Autori teksta su Boris Podobnik, prodekan i šef dodiplomskog studija Business Analytics na ZŠEM-u te profesor na Građevinskom fakultetu u Rijeci i Boris Rašeta, politički komentator 24sata i Expressa

Kineski lider, čovjek preokreta, Deng, na Brijunima je Titu koncem sedamdesetih rekao: Mi poštujemo vaš put, ali nećemo ga slijediti. Samoupravljanje nije za Kinu. Od tada, Kina ide gore, uzlaznom linijom, a nama ide – sve gore!

Kina je de facto sredinom osamdesetih imala tržište i konkurenciju u svemu osim politike. Deng je proveo reforme u obrazovanju, znanosti, poljoprivredi, industriji i vojsci, zabranio je izvoz ideologije (“agenture”) a umjesto agenata izvezao studente, i to na najbolja sveučilišta Amerike, Singapura, Japana, Njemačke, Francuske. Rezultat? Najveće uzastopne stope rasta u povijesti. Mi smo učinili sve obrnuto. Rezultat? Od 1980. BDP nam je skoro isti a Kina stiže i prestiže Ameriku. To je inače formula koju su jugoslavenski i ruski komunisti koristili 1950-ih: "stići i prestići Ameriku." Oni su se raspali, a Ameriku stiže i prestiže Kina, koja genijalno koristi liberalne zapadne izume – tržište i globalizaciju. Sad Trump govori kao Mao, Xi govori kao Reagan a naši govore, i s lijeva i s desna, kao da Berlinski zid nikad nije pao i kao da je dogovorna privreda temelj naše ekonomije.

Globalizacija je šansa za sposobne, ali je prokletstvo za narode koji se ne vole prilagođavati ekonomskim promjenama u svijetu. Ipak, ima i granica. U globalizaciji, naime, vrijedi zlatno pravilo: “svatko se može razvijati slobodno na zajedničkom svjetskom tržištu, ali nitko nema pravo približiti se, a još manje prestići onoga tko je trenutno najveći", a to je u našem svijetu Amerika, zemlja koja je globalizaciju i inicirala, zbog svoga interesa. Jasno, nije Amerika neka zla zemlja. I mi bi bili isti - ako ne i gori - da smo na njenom mjestu. I upravo je to osnovni razlog sukoba između Kine i Amerike i objašnjava zašto je Zapad zadnjih nekoliko godina počeo govoriti o kineskoj opasnosti i zaštiti intelektualnog vlasništva. Samo, misli li netko da je Kina tek odnedavno počela s kopiranjem zapadne tehnologije? Dakle zašto se Kinezima toleriralo kopiranje zapadne tehnologije, a sada više ne?

Slika 1 odgovara na to pitanje i kvantificira prije spomenuto zlatno pravilo. Ona uistinu slikovito opisuje što je to što s razlogom muči zapad. Na slici, naime, vidimo kako se zadnjih desetljeća Kina strelovito razvijala u BDP-u mjerenom u paritetu kupovne moći, dakle u snazi novca kod kuće. Prije 20 godina Kina je imala nešto manje od tri puta manji BDP u kupovnoj moći od Amerike i zato im nije smetala. Prije 10 godina kineski BDP je bio oko 20% niži nego američki i još su Kinezi mogli slobodno kopirati bez velike halabuke. A onda se na slici vidi da su Kinezi prije 4 godina sustigli a onda i prestigli i Europsku Uniju i Ameriku. I ne slučajno te godine kad Kine prestiže Ameriku u BDP-u u kupovnoj moći Obama izjavljuje “Amerika, a ne Kina bi trebala definirati sporazum o trgovini na Pacifiku”.

A što to uistinu znači kad postigneš nivo Amerike u BDP-u u kupovnoj moći? Kupovna moć je bitna kategorija u ekonomiji jer proizvodnju doma ostvaruješ u domaćoj valuti, ne u dolarima ili eurima. Kinezi tako svoje televizore, mobitele, računala, ali i tenkove, vojne zrakoplove i nosače aviona grade plaćajući radnike u domaćoj valuti. Dakle sad kad Kinezi imaju isti, čak i veći BDP u kupovnoj moći od Amerikanaca, oni mogu financirati i vojsku slične moći kao što je američka, a vojska je ipak za najveće sile oružano krilo gospodarstva. I uistinu, Kinezi grade svoj treći nosač aviona, u broju ratnih brodova po procjeni Pentagona Kina, a ne Amerika, ima najveću (ne i najmoćniju) flotu na svijetu (premda Amerikanci imaju 11, a Kinezi samo 2 nosača), sagradili su daleko od Kine umjetni otok na sprudi u Južnom kineskom moru, a puno zemalja još uvijek koristi njihovu naprednu 5G telecom tehnologiju. Zbog svega ovoga Kinezi su sad za Zapad s razlogom uistinu opasnost.

