Unazad nekoliko tjedana aktualizirana je problematika prava radnika i sve je više onih koji se žale na radne uvjete – od dugovječnih ugovora na određeno do prisilnog iskorištavanja godišnjeg odmora. Najviše je zamjerki na post-korona model u kojem zaposlenici nerijetko ostaju duljee na poslu jer se smanjenjem radne snage nije smanjio i obujam posla nego je samo preraspoređen na djelatnike koji nisu zahvaćeni valom otkaza.
No tu su i zaposlenici koji neovisno o pandemiji ostaju duže na poslu u vlastitom aranžmanu i gomilaju prekovremene "noćarenjem" u tvrtki. Gdje je linija između opravdanih i onih, za obje strane, neproduktivnih prekovremenih sati, pitali smo dvije profesorice psihologije, Jasminku Mužinić Sabol iz tvrtke Točka promjene i izvršnu direktoricu tvrtke DEKRA, Dariju Jakovljević.
Samo 10% zaposlenika ostaje na poslu zbog dodatne zarade
Neki radnici imaju tendenciju više raditi a da to poslodavac ne traži od njih, a podaci govore da im pri tome novac nije glavni motiv. Prema istraživanju HZZZSR-a (Hrvatski zavod za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu) iz 2013., samo 10% zaposlenika ostaje na poslu jer na taj način može više zaraditi, a 15% je onih koji to rade ne bi li se dokazali pred šefom.
Drugi rade više jer im radni ritam organizacije ne daje prilike za neometeni rad tijekom redovnog radnog vremena, zbog čega onda ostaju dulje na poslu kako bi u miru dovršili zadatke, neometeni sastancima, zahtjevima drugih ljudi, telefonskim pozivima i slično.
- Kao razlog za učestali prekovremeni rad često se navodi 'previše posla, premalo ljudi', a zapravo je riječ o lošoj organizacija posla i neadekvatnom upravljanju - tvrdi Mužinić Sabol.
Darija Jakovljević objašnjava kako je zbog novih tehnologija i sve češćeg rada od kuće sve teže postaviti granicu između privatnog i poslovnog, ali i granicu osmosatnog radnog vremena.
- Biti "online cijeli dan" otežava psihički odmak od posla i smanjuje mogućnost oporavka od posla, kojem je cilj rekuperacija i ponovna psihička spremnost. Ako dan za danom nema potpunog oporavka, umor se nakuplja što rezultira dugoročnim negativnim posljedicama. Zato je poticanje oporavka kod zaposlenika nužno jer najveći profit donose zadovoljni i visoko motivirani, a ne oni koji su stalno dostupni - objašnjava Jakovljević.
Mužinić Sabol dodaje da zbog nedovoljno rekuperacije nakon produljenog rada stalni prekovremeni rad ima neposredan utjecaj na zdravlje te je odgovornost poslodavca i radnika da taj štetni utjecaj umanje. Stalni prekovremeni rad znači svakodnevni prekovremeni rad, bez adekvatnog dnevnog i tjednog odmora u trajanju više od mjesec dana.
- Kad toliko prekomjerno rade javljaju se povećana i teža leđobolja kod fizičkih radnika, leđobolje i tenzijske glavobolje uredskih radnika, stres i povišeni krvni tlak, kronični umor. Dodatne tegobe imaju ljudi koji rade emocionalno zahtjevan posao, kod njih se javljaju poteškoće mentalnog zdravlja, sagorijevanje na poslu, depresija, tjeskoba - objašnjava Mužinić Sabol.
Problem hrvatske poslovne kulture
U Hrvatskoj, nažalost, prevladava poslovna kultura u kojoj se prekovremeni rad često smatra odlikom kvalitetnog radnika. Osim što ponekad više cijenimo radnika koji radi dulje, stvarni problem imaju i ljudi koji ne pristaju stalno raditi prekovremeno, osobito bez naknade.
- Iako radnik može biti izvrstan i učinkovit stručnjak te ima pravo raditi ugovoreno radno vrijeme i imati vremena za svoje druge životne uloge i obaveze, smatrat će se nemotiviranim i nedovoljno posvećenim poslu - objašnjava Mužinić Sabol.
U takvoj kulturi teško se oduprijeti tome da i sami radimo prekovremeno, iako znamo da je to štetno za produktivnost i zdravlje. Također znamo da je osoba nakon adekvatnog predaha fokusiranija, pribranija i često promišljenija i učinkovitija od nekog tko je zapravo kronično umoran ili na rubu izgaranja od stalno produljenog i prekovremenog rada. Hrvatski problem je i taj što radnici često rade "nevidljivo", odnosno putovanje na posao ili službeni put često se ne računaju kao dio radnog vremena.
- U Hrvatskoj neki ljudi putuju i do dva dodatna sata u radnom danu. Odlazak na put unutar Hrvatske često se računa kao "normalan radni dan" – na primjer, osoba se diže u 5 sati da bi došla na avion ili vozi tri sata da bi u 8.30 ili 9 ujutro 'normalno' prisustvovala sastanku u drugom gradu - ističe Mužinić Sabol.
Što čini dobar poslodavac?
