- Najgori dan je bio kad smo imali preko 753 testiranja tijekom 6 sati. Tad još nije bilo naručivanja na termine kao danas, naručivanje je uvedeno da se smanje gužve i to sada zaista pomaže. Došli smo oko 15 do 8 ujutro u kontejner, presvukli se kompletno i krenuli. Najveći broj ljudi dolazi od 8 do 10 ujutro, tad je najkaotičnije jer svi dolaze ranije da to što prije obave. To je bilo užasno, mi smo jedni po drugima hodali, provjeravali MBO-ove, trčali od auta do auta...Kolegica je išla skroz dolje do kraja ulice, pomagala je ljudima upisivati podatke u obrasce i dijelila ih, nakon čega su ljudi nama davali te obrasce kad bi došli na red. Preko tog obrasca smo provjeravali tko ima uputnicu,a tko sam plaća, ne smije se dogoditi u gužvi da zamijeniš ljude. Taj dan je i jedan od kolega branio diplomski tako da nas je bilo jedan manje. Jutro je bilo baš hladno, ali oprema koju imamo nas je malo ugrijala, no oko 10, 11 postalo je naglo jako vruće - započinju Ana, studentica treće godine PBF-a koja od 8. mjeseca radi na 'drive-in' testiranju Nastavnog zavoda za javno zdravstvo 'dr. Andrija Štampar'.
- Promjena temperature nas je dodatno ošamutila jer stojiš ili trčiš u opremi po suncu, jedva dišeš...Bile smo dehidrirane jer nismo pile ništa 4 sata, nismo jele, nismo stigle otići na WC jer je gužva. Možeš ti otići, ali onda se sve uspori, kolegama bude još teže, za tih 5 ili 10 minuta koliko te nema, stvori se još veća gužva, ljudi postaju još nervozniji. Mi smo padali s nogu, a još su ljudi uz to živčani i treba ih smiriti, objasniti im sve. Kad smo završili, nitko od nas nije bio sposoban stajati ni pričati, to je baš bilo intenzivno. Glava me boljela, kolega koji radi briseve je samo sjeo na klupicu i nije se micao sat vremena jer nije imao snage - opisuje nam svoj najgori radni dan do sad.
Prve osobe koje vidite na testiranju
Ana i Ena 6 dana u tjednu provode na parkingu ispred 'Štampara'. Do sada su dočekale nekoliko tisuća ljudi, objasnile im proceduru, smirile strahove i pružile sigurnost da će sve biti u redu. Njih dvije su prvi kontakt ljudima koji dođu na testiranje.
- Nismo požalile što ovdje radimo. Ja sebi ne bih oprostila da se nisam prijavila, uvijek bih se pitala što bi bilo kad bi bilo - govori Ena, studentica sanitarnog inženjerstva na Zdravstvenom veleučilištu Zagreb.
Njihov dan započinje dolaskom na 'drive - in' sat i pol prije otvaranja. Oblače se u kute i jakne, navlače rukavice i maske, i u tome provedu cijelo radno vrijeme. Masku i rukavice skidaju samo kad jedu. Prije nego prvi pacijent naručen za testiranje stigne, pregledavaju prijave za testiranje, razvrstavaju one koji dolaze na uputnicu i one koji sami plaćaju. Oko osam se već stvori red i one obilaze automobile, zapisuju ljude, opisuju im proces, odgovaraju na sva njihova pitanja. Kažu da ih nije strah jer se drže mjera - i na poslu i privatno.
- Ja sam inače malo paničar i nije mi bilo svejedno kad su me stavili ovdje dolje. Bilo je zanimljivo, ali i dalje te strah. Kolege su me smirile, objasnili su mi da se nitko od njih još nije zarazio jer imaju maske, zaštitna odijela i drže se na distanci. Bitno je samo da nosim masku, imam rukavice i kad god ih skidam, da dezinficiram ruke. Ne treba me biti strah dok god se adekvatno štitim - objašnjava Ana, koja je u početku imala glavobolje, a sada masku i ne osjeti. Ali itekako osjeti frustracije nekih ljudi, koji uz testiranje, dođu i malo vikati na njih. (Jer eto...mogu.)
Razumijevanjem protiv uvreda i deranja
- Trčimo po cijele dane, ne dišemo, zabarikadirani smo i onda na kraju dana dođe netko tko se dere na tebe jer je morao čekati. Sve ja to razumijem, jasno mi je to. Usred pandemije smo, virus se brzo širi, a tebe pošalju u veliki red da čekaš na testiranje nakon čega još malo čekaš rezultate. Razumijem nervozu zbog neizvjesnosti, ali to mi je bilo najteže u početku. Jako je teško kad si tu satima, umoran si i nemaš energije i netko se dođe derati na tebe. Znaju se derati da smo neorganizirani, da smo mi krivi za sve, to mi je najteže jer se samo trudimo raditi svoj posao i ubrzati se što je više moguće. Ovdje je nemoguće izvesti da ljudi dođu, ležerno se parkiraju, plate i obave svoje. Ali to nije tako zbog nas koji tu radimo. Jednostavno je nemoguće zbog lokacije izvesti, nema toliko mjesta da se postavi veliki parking, da sve bude ležerno. Ovo je sve jako ubrzano i zbog lokacije i zbog toga što fizički ne stignemo više. Uz sve to, moramo paziti i na epidemiološke preporuke, nije sigurno da ljudi izlaze iz svojih automobila - opisuje nam Ana i dodaje:
- Voljela bih kada bi vidjeli i tu stranu i sve što svi ovdje rade. Razumijem da ih nije briga, oni su došli na pet sekundi svog brisa, izvikati se na nas i otići doma. Samo bih htjela da ljudi razumiju da ovdje netko stoji satima na nogama, trči okolo, ne ide na WC da bi se ti testirao što prije i da odeš kući.