Dakle jasno je da se Kinezi cijelo vrijeme ponašaju jednako, a kopiranje tuđih tehnologija makar bilo besramno ima svojih razloga. Prvo, kopiranjem znatno brže učiš, a bit kopiranja je da jednom postigneš isti nivo kao onaj od koga kopiraš. Sljedeći korak je da ga prestigneš. Kao drugo, ako kopiraš, ne plaćaš korištenje tuđih patenata pa ti ostaje više novca, a ako ti ostaje više novca, opet brže rasteš. Jasno je da je kopiranje tehnologija ponašanje za svaku osudu u poslovnom svijetu. Zapad se s punim razlogom buni, samo - zar su Kinezi krivi ako im se takvo ponašanje toleriralo dugi niz godina? Usput, američku tehnologiju kopirali su i Japanci u pedesetima i šezdesetima, samo razlika između Japanaca i Kineza je što potonji nisu saveznici i zato kinesko kopiranje i strelovit rast bole i Amerikance i cijeli Zapad.

Sljedeći problem koji s razlogom brine Zapad je koliko demokracija generalno pripomaže u ekonomskom rastu, posebno siromašna i korumpirana društva. Dobar primjer je usporedba Kine koja nema demokraciju zapadnog tipa s Indijom, za koju volimo reći da je najveća demokracija na svijetu. Prije 60 godina Kina i Indija imale su sličan BDP po glavi stanovnika (Kina ipak malo veći), što vidimo u tablici. I imale su te dvije najmnogoljudnije zemlje svijeta sličan BDP po glavi stanovnika i do prije 30 godina (Indija tad ipak malo veći). Ali, prije samo 30 godina kreće rapidno odvajanje Kine od Indije i u tih zadnjih tridesetak godina Kina je, praktički s jednakom populacijom kao Indija, postigla gotovo pet puta veći BDP po glavi stanovnika od Indije.

Taj primjer Kine i Indije možda nas uči da je demokracija bitan motor rasta za razvijena društva ali možda baš i ne i za sva nerazvijena društva. Barem nije motor najbržeg rasta. Jasno, nije ovdje problem demokracija da ili ne, nego treba li svim društvima jednaka varijanta demokracije?

Samo, ne budimo naivni, nisu Kinezi postigli ovaj streloviti rast naspram Amerike i Indije samo zahvaljujući kopiranju zapadnih tehnologija. Prema pokojnom ekonomistu Angusu Maddisonu Kina je stoljećima bila vodeća svjetska sila. Kina je tako oko 1000. godine upravo s Indijom doprinosila polovici svjetskog BDP-a, a do 1600. godine udio se malo i povećao pri čemu je Kina nosila oko 29%. Nije li se rušenjem komunizma u Kini samo otvorila Pandorina kutiju? Vjerojatno je Zapad računao da će Kina preuzeti jeftinu proizvodnju ali da neće praviti konkurenciju tom istom zapadu u vrhunskim tehnologijama. Izgleda da su se prevarili. Ovaj kineski rast je uistinu veliki izazov za Zapad i demokraciju, a ako zapad krene u izoliranje Kine ta odluka mogla bi unijeti još veći šok u svjetsku ekonomiju i samo učiniti tekuću recesiju još puno težom.

Ako se sad vratimo na sliku, vidimo što su izabrali kineski komunisti prije tridesetak godina. Još kad bi tu mudrost skužili i europski ljevičari. Možda bi kineski komunisti rado nastavili i s kulturnom revolucijom i s idejama Radničke Fronte, samo su vjerojatno došli do zaključka da bi onda Kina ostala u siromaštvu (iliti, bila bi Kina bogata kao Indija) a onda bi i nazadovala naspram Amerike.

Amerika, dakle, ima samo jedan način da sruši narastajuću moć konkurentske Kine. Mora im izvesti i na vlast “uvaliti” hrvatske salonske ljevičare, koji mrze tržište i preziru rad a kad se probude, obično negdje oko podneva, u njihovim se glavama odmah počnu rojiti najplemenitije ideje, poput spašavanja čovječanstva. Oni ne pristaju na ništa manje od toga. Proizvodnja? Pih. Konkurencija? Shit. Buržoaske smicalice. Mačka koja lovi miševe? Glupost, svi znaju da mačka mora biti crvena a Deng je bio prokleti revizionist. Kinu treba vratiti na pravi put, važna je distribucija a ne proizvodnja, samoupravljanje je bolje od utakmice, a mnoge su kožne bolesti simpatičnije od tržišta.

Uz takvu filozofiju, Kina bi prestala biti opasnost za Ameriku najkasnije za tri godine! Pogledajmo Hrvatsku, mi smo uz takve formule prestigli – doduše u kretanju unazad – od svih koji su nam gledali u leđa. Samo se još jadni Bugari drže začelja, ali neće dugo.

Samo može li Zapad uistinu prisiliti Kinu na promjene je veliko pitanje i veliki izazov zapada. Rusiji je Amerika brzo nametnula sankcije kad je našla povod, a u odgovoru prema Kini zasad se samo priča, jer danas je Kina, a ne Rusija, najveći suparnik našeg Zapada.