Bio sam žigolo i prodavao sam svoje tijelo, ali nikad nisam prodao dušu vragu. 

Tomislav K., hrvatski žigolo broj 1

Vrijeme da ispunim obećanje

No nije bilo vremena za razmišljanje. Nije bilo vremena ni za što, jer u sobu je ušla Marina. Uređena i spremna. S jasnim sjajem u očima koji je govorio da je vrijeme da ispunim obećanje. Točnije, da je ispratim na posao, što je obično radila mama, i upoznam tu famoznu Mirjanu. Nije mi bilo do toga ni najmanje, ali kao što sam rekao, obećanje je trebalo ispuniti. Moja ljubomora na stranu, ali nije to big deal, samo trebam upoznati ženu koja peče kolače i dobra je prema mojoj sestri. Zamišljao sam je kao gospođu od kojih 50-ak godina, simpatičnu, malo deblju... Znate onaj tip žene koji svu djecu u susjedstvu smatra svojom djecom ili u najgorem slučaju nećacima i svima trpa kolače. Ako takav tip žene danas još postoji. Mislim, dok sam ja bio klinac, svaki je kvart imao minimalno jednu takvu. A sad, ne znam, čini mi se da ih više nema, što je definitivni znak da je svijet nepovratno otišao u kurac.

Na putu do njihove radionice kolača Marina je neprestano mljela, ali nisam obraćao pažnju na to. Kolači ovo, Marina ono, djeca tamo, mama ovamo. Znate već kako to ide. Bio sam na autopilotu, ali dovoljno pribran da ona to ne primijeti.

Evo nas, rekla je Marina zaustavivši se pred ukusno uređenim malim izlogom prepunim kolača. Slova su bila starinska, ali na onaj lijep način koji podsjeća na djetinjstvo, na naše bake, na Beč, Peštu, neka bajkovita i mirna vremena. Iako se zvonce oglasilo kad smo otvorili vrata, Marina je svejedno povikala.

Mirjana, došla sam.

Iz stražnje prostorije, za koju sam pretpostavljao da je mjesto na kojem nastaju svi ti genijalni kolači, začuo se odgovor:

Evo me, dušo. Definitivno bakica kakvih više nema, pomislio sam.

I zajebao se, naravno. Znate već moje procjene.

Zelene oči vještice i pjegice

Imala je plavo-crvenkastu kosu pod mrežicom, zelene oči vještice i po licu razbacane pjege. Ali na onaj lijep, seksi način, kako mogu biti pjegice na djevojci. Nije bila ni visoka ni niska, a pod bijelom kutom nazirale su se obline djevojke koja se pretvara u ženu. Vjerojatno sam izgledao kao kreten razjapljenih usta koji bulji u nju i ne može ništa suvislo reći, pa čak ni najobičniji "bok".

Dok mi je mozak govorio "učini nešto", "reci nešto", "izgledaš kao kreten", "budalo", "progovori"..., ona mi je već prišla i pružila mi ruku. Informacija od mojeg mozga do ruke putovala je valjda milijun godina, što joj je pružilo vremena da se nasmiješi, a vjerujte mi, tad je izgledala još ljepše...

'Ako ostanem, zaljubit ću se'

Nekako sam pružio ruku i promrmljao, nadam se pravo, ime, i rekao da sam Marinin brat.

Ustvari, nisam ni sam siguran što sam rekao. Možda sam rekao da sam Milovan i da sam Marinina sestra. Unatoč svim nesavršenostima, odnosno možda baš zbog njih, Mirjana je bila najljepša žena koju sam vidio u životu. U redu, priznajem, bio sam pod dojmom večeri provednih kao hired help, ali svejedno. Čak je i mirisala na kolače.

Sva sreća da se oglasila Marina i počela nešto mljeti o kolačima, kremama, šećeru, ulju, pojma nemam, a ja sam se na brzinu smeteno ispričao da, eto, nešto hitno žurim, "neodgodiv posao je u pitanju, moram bježati, najte kaj zamerit, vidimo se mi još" i tako dalje i tomu slično, nastojeći zbrisati prije nego što se još više ne osramotim. Jer definitivno sam imao dojam da ću se, ostanem li samo sekundu predugo, nepovratno zaljubiti u tu slastičarku.

>>> Kraj posljednjeg nastavka