Kolegijalnost iznad svega
- Ljudi ne razumiju i da postoje prioriteti kad je u pitanju brzina izdavanja rezultata. Prioriteti su nam djeca i ljudi koji moraju na operacije. Nečije putovanje ipak nije važnije od jedne operacije ili pregleda osobe koja boluje od nečega. Tako je bilo i sa prijevodima rezultata. Ljudi koji bi putovali u Srbiju su htjeli rezultate i na njemačkom i na engleskom jeziku, ne razumiju da to mi pišemo, printamo i povlačimo zaposlene doktore da još i to potpisuju. Kad se to počelo naplaćivati, odjednom je broj ljudi kojima je trebao prijevod drastično pao - govori Ena i dodaje da se ona trudi sve to zanemariti jer ima divnih ljudi koji im svojim ponašanjem poprave dan. Kaže da jedno 'hvala' izbriše sve uvrede koje je do tada čula.
- Ima ljudi koji razumiju i oni nam pomažu s takvim stavom. Tri - četiri minute si 'u banani' jer te netko izvrijeđao i onda dođe netko i kaže 'hvala' i sve je odmah ljepše. Dođe netko kome pomogneš, opustiš ga, s kim se našališ, to ti uljepša dan odmah. I takvih je ljudi više i zbog njih znam da sam nešto korisno napravila - zaključuje Ena.
Tu pomažu i kolege, jer ništa ne bi funkcioniralo bez kolegijalnosti i podrške.
- Meni je ovo, koliko god je zahtjevno i teško i uz sve situacije, najbolji posao koji sam radila. Kolege su divne, što god da ti je, ako te boli glava, ako si umoran, ako je netko prema tebi bezobrazan, netko od kolega će te podići. Bez obzira koliko je zahtjevno, jako smo složni i međusobno se motiviramo da budemo što bolji i brži i da naši pacijenti budu zadovoljni s nama - govori Ana.
Obje djevojke kažu da su se kroz ovaj posao naučile strpljivosti i razumijevanju.
- Nekad postoje ljudi kojima je jako teško objasniti cijelu proceduru, a dolaze i ljudi koji govore da je korona laž. Treba i s njima popričati o tome, ne želimo biti bezobrazni prema nikome, a cijeli proces je lakši ako smo svi smireni - kaže Ena i dodaje da ona ne može nikome govoriti što da misli i vjeruje, ali vjeruje da bi se čak i oni koje nije briga za situaciju trebali držati mjera, jer svojim ponašanjem mogu ugroziti druge, sebi bliske osobe.
Zbog posla se maksimalno paze i u privatno vrijeme
Djevojke su se morale maksimalno ograničiti, u privatno vrijeme ne izlaze, ne žele riskirati da zaraze sebe, a time i cijeli tim strpaju u samoizolaciju. Ako se to dogodi, ne bi imao tko raditi.
- To je velika odgovornost. Ne možemo ne paziti i ne možemo si dozvoliti bilo kakav rizik. Ne želim ni razmišljati što bi bilo da se jedna od nas zarazi, donese to u tim i svi završimo u samoizolaciji. Zapravo me najviše strah da se to dogodi, da ugrozim svoje kolege - govori nam Ena, koja uz posao, odrađuje individualne treninge. Izlasci joj još ne padaju na pamet:
- Klubovi će biti tu i kad sve ovo završi. Bit će nam i ljepše jer ćemo znati cijeniti sve što doživljavamo. Ja nisam doktor ni Stožer da ikome naređujem ili govorim što da rade, ali bih voljela kad bismo se svi malo smirili. Ako ne radi sebe, onda radi svojih obitelji, radi mama, tata, baka, djedova...Klubovi i izlasci će biti opet onakvi kakve smo ih ostavili, neće nigdje pobjeći. Uostalom, budimo malo sa svojima, možemo ovo vrijeme iskoristiti za pojačavanje obiteljskih odnosa. Bolje to nego da žalimo kad ih jednog dana ne bude.
Ostavili smo ih svaku na svojoj klupici, da napokon sjede u tišini i miru i udahnu zrak bez maske. Na urezane linije na licu već su se itekako naviknule, i one i njihovi kolege. Nakon malo mira i tišine, vratit će se svojim kućama, jer sutra od 8 ujutro ih čeka opet sve ispočetka. Pacijenti, gužva, stres. Treba dočekati sve sugrađane koji se žele ili moraju testirati, sa smiješkom ispod maske i razumijevanjem za svakoga tko svoj strah i frustraciju izbaci na njih.