Četvorica pripadnika pričuvne postrojbe MUP-a svi u odorama i svi pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa pred ponoć pojavili su se na vratima poznatoga zagrebačkoga mesara Mihajla Zeca (38) u Ulici Poljanička broj 22, na zagrebačkoj Trešnjevci 7. prosinca 1991. Na vratima su stajali Siniša Rimac (18), Munib Suljić (32), Igor Mikola (20), Nebojša Hodak (25) i jedna djevojka Suzana Živanović. Bilo je hladno, bila je noć i padalo je nešto između snijega i kiše.
Opljačkali mu kuću pa ga ubili
Zec je bio poslovođa u mesnici Križevčanka na početku Petrinjske ulice u Zagrebu. Poznavali su ga mnogi u Zagrebu. Osobno su ga poznavali i neki od onih, koji su mu se pojavili na vratima.
Čak je jednom od njih mesar ranije povremeno posuđivao novac. Osim Mihajla, u kući je bila i njegova supruga Marija (36), djeca Aleksandra (12), Dušan (10) i Gordana (7). Djeca su u to vrijeme spavala.
Mihajlo i Marija su bili na katu u sobi dnevnog boravka. Pričuvni policajci saopćili su mu da će napraviti pretragu stana i oduzeti mu oružje koje posjeduje, budući su znali da je on strastveni lovac.
Razumije se, nisu imali niti jedan valjan dokument potreban za ulaz u kuću, ni dozvolu za pretragu stana. Bez odobrenja vlasnika počeli su otvarati ladice, preturali ih, otvarali su i ormare, izvadili posteljinu. Sve vrijedno, kao što su zlatnina i novac su uzeli.
Nakon 10-15 minuta krenuli su van. Mihajlo je pošao za njima niz stepenice prateći ih, a oni su ušli u kombi. Prišao je kombiju, objašnjavao se sa njima i tražio da mu vrate ono što su uzeli. Jedan od njih, navodno je riječ o Siniši Rimcu, u njega je ispalio nekoliko metaka. Mihajlo je pao na neasfaltirani dio završetka ceste i ostao na mjestu mrtav.
Nakon pucnja, pokušali su se udaljiti što prije sa mjesta događaja. Dok se vozač kombijem okretao na uskom prostoru oštetio je jedan parkirani automobil. Neki od susjeda čuli su pucnjavu u noći i provirili kroz prozor. Vidjeli su kombi sive boje kako odlazi.
Susjed mu pokrio oči kako ne bi vidio tijelo mrtvog oca
Kad je čula pucnjavu na ulici, Mihajlova supruga izašla je da vidi što se događa, a za njome je istrčala i kćer Aleksandra. Zatekla je kombi koji je još uvijek bio pred njihovom kućom. Petorka u uniformama pokupila je i njih dvije, ubacila ih u vozilo i udaljila se.
Dušan i Gordana spavali su u svojoj sobi i nisu ni znali kakva se drama odvijala u kući i ispred nje. U intervjuu za Tportal Dušan je ispričao da mu je susjed pokrio oči kako ne bi vidio tijelo mrtvog oca kako leži na dvorištu.
Iako je bila noć, na mjesto događaja izašla je velika policijska ekipa i počele su se prikupljati informacije. Između ostalog, prikupili su tragove koji su ostali ispred kuće nakon sudara kombija i parkiranog auta. Tako su utvrdili da su osumnjičeni koristili policijsko vozilo. Nitko im nije mogao reći gdje su Marija i Aleksandra.
Narednog dana, 8. prosinca, u Zavodu za Sudsku medicinu i kriminalistiku obavljena je obdukcija Mihajla Zeca. Uzrok smrti bile su prostrjelne rane glave i prsišta. Moglo se zaključiti da je u njega ispaljeno i nekoliko metaka dok je ležao. Izvađeno je i jedno zrno metka iz njegova tijela, koje je kasnije vještačeno.
Brutalna likvidacija na Sljemenu
Nije se mnogo pričalo o događaju, šaputalo se samo među policajcima u Đorđićevoj. Nakon nekoliko dana u Đorđićevu su privedeni Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak, Siniša Rimac i Suzana Živanović. Svi oni su bili pripadnici pričuvnog sastava policije pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa. I dalje se nije znalo gdje su Marija i Aleksandra.
Dana 14. 12. 1991. godine u prijepodnevnim satima, nakon što su priznali da su oni zaista bili u kući Mihajla Zeca i ubili ga, priznali su da su ubili i Mariju i Aleksandru. Trebalo je obaviti očevid na Sljemenu, na mjestu njihove likvidacije.
