Početkom kolovoza, kad je u medijima osvanula vijest da je Aco Petrović sljedeći namjesnik gradonačelnika Bandića u Ciboni, suzdržavao sam se nekoliko dana, a potom sam ga nazvao samo s jednim pitanjem: “Što ti je to trebalo?”. Odgovor je tada bio: “Nisam mogao dopustiti da sve propadne, a da nemam osjećaj kako sam učinio sve što je u mojoj moći da pomognem”. Dobar odgovor… A i dovoljno sam dobri za takvu razinu razgovora – ne samo da smo bili suigrači nego smo bili i cimeri. Poslije, kao trener i novinar, uz manje i kraće krize zadržali smo dobre odnose, makar se te skupine uglavnom podnose kao psi i mačke. Predobro znam Acu da bih si uzeo za pravo dugo pamtiti njegove povremene verbalne ekshibicije, nakon kojih se čini da mu je pogonsko gorivo izmišljanje neprijatelja.
Mjesec i pol dana po ustoličenju nije bilo nikakvih probleme s dogovaranjem službenog razgovora – možda i zato što uloga namjesnika u Ciboni po prirodi stvari znači i stalno biti na dispoziciji medijima. A u tih hektičnih mjesec i pol dana dogodilo se nekoliko važnih preokreta u djelovanju Cibone, i sad se već može razgovarati o Acinim konkretnim potezima. Vratimo se, za početak, malkice unatrag.