanju svjedoka, međutim, na ročištu od 3. listopada 1972. svjedoci se nisu pojavili. Obrana je ostala u čudu zbog toga. Naime, predsjednik sudskog vijeća sljedeći je dan donio rješenje da svjedoci neće biti saslušani jer "ima dosta podataka iz kojih se može ocijeniti ličnost tuženog Tuđmana".
Udba se uplašila Krleže i odustala od "pakovanja"
Tajne službe, Udba, nisu dopustile da se Krleža i general Rukavina pojave u sudnici kao Tuđmanovi svjedoci. Bilo bi to vrlo neugodno za režim pa su utjecali na to da se pozivi uopće ne uruče svjedocima. Na kraju, sud je 11. listopada 1972. Bruna Bušića osudio na dvije godine zatvora, a Dragitina Šćukanca na četiri godine. Tuđman je osuđen na jedinstvenu kaznu od dvije godine zatvora, i to za djelo "protiv naroda i države kontrarevolucionarnim napadom na državno i društveno uređenje" na godinu i šest mjeseci, a za djelo "protiv naroda i države učestvovanjem u neprijateljskoj djelatnosti protiv SFRJ" na kaznu od šest mjeseci te na dvogodišnju zabranu nastupanja u javnosti.
Uz to, ukinut mu je pritvor, čemu se i nadao i na čemu se radilo. Odlukom Vrhovnog suda SRH, 6. kolovoza 1973. Tuđmanu je kazna smanjena na godinu dana. Kako mu nije padalo na pamet vraćati se u zatvor, molbom Vrhovnom sudu zatražio je izvanredno ublažavanje kazne. Sud mu je 6. studenoga 1973. umanjio kaznu na devet mjeseci, na točno onoliko vremena koliko je proveo u pritvoru.
Članak je preuzet s portala Večernjeg lista.