Darija Jakovljević nam objašnjava da u kompanijama u kojima postoji problem prekovremenog rada najprije je potrebno utvrditi uzrok tomu, npr. neefikasno planiranje i organizacija, nedovoljan broj zaposlenika, zastoji u komunikaciji, objektivne okolnosti, neadekvatna znanja i vještine zaposlenika, neadekvatne rukovodne vještine, raspored rada i sl.
- Nakon jasne krvne slike moguće je planirati promjene u načinu odvijanja radnog procesa, koje mogu u konačnici rezultirati i boljom klimom i većom efikasnošću, a s manje utroška resursa - ističe Jakovljević i dodaje kako je potrebno uložiti sustavni trud u bolju organizaciju rada, radni raspored, ugovaranje dovoljno resursa (osobito ljudskih), preoblikovanje radnih mjesta, programe za zaštitu zdravlja. A iznimno, prekovremeni rad i povećani trud nagraditi na različite načine - povećanim brojem slobodnih dana i adekvatnom naknadom koja opravdava povećani trud.
Mužinić Sabol dodaje da zato dobar poslodavac nagrađuje kvalitetu i kompetentnost, a ne samo broj sati na poslu. On razumije načelo da radnik mora obnavljati svoju radnu energiju te zato prati i stalno balansira radno opterećenje svojih zaposlenika - govori
Umor za sobom povlači i greške
Mužinić Sabol ističe da je prekovremeni rad neodrživ i za tvrtku i za radnika, kod kojeg dolazi do padanja tjelesnih i mentalnih sposobnosti. Također dolazi do povećanog stresa i zdravstvenih problema, umanjene učinkovitosti te povećanih sigurnosnih rizika u radu.
- Posebno je velik rizik prekovremenog rada u sigurnosno osjetljivim poslovima. Na primjer, za radnika u proizvodnji, na traci ili, recimo, u laboratoriju. Umorni radnik je izložen većem riziku nesreće ili pogreške koja ima ozbiljne posljedice i za radnika i za tvrtku - govori Mužinić Sabol.
Istraživanja su pokazala da je broj nesreća na radu trostruko povećan kad ljudi rade smjene dulje od 12 sati.
Osim toga, prekovremeni rad odražava se i na privatni život osobe. Kad netko konstantno radi prekovremeno, umorniji je i teže dostupan, manje prisutan i nestrpljiv u svakodnevnim interakcijama, što s vremenom postaje stvarni problem u osobnom i obiteljskom životu. S tim se slaže i Darija Jakovljević, koja ističe da su mnoga istraživanja pokazala važnost balansa poslovnog i privatnog života.
- Budući da gotovo četvrtinu života provedemo na poslu, rad je naša središnja životna aktivnost, vrlo je važno kako nam je na poslu jer sve ono što doživimo i proživimo na poslu prelije se u privatno i obrnuto. Ali zbog načina života, novih tehnologija i sad sve češćeg rada od kuće, postaje sve teže postaviti ne samo granicu privatnog i poslovnog nego i granicu osmosatnog radnog vremena - objašnjava Jakovljević.
Fleksibilno radno vrijeme može biti zamka
Neke kompanije pitanje radnog vremena rješavaju uvođenjem fleksibilnog radnog vremena, a Jakovljević ističe da je ono svojevrsna zamka. Kod takvih kompanija radno vrijeme nije bitno nego samo krajnji cilj. No zamka je u nedovoljnoj strukturi pravila na koja se onda nije moguće pozvati u situacijama prijepora, te formalizacija takvih radnih odnosa može biti otežana. Pri tome je Zakon o radu ono na što se svi pozivaju u radnim konfliktima ili sporovima.
No Jakovljević naglašava i kako prekovremeni rad ponekad može djelovati motivirajuće.
- Primjerice, ako se radi o kompleksnom projektu na kojemu sudjeluje cijeli tim i to se događa povremeno te je popraćeno priznanjem i nagradom, kao što su slobodan dan i financijska naknada. Povremeno zajedničko "gašenje požara" zbližava zaposlenike, a taj je efekt oduvijek poznat iz socijalne psihologije - objašnjava Jakovljević.
- Međutim, ono što je demotivirajuće je ako samo dio tima "noćari", kad se od početka ne poštuje privatno vrijeme i obećavaju nemogući rokovi, što ujedno izaziva osjećaj nelagode zbog gubitka kontrole. Ako već dođe do takvih iznimnih uvjeta rada, onda su transparentnost i jasan pristanak zaposlenika na takav rad neophodni - zaključuje.
U konačnici, treba razmišljati o ukupnoj kvaliteti života, a ne cijeniti samo sate rada i neposredne radne rezultate. Trebamo čuvati svoje zdravlje u svim aspektima – tjelesno, dobre odnose i ukupnu psihičku dobrobit.
- Divno je vidjeti profesionalce, stručnjake i voditelje koji su svojim ljudima (suradnicima, kolegama i zaposlenicima) uzor po zdravom radnom ritmu, koji se stalno trude da im posao ne ugrozi ostale životne uloge - zaključuje Jasminka Mužinić Sabol.
Partneri projekta su: HEP d.d., INA, d.d. i DEKRA zapošljavanje d.o.o.