Mladi novinar Ramin Rahman (27) uspio je napustiti Afganistan ukrcavši se na američki avion u Kabulu, a za The Guardian je ispričao kako je to izgledalo.
- Dan kada su talibani preuzeli vlast počeo je pozivom mog prijatelja iz Njemačke. Rekao mi je da odem na aerodrom jer će tog dana vjerojatno krenuti avion njemačke ambasade za evakuaciju. Stavio je moje ime na njihov popis jer sam radio za njemačke medije, a u prošloj sam godini bio u procesu podnošenja zahtjeva za vizu.
Pogledajte video: Priča Afganistanca u Zagrebu
Rekao je kako nije imao vremena za razmišljanje.
- Meni, kao progresivnom, otvorenom novinaru s tetovažama - što je potpuna antiteza onoga što talibani zastupaju, to se činilo kao spas. Uzeo sam laptop, mobitel, i ništa drugo. Osjećao sam se uplašeno čim sam napustio svoj dom. Nikada nisam osjetio toliki pritisak.
Komentirao je kako je početna kontrolna točka bila jeziva - policija je otišla, a gotovo sva vojska je nestala. Dodao je kako je tamo bilo samo privatno osiguranje zračne luke koje je provjeravalo torbe.
- Nisam imao vizu pa sam se bojao da će me odbiti, ali nisam se mogao vratiti.
- Kada sam došao do međunarodnog terminala, šokiralo me ono što sam vidio i počeo sam se osjećati beznadno. Tamo su bile tisuće ljudi, žene i muškarci sa svojim uplakanim bebama, koji nisu znali što učiniti. Bilo ih je strah da dolaze talibani. Svi ti ljudi, uključujući strance, došlu su na aerodrom ne znajući što će se dogoditi.
Rahman je rekao kako su ljudi bili u panici jer su shvatili da za njih možda nema aviona.
- Čak i da su imali karte, postojala je neizvjesnost oko toga hoće li im avion poletjeti. Uplašili su se. Tako su ljudi počeli raditi štetu na aerodromu - na prozorima i šalterima.
Nakon toga se situacija samo pogoršala, dodao je, te se sakrio u kut, iako je i sam paničario.
- Gledajući kroz prozor, vidio sam scenu koja se odvijala oko zrakoplova koji je pokušavao krenuti za Tursku. Ljudi su ulijetali u avion, pa čak i visjeli sa stepenica. Premašen je kapacitet zrakoplova, a ljude su gurali sa stepenica kako bi avion mogao poletjeti. Vrištali su tako glasno da smo ih mogli čuti unutar zračne luke. 'Želimo ići ili ćemo umrijeti', neki su vikali. Samo sam užasnuto gledao dok sam čekao, razmišljajući o svojoj sudbini
Nastavlja kako je oko 9 navečer netko povikao kako su talibani u zračnoj luci te su ljudi počeli vrištati i bježati van. Zračna luka je bila u kaosu, rekao je, a nitko nije kontrolirao situaciju.
- Čuo sam pucnjeve ispred aerodroma. Stalno sam mislio da su stigli talibani.
- Svi oko mene su bili uplašeni i nadali su se najboljem. Nitko nije znao što učiniti. Ponovno sam nazvao prijatelja u Njemačku i rekao mi je da Nijemci neće započeti evakuaciju do sljedećeg dana. Ovo je bila užasna vijest i znao sam da moram smisliti što dalje.
Vidio je američke trupe kako skupinu ljudi vode na vojni dio piste.
- Jedan od vojnika rekao je grupi stranaca: 'Ovo je američko tlo i talibani neće doći ovamo.' Počeo sam trčati za njima s gomilom drugih. Neprestano smo čuli pucnjeve, koji su se činili tako užasno blizu.
Slijedu je skupinu ljudi jer je to sve što je mogao učiniti u tom trenutku, kaže.
- Požurio sam u avion sa stotinama ljudi. Nije bilo mjesta za sjedenje - svi su stajali. Ljudi su se hvatali jedni za druge i držali svoju djecu. Nisam mogao disati.
Novinar kaže kako su piloti vikali da avion ne može krenuti jer se ukrcalo previše ljudi. Tražili su ljude da izađu te su zatim došlo vojnici koji su izvlačili ljude van.
- Bilo je kaotično, nelagodno i stresno. Ljudi su se gurali, a zraka nije bilo. Cijela je scena bila tako beznadna, tužna i zastrašujuća. Oko sebe sam vidio majke s novorođenčadi i osjećao sam se tako krivim. Odlučio sam sići kako bi avion mogao poletjeti.
No kad je pokušao izaći, vidio je američke trupe kako kruže oko aviona, a jedan vojnik mu je rekao da ostane unutra jer su uočili prijetnju.
- Prošlo je još 20 minuta. Amerikanci su zatim odjednom nama, koji smo stajali oko vrata, rekli da uđemo u avion. Ovo nam je bila jedina šansa. Uletjeli smo u avion, a oni su zatvorili vrata.
Rahman nije mogao vidjeti što se događa jer nije bilo prozora, a avion je ostao u pripravnosti. Onda je odjednom avion krenuo.
- Bio je to jedan od najsretnijih trenutaka. Svi su pljeskali i vikali. Bili smo zahvalni američkom pilotu koji je poletio. Vladalo je opće mišljenje kako bismo vjerojatno umrli da nije došao taj avion. Bili smo tako sretni. No, let je bio izazovan. U avionu je bilo mnogo beba, a roditelji su ih držali iznad glave kako bi bili sigurni da ih netko neće pregaziti. Satima nismo imali hrane, vode ili prostora za disanje.
Nakon što su sletjeli u Katar, na aerodrom američkog vojnog zrakoplovstva prebacili su ih u vojnu bazu.
- Kad smo stigli, osjetio sam nekoliko istovremenih emocija - sreću, tugu, zbunjenost, iscrpljenost i frustraciju.
Novinar dodaje da je pokušao pomoći ljudima koji nisu znali engleski da objasne svoju situaciju i nabave lijekove.
- Iskoristio sam priliku da promijenim svoj život iz situacije koja je mogla biti jako strašna. Sada se samo veselim onome što dolazi. Tužan sam jer sam sve ostavio. Tužan sam zbog Afganistana. Ali tako sam sretan što sam živ, zaključio je Rahman u razgovoru za The Guardian.