Profesorica povijesti i geografije Nikolina Čuljak (35) rekreativno se bavila raznim sportovima, od karatea do aerobica. No trčanje nikad nije dolazilo u obzir.
- Zašto? Zato što je dosadno, uspušete se, boli vas slezena. Katastrofa. Ne zanima me ni pod razno. A onda mi je kolegica 2012. godine tijekom mog boravka u Kanadi rekla da je nabavila aplikaciju koja joj pomaže u trčanju. Isprva sam se nasmijala, ali kopkala me znatiželja pogotovo jer je kolegica skinula dosta kilograma trčeći. Rekla sam si da idem pokušati, ali s puno podsmijeha i bez ikakvih očekivanja – prisjetila se Nikolina početaka. Iznenadila se, kaže, jer joj je aplikacija pomagala uputama govoreći joj kada da trči, kada da hoda. Tada je, priča ona, prvi put doživjela ugodu zbog trčanja. U Hrvatsku se iz Kanade vratila 2014. godine, a trčanje je ostalo povremeni rekreativni oblik sporta. Tijekom razgovora s kolegom spomenula je aplikaciju, on se zainteresirao, pa su počeli zajednički trčati.
'Najbolja odluka ikad'
- Nikad se nisam osjećala bolje i trčanje je zaista postalo nevjerojatno iskustvo. U zbornici sam često pričala o tome i jedna kolegica mi je prije par mjeseci savjetovala da se upišem u školu trčanja. Na prvu sam se nasmijala. Što će ti škola trčanja? To je kao da ideš u školu hodanja ili disanja. No opet sam preskočila i nadišla svoje predrasude te sam nazvala i prijavila se u školu trčanja – nastavlja Nikolina. Nije imala velikih sportskih ambicija, a trčanje je ionako rekreacija i razonoda. Tako je ušla u grupu E u kojoj su polaznici škole s manjom fizičkom spremom.
- To mi je bila najbolja odluka ikad. Okružena sam fenomenalnim kolegama trkačima, imam izvrsnog trenera i u ova tri i pol mjeseca moj život se počeo vrtjeti samo oko trčanja. Sve druge aktivnosti i obveze usklađujem s trčanjem i to je postalo već pomalo opsesija, jer i na more nosim tenisice i opremu za trčanje – nasmijala se Nikolina.
'Mrzila sam trčanje'
U školi trčanja upoznala je Anu Gajski (39) iz Zagreba jer su u istoj grupi.
- I ja sam mrzila trčanje i nikad mi ni na kraj pameti nije bilo da bih se time mogla baviti. A onda mi je prošle godine na jednoj fešti u firmi pukla Ahilova tetiva – prisjetila se. Radi kao tehnolog u proizvodnji u Mlinaru i često mora hodati s kraja na kraj tvrtke. Ozljeda poput njezine znači strogo mirovanje.
- Imala sam gips četiri mjeseca, a još dva sam provela na rehabilitaciji. Užas! Počela sam se nekontrolirano debljati i osjećala sam se loše. Htjela sam nešto promijeniti, ali nisam znala što. Kolegica je, znajući za moju želju za promjenom, napravila prvi korak umjesto mene. Upisala me u školu trčanja – nastavila je Ana dodajući kako ni tada nije vjerovala da će zaista trčati. Otišla je s kolegicom na prvi trening.
- Dobili smo više zadataka kako bismo vidjeli kakva nam je fizička sprema. Trebali smo trčati dvije minute, pa hodati, pa otrčati jedan kilometar. Umrla sam i mislila da se nikad više neću vratiti – iskrena je Ana. No prevagnula je znatiželja pa se ipak s kolegicom vratila na drugi, treći, i svaki sljedeći sat.
'Borba s minutama'
- U tri mjeseca skinula sam sedam kila, osjećam se bolje nego ikad i shvatila sam što sve moje tijelo može podnijeti. Imam snagu koje nisam bila ni svjesna – priča danas Ana koja kaže da je svaki odlazak na trčanje nova borba protiv sebe i želje da ne ode na taj sat. Nikolini se posebno svidjelo što kod trčanja mora pobijediti samu sebe, a pitanje krize lagano se može poistovjetiti s bilo kojim trenutkom u životu.
- Kroz život stalno prolazite kroz kojekakve krize. Eto, ja sam dobro upoznala svoje tijelo i njegove mogućnosti, pa znam da meni kriza dolazi oko šeste minute trčanja. Tad moram svoj mozak jednostavno natjerati da ide dalje. Kad prebrodite krizu, onda možete trčati sve dok vas netko drugi ne zaustavi, ali taj moment je dragocjen. Kad krenete trčati u početku je to borba s minutama. Samo osam minuta. Samo 10 minuta. I tako pobjeđujete. Danas se borim sa 40 minuta koliko traje trčanje, a pripremam se za polumaraton. Sve se može kad pobijediš sebe – iskrena je Nikolina. Ana se posebno raduje polumaratonu i kaže da se cijeli tim s nestrpljenjem priprema za njega.
- Porasli su nam apetiti. Od grupe E koja je po svemu zadnja, odjedanput smo se svi zagrijali i želimo postizati rezultate. Dakako, za to treba još puno priprema, ali sljedeće godine sigurno ćemo biti na nekom od važnijih polumaratona – zaključila je Ana.