Posebno formirana ekipa za očevid stigla je na Sljeme u Planinarski dom Adolfovac.
Kad je ekipa za očevide došla do drvenog objekta izletišta, tamo je već bila osumnjičena petorka.
Čuvali su ih policijski specijalci. Sastavni dio ekipe za očevid, osim operativca za očevid, bio je istražni sudac, dva zamjenika okružnog javnog tužioca, vještak za balistiku, pirotehničar, načelnik Odjela za suzbijanje općeg kriminaliteta, dva specijalista za krvne delikte i tri kriminalistička tehničara.
Ubili ih na smetlištu
Ubojice su pokazale mjesto na kojem su ubili majku i dijete. Dok su objašnjavali kako su počinili monstruozni zločin, policajci su priznanje snimali video kamerom, sve fotografirali i skicirali.
Mjesto ubojstva je ustvari bilo smetlište koje je malo u brijegu i udaljeno je nekih dvadeset metara od samog izletišta, u pravcu ceste kojom se dolazi prema vrhu Sljemena.
Kad se ekipa za očevid popela do smetlišta, vidjeli su da je smetlište promjera oko 15 x 10 metara. Na vrhu je bila svježe nabacana smrznuta zemlja, pomiješana sa smećem.
Nakon što su maknuli tanak sloj smrznute zemlje, ukazala se ljubičasta kućna haljina, u koju je Marija bila odjevena u trenutku otmice. Na sebi je imala i ljubičastu Adidas trenirku.
Daljnjim otkopavanjem pojavio se drugi leš, djevojčica odjevena u tamnoplavu trenirku. Ruke i usta bile su im vezane. Noge mrtve djevojčice bile su gotovo potpuno opružene, a desna potkoljenica oslonjena na glavu majke.
Na toj, desnoj nozi, bila je papuča, na lijevoj je nije bilo. Kod desnog koljena majke pronašli su nekoliko čahura ispaljenih projektila, a ispod majke njezine kućne šlape.
Petorka je priznala da su oružje kojim su ubijene majka i kćer sakrili na tavan zgrade izletišta. Tamo su istražitelji doista i pronašli automatsko oružje Hecler&Koch, u čijem okviru je bilo još dosta metaka.
Djetetu su pucali u glavu
Tijela majke i kćeri prevezli su u Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku na Šalati. Majka je imala šest rana od metaka. Samo na glavi imala je tri prostrjelne rane.
Osim što su Aleksandri bile vezane ruke, imala je povez i na očima. Ubojica joj je u glavu ispalio nekoliko metaka, na desnom obrazu imala je dvije rane i još tri u vlasištu iznad desnog uha.
I policajci koji su vodili istragu naježili su se dok su slušali kako jedan od ubojica prepričava Aleksandrine riječi:
"Ubili ste mi tatu, nemojte mi ubiti i mamu".
Djevojčica nije ni pomišljala da je i njoj smrt blizu.
Temeljem priznanja policajci su na zagrebačkom Velesajmu pronašli i Citroen kombi koji su koristili. U kombiju je bilo dosta streljiva i eksploziva.
Pronašli su i knjižicu uporabe vozila na kojoj je pisalo da vozilo pripada Pričuvnoj postrojbi MUP-a. Tijekom istrage, petorka je tvrdila da je Mihajla ubio Siniša Rimac, a da je majku i kćer ubio Munib Suljić.
Zbog ubojstava Mihajla, Marije i malene Aleksandre nije odgovarao nitko od direktnih izvršitelja. Zbog proceduralnih grešaka njihovo priznanje ponovljeno kod istražnog suca nije se moglo koristiti u sudskom postupku. Munib Suljić, Igor Mikola i Siniša Rimac osuđeni su 2005. godine, ali zbog ubojstva nepoznatog muškarca. Najdužu kaznu od 10 godina dobio je Suljić koji je prvi zapucao.
Rimac je osuđen na osam godina dok je Mikola kao pomagaču ubojstvu osuđen na pet godina zatvora. Kao zapovjednik postojbe osuđen je Tomislav Merčep.
Jedina "zadovoljština" koju su Dušan i Gordana Zec dobili je isplata jednokratne novčane pomoći u iznosu od 1,5 milijuna kuna 2004. godine.
Dušan Zec danas živi u Banja Luci i radi u agenciji za nekretnine. O svojoj obiteljskoj tragediji ne želi razgovarati. Putem prijatelja poručio je da ga mediji stalno podsjećaju na neke stvari koje godinama pokušava zaboraviti te da mu je prebolno se svega prisjećati.