"Jučer je nikad plastičnije potvrđena teza o dvije Hrvatske: Hrvatske koja radi i brine i Hrvatske koja ruši, etiketira i vodi društvo u anarhiju", poručio je jutros premijer Andrej Plenković na sjednici Vlade, nakon jučerašnjeg burnog izvješća o radu Vlade u Hrvatskom saboru.

Jučer se, međutim, dogodilo još nešto. 

Nova TV postavila je u Dnevniku pitanje gledateljima na čijoj su strani bili nakon incidenta u Saboru: na koncu 71 posto bilo je na strani oporbe koja je bučnim lupanjem po klupama ometala premijera zbog toga što je uzurpirao pravo na govor u parlamentu, dok je 29 posto bilo na strani Plenkovića.

Taj postotak grubo je preslikao i odnos snaga u istraživanjima javnog mnijenja. Otprilike 70 posto građana već je godinama kritično prema HDZ-u, manje od trećine ga podržava.

Kako se to uklapa u Plenkovićevu tezu o dvije Hrvatske?

Jedna je HDZ-ova, druga je oporbena.

Veliki vođa

Plenković se jučer utješio "sjevernokorejskim" pljeskom njegovih zastupnika u Saboru nakon jednosatne samohvale u Izvješću o radu Vlade. Bila je to bizarna scena u kojoj je uzdrmani premijer borbeno digao šaku, pa potom sjeo na klupu i provjeravao mobitel, dok su njegovi zastupnici i dalje složno pljeskali.

Nitko se nije usudio prvi stati.

Plenkoviću je trebao taj pljesak da zaliječi njegov očito teško izranjavani ego, premda se ne bi trebao osjećati previše sigurnim. I Jadranka Kosor izabrana je za predsjednicu HDZ-a aklamacijom sudionika Sabora HDZ-a, umjesto stranačkim izborima, pa je potom izbačena, kao i njezin prethodnik Ivo Sanader, a potom i nasljednik Tomislav Karamarko.

U kultovima, u kakav se pretvara ovaj Plenkovićev HDZ, pljesak se vrlo brzo može pretvoriti u hajku.

No kad Andrej Plenković ovih dana i tjedana uporno ponavlja mantru o dvije Hrvatske, onda zapravo misli na onu koja ga voli i onu koja ga ne voli. Onu koja mu plješće i onu koja mu, eto, lupa.

Međutim, Plenković misli i na Hrvatsku koja ga sluša i Hrvatsku s kojom se svađa.

Voli one koji ga hvale

Recimo, jutros je pohvalio "dobar dio oporbe koji se nije upustio u opstrukciju i destrukciju" i naglasio kako su se "Socijaldemokrati i IDS ogradili, čak su se i neki zastupnici SDP-a skanjivali i govorili da ih je sram što im kolege rade".

S onima koji ga slušaju, čak i onda kad je govorio mimo reda i poslovnika, Plenković nema problema. Muče ga, međutim, oni koji ga kritiziraju i s kojima se sve češće svađa.

Svađa se s oporbom, svađa se s predsjednikom Republike, svađa se s novinarima i medijima, svađa se čak i s profesorima prava koji ga kritiziraju zbog lexa AP, onog o zabrani objave podataka iz istraga...

To su dvije Plenkovićeve Hrvatske.

A one koji ga se usuđuju kritizirati optužuje da su protiv (njegove) Hrvatske. Tako tipično za HDZ.

Tko ruši i etiketira?

Ipak, kad premijer jutros govori o "Hrvatskoj koja radi i brine i Hrvatskoj koja ruši i etiketira", realno je postaviti pitanje tko zapravo ruši, a tko etiketira.

HDZ je taj koji ruši institucije, ruši zakone, ruši demokratsku proceduru, ruši životni standard, da ne govorimo o tome da je Plenković srušio gotovo cijelu jednu Vladu, smijenivši petnaestak ministara.

I HDZ je taj koji je krčio put kroz zadnjih trideset godina hrvatske demokracije tako što je etiketirao: svoje protivnike, suparnike, kritičare, oporbenjake, intelektualce, novinare i medije, crvene i zelene vragove, neprijatelje Hrvatske, izdajice i veleizdajnike, "Srbe i Jugoslavene", "nenarodnu Vladu", "mrzitelje Hrvatske", "loše Hrvate"...

Plenković bi volio biti iznad svega toga, ali HDZ je duboko u tome.

A sada se i on uvalio u to blato do glave.

Uglađeni diplomat, reformist i europejac pretvara se u punokrvnog hadezeovca. Uz buran pljesak njegovih zastupnika.